odmak
subota, 28.03.2009.
Klupa
Sve su Lidije plahe,
A Marte su nesretne
…….
Ruka je na mom ramenu i prije nego vidim lik.
-Znam, znam što mi hoćeš reći, govorim. –Ti misliš kao i ja da riječi ograničavaju. Zato tvoj sin i ostala bračna i vanbračna djeca nisu pisala. Riječ i pismo si ostavio za nas smrtnike…Čekaj, čekaj imaš li ti uopće ženu? Čudna je to priča sa našom majkom, kraljicom svih Hrvata Marijom.. Iako je bila Židovka.
Nema više ruke na mom ramenu. Do mene sjedi Gospodin i mrko me gledi.
-Što ću ja s vama?
-Djecom Božjom, kažem ja?
-Stalno te pitamo, nastavljam, -potežemo za božanske skute i govorimo: Pogledaj nas tata, pogledaj nas tata…pogledaj kako smo lijepi, pametni i… svakakvi. Pogledaj ovaj svijet u kojem živimo kako je lijep. Ovdje potok ondje cvijet. A Bog i bogme i more. I jugo i bura i mali valići. Ali tko je naša majka?
-Lidija, Lidija nisi plaha. Nisu sve Lidije plahe i Marte nesretne. Što bi htjela jutros čuti. Vi jeste moja djeca. Djeca, a to znači: sve ću odgovore ostaviti za ono vrijeme kad odrastete i budete me mogli razumjeti.
-O joj, kažem . Joj, joj, joj! Viktorijansko doba i poslušnost. Život s ocem. Jesi gledao taj film. Jasno da si gledao. Što tebi uopće promakne. Ali jesi li se pripremio za novo doba? Tvoji nisu. Nisu se pripremili za razne globalizacije post komunizam, post modernizam i razne druge postove.
-Ovo je vaša zemlja, ovo je vaš dom, tu ste rođeni.
Odjednom mi se učinilo da sam čula Vicu Vukova iz 'onog' proljeća kad su laste pale po Sahari i nisu stigli do naše zemljice, a neke od njih su gulile ili odlazile u druge krajeve manje tople i privlačne. Nema tamo mora i malih valića. Nema, ne!
-Pjevaj ti pjevaj. Tuđim glasovima. Lako je tako. Hop zgrabiš nečiji lik. Hop zgrabiš nečiji glas. Tko može znati tko si ti. Što ja znam tko sad sjedi na klupi do mene.
Govorila je ne govorila ili sumnjala, ali pas je tu.
Gospodin i njegov pas. To je nerazdruživa družba i kombinacija. Dobitna.
A odgovora nema. Čeka On da ova Lidija odraste i bude dostojna odgovora, mamu li mu njegovu.
A, onda mi sine pitanje i dreknuh ga: -Imaš li ti bre kevu?
Ali, na klupi osim mene nema nikoga, nikogovićih. Nema više ni psa.
-----------------------------
p.s. pokušat ću se večeras uputiti na Pričigin. Nakon Kerumova nastupa možda bude i smisla.
Bog je u njegovom slučaju zažmirio na sva tri oka i ostala čula.
srijeda, 25.03.2009.
Nedjeljom u dva
Ovo ću reći samo jedanput i nikad više:
Nedjeljom u dva Stanković i Žarko Puhovski.
Stanković standardno dobar s onim laganim potezanjem na jednu stranu, ali i ja potežem na svoju stranu pa ga posve razumijem.
Ž. Puhovski!?
Ne znam što bih SVE rekla, ali reći ću samo ovaj put i zašutit ću za vjeke vjekova.
Otkad ga pratim, iz tv emisija i raznih napisa u novinama, čini se da je uvijek isti i uvijek govori svoju istinu koju bih nazvali Janusovom istinom. Istinom dvostrukog lica koja kaže- čuj nisam ja drugačijeg mišljenja, nisam se ja promijenio, samo su se svi oko mene promijenili. Naime, toliko demagogije, pravdanja samog sebe. Tu sam, tamo sam i onamo sam i ovamo sam. Da Tito kao predsjednik, ali ne Tito sa titulom maršala ili već nečeg sličnog.
