Marketing
...
Nakon što je Jugoslavija počela davati pasoše svojim građanima da mogu putovati u inozemstvo, a prije nego se zračni putnički promet rasplamsao, moj djed je prihvatio poziv svoje braće iz Amerike da ih napokon posjeti. Putovao je tri sedmice do New Yorka brodom "Hrvatska". Da se brod nije zvao "Hrvatska", nikada ga ne bi bili uspjeli nagovoriti na takav put.
Među putnicima je zatekao još nekoliko Hercegovaca i učas su se zbližili. Obiteljske legende su neprecizne. Pristali su negdje u Tangeru ili Casablanci, negdje u Tunisu, Alžiru ili Maroku, uglavnom u nekom velikom lučkom gradu jedne od zemalja Magreba, te izašli prošetati i razgledati. Djed je iskoristio priliku da svrati na brijanje. Svježe izbrijan platio je koliko je pisalo na nekakvom kartonu koji je glumio cjenik i zaputio se prema izlazu, na što mu je brico dobacio:
- Mon servis!
Kako se u francuskom onaj "s" na kraju riječi ne izgovara, moj djed je čuo nešto sasvim drugo, pa je odgovorio:
- Ne! Ne Srbi! - uz energično niječno mahanje glave. - Hrvati! Hrvati! Hrvati! - uz ponosno podizanje šake i pogleda spram nebesima.
No arapski brico je zapriječio djedu put i počeo ponavljati nešto što je zvučalo kao "Serbi! Serbi!"
Djedu je šiknula krv u glavu i uz bojni poklič "Hrvati! Hrvati!" zgrabio je bricu za vrat da ga nauči pameti. Na sreću je u društvu bio jedan koji je razumio francuski, pa je objasnio djedu da je napojnica ne samo uobičajena, nego i obavezna u tom dijelu svijeta. Djed je problijedio slušajući objašnjenje, a onda još gore pocrvenio kada je shvatio, te je odmah prestao daviti berberina. Izvadio je i pružio mu takvu novčanicu da je brico još sto i pedeset metara trčao za njima klanjajući se.
Razgledavajući grad putnici na proputovanju zašli su duboko u kasabu, gdje su sve teže izmicali nasrtljivim prosjacima. Naposljetku su se našli na kraju neke slijepe ulice, a za petama im se već natiskala gomila ne više prosjaka, nego nekih rabijatnih muškarčina u spavaćicama, mrkih lica i s turbanima na glavi, koja je potpuno ispunila ulicu, a iz susjednih kuća su vidjeli i nove kako iskaču i pristižu noseći močuge. Kad su oni najbliži izvadili noževe i jatagane, moj djed i njegovi prijatelji su uvidjeli da je vrag odnio šalu. Na to se zbilo nešto što si moj djed nije mogao oprostiti do kraja života, ali - kako je bio istinoljubiv - nije skrivao ni umanjivao svoju blamažu. Netko od naših se dosjetio i uzviknuo: "Tito! Jugoslavija!" U času su svi vikali "Tito! Jugoslavija! Tito! Jugoslavija!" nadglasujući povike prijeteće gomile i zaista - gomila se zaustavila kao da se sudarila s nevidljivom preprekom i zanijemila. Vidjevši da njihovi povici imaju učinka, pritjerani uza zid, naši su se derali iz petnih žila "Tito! Jugoslavija!", sve dok i gomila nije prihvatila to skandiranje i zamalo su svi kao djeca vikali "Tito! Jugoslavija! Tito! Jugoslavija!" Noževi, mačete, jatagani i batine nestali su pod spavaćicama i završilo je tako da su ih svi oni Arapi ispratili na sigurno, kroz cijeli grad, kroz luku, a putem su se pridruživali sve novi i novi i svi su cijelo vrijeme uzvikivali "Tito! Jugoslavija!". Na kraju su se pridružili i neki sa zurlama i talambasima, i tako je ta parada, na čelu s djedom i njegovim prijateljima stigla do broda, brod je dignuo sidro i krenuo u vrli novi svijet, u nove pustolovine.
Post je objavljen 14.03.2006. u 10:34 sati.