Marketing
Kadikad se probudim usred noći iz najdubljeg sna, iznenada potpuno razbuđen, preplavljen stravom koja prodire do srži, kao da me sama smrt takla i prenula. U glavi mi je samo jedno: umrijet ću, neizbježno ću umrijeti i svega će nestati. Neučinkovito se tješiti da neću znati da ležim duboko u mraku hladne i vlažne zemlje, daleko od svega, ili da stanice moga tijela neće znati ništa o tome da ih proždire vatra. U mladosti sam znao ležati satima, raskidan nepodnošljivim mislima i drhteći od straha, osut hladnim znojem, ali onda sam iznašao kako tome doskočiti. Smrt? Imam ja recept i za nju! Već odavno, ako mi se to dogodi, bez oklijevanja skočim iz kreveta, upalim svjetlo, odem pred najbliže ogledalo i zagledam se u sebe. Neusporedivo je strašnije ako ležiš u mraku, zatvorenih očiju. Strava kreće iz tebe i širi se do krajnjih granica svemira. Sve će to nestati! Kada je svjetlo i gledaš, već si sjeb'o smrt 50%!
Odjurim do ogledala i zagledam se sam sebi u oči, a zatim pažljivo proučavam svaku pojedinost svog lica. Gledajući se izvana, kao nekog drugoga, izgledam sasvim kao drugi dragi ljudi koji su umrli. Ljudi s kojima sam živio, prijateljevao, družio se, koje sam volio i sa kojima sam želio ostati zauvijek, ali ih je smrt otela. Jednako imamo oči, jednako pore na koži, slične linije lica, iste uvojke kose… Odmah mi je lakše: ako su mogli oni, mogu i ja. Ako su oni, onda to nije strašno. To su bili ljudi koje sam volio za života, koje i dalje volim, i misleći na njih nemam straha da ih slijedim. Dapače, osjećam smirenje iz pomisli da ću im se jednoga dana pridružiti, makar u ništavilu, te time osloboditi prostor za potpuni razvoj onih koje volim još i više i koji će me naslijediti. Uz takav pristup se godinama potreba za takvim primirivanjem sve rjeđe javljala, a otkako sam ostario - posljednje desetljeće - ne sjećam se da sam ijednom stao pred ogledalo osim da se obrijem, počešljam ili štogod slično.
Uvjeren sam da oni koji istinski ne vole ne mogu savladati strah od smrti, koliko god se zavaravali lažnim nadama ili trudili odagnati svaku primisao o njoj. Preko dana je još moguće zaigrati se ritualima ili zabaviti životnim igrarijama, ali po noći, u mraku, nema ničega s čim bi se moglo istisnuti neželjene misli i opsesivna zamišljanja. A ako se ne savlada strah od smrti, protrati se prilika okusiti život bez zadrške u svoj njegovoj punoći. Ako se ne može odagnati strah od smrti, voleći samo sebe, umire se od strave još za života.
Post je objavljen 18.03.2006. u 15:40 sati.