Zato što su poubijali toliki broj ljudi u Hudoj i inim jamama oni nisu ništa manje antifašisti iako su se tu pokazali kao zločinci.
Ja sam tamo govorio ovo, a oni su razumjeli nešto drugo. Jest genocid, nije genocid. Genocid je samo Škabrnja, ali što je to prema milionima iz Konga, ali jest genocid odlazak Srba iz krajine. Ili je genocid odlazak Hrvata iz Srpske krajine (napr Drniša koji se najprije dogodio)
Ja slabo i sporo kopčam. Onako se pitam jeli genocid u Podunavlju. I što je Republika srpska krajina i onaj klaun, opasnih namjera Dodig.
A sad ću možda pogriješiti jer sam zaboravna pa molim onog jedinog komentatora jer me na ovakve pisanije nitko ne komentira da me ispravi, ako govorim o drugom čovjeku, pa ću se u tom slučaju ispričati Žarku Puhovskom.
Naime, u jednoj emisiji pred godinu dvije pitali su ga jeli on na suđenju Čičku i ostalima rekao da su govorili to i to (upravo ono za što su ih optužili, sudili i zašto su odgulili) Puhovski je odgovorio: - Da, rekao sam točno ono što se zapravo dogodilo. Oni su to rekli i napravili. Ja nisam govorio nikakvu laž. Rekao sam istinu. Nisam mogao lagati. Rekao sam što sam čuo i vidio i to sam svjedočio. Pa oni su to uistinu govorili.
Ne znam baš dočarati atmosferu u toj emisiji, ali ja sam stekla dojam, da je htio reći, a na neki način je to i rekao da su ga Čičak i ostali skoro molili da svjedoči njihove radnje i misli iz tog sretno-nesretnog proljeća kako bi se te radnje, misli i želje još jedanput čule i možda postigle da Berlinski zid padne dvadeset godina ranije. Čičak i ostali bili su sretni što je njegov iskaz doprinio njihovom zatvaranju i guljenju.
Ne znam kao se u dramaturgiji zove taj obrat koji se u nastupu Žarka Puhovskog neprekidno događa, ali narod za to kaže: nije šija nego vrat.
Jer zločinac može na drugoj strani činiti dobro, a dobar čovjek može biti i među zločincima. Po tome je Hitler za Nijemce u početku učinio puno dobrih stvari. Izvadio ih iz teške krize i neimaštine. Napravio autoputove, poboljšao ekonomiju. Izmislio Bubu- ono malo simpatično auto itd, itd e, pa zato bi mu morali dati i neki trg pod njegovim imenom bez titule u toj nesretnoj Njemačkoj, a kasnije je poubijao milione ljudi pa ga zapravo ne bi trebalo spominjati u nikakvom kontekstu osim kao zločinca.
Bože kako li s u dramaturgiji zove taj obrat?
Molim vas za pomoć!
Inače je u Splitu danas proljeće za one koji pričaju o cvijeću i vremenu.
subota, 21.03.2009.
Ivan Slamnig Veliki
Evo jednog od najdražih mi pjesnika. Iz njegove mi najmilije faze.
Prva:
Žene
Žene su s Venere bića što žive kod nas.
Pretražujemo ih prstima, želeći ih proučiti.
Čini se da one znaju nešto bolje od nas,
nešto, što mi ne želimo dokučiti.
Kad ih prstima izbodemo,
mi tvrdimo, da ih znamo i odemo.
One ostaju i nikad im ne možemo sve otet.
To nas ljuti i mi kušamo opet.
Al kroz sve dane one nam ostaju strane,
i- možda će se jednom na Veneru popet.
.................................
i druga:
Svak od nas, to se zna, u jednoj glumi je
Svak od nas, to se zna, u jednoj glumi je,
svako glumi ono, što najbolje umije,
po momentalnom izgledu pozornice,
po publici, kostimu i činu
na sastanke se ide i na zornice,
u katedrale, urede i tvornice.
Međutim, u starosti i u vinu,
uz žene, i to obično ležećki,
zaboravlja se, kako znamo, binu.
A neki su i onda zgodni dečki.
utorak, 17.03.2009.
Klupa
Male morske krijeste. Nije li bila neka dječja predstava 'Morsko more'? Morsko more sad je malo nemirno. Puše mala, dječja bura. Klupa je čista ovaj put obojena plavim. Nacrtat ću ja kad-tad neki cvijet.
Lajbek moj, lajbek moj… dobro stoj… ili je to nešto drugo, zašto mi padaju te gluposti na pamet. Valjda antidepresivi djeluju. Ovo više nisam ja. Hoću reći da mi je lagano hladno, a opet ugodno. Nisam ni malo uznemirena. Sve mi je nekako lijepo, a to je loše za pisanje. Gdje su dileme i trileme? Gdje je ona blažena borba protiv onog i ovog? Vlastitih misli? Gdje su kajanja? Plač i škrgut zubi? Gdje je…?
-Tu sam.
Da, tu je Gospodin i njegov pas.
-Nije Kerber, kaže On. -Kerber dolazi iz jedne druge mitologije, ali nevažno, dodaje.
-Hoćeš reći da si i ti mit? Utvara? Ovaj tren? Sada tu, ispred mene? Na klupi?
-Kako hoćeš, kaže. I smije se.
-Meni ne, smijem se i ja.
-Ti me vidiš, kaže.
-Ti i tvoj sin… Ti me vidiš kažeš, a ostali te ne vide To hoćeš reći. Te vaše nedovršene i višeznačne rečenice za koje se ne možeš uhvatiti pa vam trebaju evangelisti, i anđeli, mistici i sveci koji govore u vaše ime.
-Kad se vi ljudi hvatate za riječi.
-Zar nije rečeno: I riječ djelom postade.
-Istina, ali iza djela…, oko djela i oko djela. Sve ono vidljivo i nevidljivo…to vaši mozgovi još ne shvaćaju.
-Rendgenske zrake na pr.
-Da, tu vidite posljedice . Ima vam neke logike. Posljedice kršenja mojih uputa kao da ne vidite iako ste razvili psihološke i psihijatrijske nauke koje vam govore o posljedicama odgoja i ostalih ljudskih postupaka.
-Tvojih zapovijedi!
-Nema zapovijedi. Imate slobodnu volju.
-Aha, tu smo, kažem ja. Ti se ljutiš jer…, hvata me nezaustavljivi smijeh.
-Bez boga, bez gospodara, čuj prestani uzimati antidepresive, kaže. Smije se i on. –Prestani uzimati antidepresive jer se s tobom neće dati ozbiljno razgovarati. Što te tu muči? Dobro, dobro znam što misliš…
-Mislim da ga je glupost bila ukloniti. Na neki način tim su sloganom priznali da postojiš. Doživljavaju te kao Gospodara. Tiranina, drugim riječima. I hoće te skinuti sa tvog trona.
-Ti kažeš.
Smijem se. –Opet ta prosta rečenica. Koju ste školu ti tvoj sin polazili?
-Oblačiš se u široke hlače. Prestani piti antidepresive. Ako me pitaš vrijeđa li me slogan, a to me želiš pitati, kakav bih ja Bog bio da me vrijeđa negiranje. I pobuna. To je u vašoj ljudskoj prirodi. S tom ste svrhom stvoreni. Slobodni da mislite svojom glavom . Da sumnjate i mislite…mislite.
-Da postignemo raj na zemlji, to hoćeš reći.
Ništa ne govori. Oči mu se smiju. Već je lagano sjena. On i njegov pas. Vidim samo obrise. Napušta me.
-Ja bih pustila taj slogan. Ne vidim koga vrijeđa, ako ne vrijeđa tebe, a zašto bi te zaboga miloga uopće vrijeđalo. Daj zauzdaj malo 'tvoje'. Nećemo ponovo inkviziciju. Prosvijetli njih. Nek' se ne miješaju u takve ludosti. Dozvoli i onima koji ne vjeruju u tebe da kažu koju riječ. Nećemo sada početi progoniti njih kako su oni svojevremeno progonili nas.
JA NE VJERUJEM U OSVETOLJUBIVOG BOGA, derem se za njim iz svih snaga.
Rijetki šetači me začuđeno gledaju, a Njega više u ovom svijetu nema.
četvrtak, 12.03.2009.
Iz ljubaznosti, (UDB-in) milicijski patrolni čamac
Moji poznanici, kojima je još u bivšem sustavu egzistencija naraštajima osigurana, što se ni u jednom sustavu zapravo ne mijenja, pa to treba zanemariti, kažu mi nedavno, sa žaljenjem, kako se sad sve strašno promijenilo. Svojevremeno, kažu, kad bismo iz Rima dolazili na odmor, dočekivao nas je automobil predsjednika općine sa šoferom i vodio u ACI marinu gdje bi nas ljubaznošću predsjednika B... općine dočekivao milicijski patrolni čamac i mi smo u tili tren bili u našoj vikendici.
“Bivši su imali duše”, kažu sa žaljenjem. “Znali su biti ljubazni”
Slučajno kako to inače biva da se određene pojave nadovežu i upozore na sebe moja dobra prijateljica čiji je pokojni otac imao visoki položaj u UDB - i kaže mi kako sve češće sreće ljude koji joj o ocu pričaju lijepe stvari. Kako je bio posebno dobar čovjek. Nepotkupljiv i slično što poznavajući nju to i vjerujem, a onda mi je ispričala jedan detalj kako je jedna stara žena, vrlo siromašna, kupila ovcu, ali sad nije znala kako će je prebaciti na otok jer nije više imala novca da plati prijevoz, a onda je otišla do njenog oca i on joj je omogućio da je milicijski patrolni čamac zajedno s ovcom prebaci do otoka.
To me asociralo na poznati sindrom: Meni je bilo dobro. Ja nisam ništa znao. I naravno na knjigu : ‘Kultura laži’ D. Ugrešić, neosporno dobro napisanu, ali sa istim svjetonazorom, pa slijedom asocijacija i na gospodina N. N-a
Naime, početkom 1991 u ‘ Slobodnoj Dalmaciji’ sam pročitala da će se na splitskom groblju Lovrinac održati komemoracija za sve žrtve komunističkog režima. Moram biti nazočna, pomislila sam.
No, dakle skup je bio sastavljen od pojedinaca i grupica vrlo tihih i starih ljudi koji su nepovjerljivo stajali udaljeni jedni od drugih. Našla sam i dvoje svojih prijatelja, koji su mislili slično kao i ja. Nekolicina je držala u rukama pokoji cvijet. Nije svirala himna, niti ona poznata melodija iz Nikole Šubića Zrinskog na koju smo ustajali i plakali. Nitko nije držao ruku na srcu.
Jedan stariji gospodin, kojeg ću zbog priče koja slijedi nazvati N. N., a koji mi se odnekud učinio poznat, klimnuo mi je glavom i ja sam pozdravila njega.
Netko je rekao par riječi o mladom Vojku Krstuloviću koji je, pred sam kraj drugog svjetskog rata, ‘mučki’ ubijen , upravo su se tako izrazili, od nekog partizanskog agenta. Stavljeno je cvijeće na nečiji grob i mi smo se u tišini razišli.
Na nekoj izložbi poslije nekog vremena ponovo sam susrela istog starijeg gospodina, a onda na jednom stručnom sastanku shvatim da je domar u zgradi u kojoj se naše društvo redovito sastaje. U međuvremenu mi je izišla knjiga. Na njenom predstavljanju vidjela sam ga u publici.
Pri prvom daljem susretu gospodin N. N. obratio mi se rekavši da čita moju knjigu, a da će on meni darovati jednu publikaciju koju su izdali prijatelji Vojka Krstulovića.
Ja obično na sastanke dolazim prva. Sad možda već i namjerno. Gospodin N. N. mi pripremi kavu i onda mi priča.
“Znate li”, rekao mi je jednom prigodom, “kako je ubijen mladi Krstulović. Slučajno znam točno razvoj događaja. Moja teta Rosa bila je vrlo dobra prijateljica njegove majke. Sjedila je kod njih u kuhinji kad je on vidno uznemiren došao, držeći u ruci neko pismo. ‘Gotov sam’, rekao je. ‘Nema mi više života. Komunisti mi pišu da pređem sa svojim HSS -ovcima na njihovu stranu. Da izbjegnem u partizane. Oni vrlo dobro znaju da ja to neću napraviti, a svatko zna kakve su posljedice.
’ Znate”, nastavio je gospodin N. N. partizani su počeli ubijati viđenije članove HSS-a. Tako su plašili preostale. Računali su da se bliži kraj rata, htjeli su se domaći vlasti. HSS im je smetao jer su imali ugled, a bili su protivnici fašizma pa je narod nakon rata mogao lako biti na njihovoj strani. U svakom slučaju su se morali riješiti mladog Vojka Krstulovića, koji je u gradu među ljudima bio vrlo obljubljen i imao veliki broj prijatelja i sljedbenika. Uživao je, kratko, vrlo veliki ugled. Djevojka mu je bila kćerka vlasnika jedne radnje smještene u blizinu ribarnice.”
Rekao mi je i ime te djevojke, kao što mi svi nakon što su pročitali moju prvu knjigu pokušavaju ispričati sve točno sa pravim događajima i pravim imenima, jer im se čini da je knjiga doslovno autobiografija, iako im ja, uzalud, tumačim da sam samo pokušala prenijeti ozračje određenog vremena.
No dobro. Kako bilo da bilo, oni svoje nevolje pokušavaju s pravim imenom i prezimenom sačuvati od zaborava jer valja priznati da je uistinu tužno proći tolike patnje i odnijeti ih posve anonimno u grob, a ja pak da se sačuvam od bilo kakve gorčine i da ne bih, pri susretu sa tim ljudima koji su činili zlo, osjećala mržnju, nastojim što prije zaboraviti imena.
“Komunisti su vrbovali njegovu djevojku. Jednu večer ga je namamila na sastanak. Bili su s biciklima. Tu gore na Gripama. Zna se točno mjesto. Na križanju današnje Osječke i Barakovićeve ulice. Komunistički agent ih je zaustavio. S cigaretom u ruci pitao ga je ima li vatre. Krstulović je iz džepa izvukao upaljač i pružio mu ga, a on mu je iz pištolja pucao u glavu. Izdahnuo je na licu mjesta. Ta se djevojka poslije udala za nekog u Beogradu i ostala tamo živjeti. Čuo sam da je nedavno umrla.”
Partizanski agent, čije ime ne spominjem jer ima živuću djecu za koju se govori da su krasni ljudi, u što ne sumnjam, iako im danas možda nije lako, jer ne znam čija ono narodna poslovica kaže: očevi zagrizu kiselu jabuku, a sinovima trnu zubi, kasnije je zauzimao visoki položaj i bio mnogima na usluzi.
“Ispričat ću vam kako je izgubio život moj otac”, rekao mi je drugom prigodom gosp. N. N.
“Došli su po njega u ranu zoru.”
Nitko nije očekivao iako je tih dna bilo uhićenja. Njih je bilo sedmero djece. Svi su se probudili. Majka je plakala. Kad je išla pitati zašto rekli su da je bio njemački špijun. Bila su gruba vremena. Susjedi su jedan drugog gledali ispod oka, a možda ga je netko od njih da se dodvori novoj vlasti i prijavio, ali ipak nije izgledalo ništa ozbiljno. Optužba se nikako nije mogla održati, mislili su. Njihov otac bio je pošten i ispravan čovjek. Jedno popodne majka je skuhala kavu i po jednoj kćeri poslala mu u zatvor. Na jednoj ceduljici je napisao: Popio kavu. Voli vas , ispod toga se potpisao. (Pokazao mi je pretisak te ceduljice.)
Sutradan su doznali da su ga predvečer nekoliko sati nakon toga strijeljali. Bez dokaza, bez suđenja. Tek tako. Ni za grob mu nisu doznali. Kad se on išao raspitivati jedan grobar mu je tiho rekao: “A tko zna gdje su ga zakopali. Bacali su ih svugdje . U neke zajedničke jame, pod borove. Tko će znati.”
Najstariji je brat nakon nekog vremena pobjegao i završio u Kanadi. Jedna sestra se udala i nije previše održavala veze s obitelji.
“Kod nje je strah još toliko veliki da se sad kad se sve promijenilo nije htjela potpisati na zajedničko sjećanje na oca kojeg smo dali oglasiti u novini. ‘Vidiš da vladaju još uvijek isti’, rekla je. A vidite”, kazao je gospodin N. N., “ja znam tko ga je uhitio. Radio je u UDB-i. Još je živ. Ja ga svaki dan viđam. Sjedi ispred...”
Naravno rekao mi je ime i prezime tog čovjeka, gdje stanuje i kako mu se zovu djeca i ispred koje kavane ga svaki dan viđa kad počnu lijepa vremena, a ja sam to odmah izbrisala iz pamćenja.
“Jednog dana,” rekao je,” dugo sam se na to odlučivao, dugovao sam to pokojnom ocu, prišao sam mu i rekao: ja znam tko ste vi. Radili ste u UDB - i. Uhitili ste mog oca. ‘Ja?’ odgovorio mi je. ‘ Ja nisam nikad radio u UDB - i. Ja sam bio oficir u mornarici’ Malo me gledao. Ja sam šutio. Što sam mogao više reći. Cijela je moja obitelj znala da nam je on uhitio oca. Onda mi je rekao: ‘A što je bilo s njim?’ Strijeljali su ga. ‘A zašto?’ Da je bio njemački špijun, rekao sam. ‘A bit će i bio’, odgovorio mi je. “
Gospodin N. N. je malo zamišljeno šutio, a onda je dodao: ‘ A bit će i bio’, tako je rekao.
No više ga ispred kavane nema, a vidite mene je čak malo i strah. On ima djecu. Nešto su visoko sad ... u vladi... eto, možda sam pogriješio. Ne bojim se za sebe no ...i ja imam djecu. Za njih se bojim.”
subota, 07.03.2009.
Povezana smrću
.....
.........
Otvaranju masovne grobnice u Hudoj Jami nazočni su bili slovenska državna odvjetnica, stručnjaci Instituta za sudsku medicinu, kriminalisti i policija, koji nisu mogli ni zamisliti tako stravičan prizor.
Žrtve su navodno bile ŽIVE zatvorene u rudnik, a potom je rudarsko okno hermetički zatvoreno betonskim, željezni i glinenim zaprekama.
..........
630 masovnih grobnica priznala je vlast u Sloveniji
Slobodna Dalmacija Snježana Dukić .
...........
Zveckaju kosti mojih noćnih mora. Ja sam odavno Allison DuBois samo šutim i plačem sama.
Bože moj, Bože moj, ako su svi zaboravili zašto si odredio da ja pamtim.
utorak, 03.03.2009.
Svakidašnja jadikovka (oprosti dragi Tin)
Ova čovječica je vrlo tužna. Zaklela sam sa svim milima i dragima da više neću komentirati politiku, društvenu uređenje i ostalo slično tome, zapravo ono što me dira i pogađa u samu srž, zaostale u vremenu i prostoru bivših stoljeća jadne mene, blesavog domoljubnog srca. Glupa, glupa domoljubica.
A povod toj dubokoj tuzi, skoro do depresije, je nastup Škegre kod Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2.
Dobro; ove dane sam za potomke slagala fotoalbume. Usput pišem tko je tko na slikama i kakvu je sudbinu imao.Vrlo stresan posao. Znam da to moju djecu trenutno ne zanima previše, ali doći će vrijeme, kao što je i meni došlo da će htjeti znati.
Svi oni moji kojih se ja osobno sjećam lili su krvcu za ovu zemlju. Svatko na svoj način. Za Domovinu i Boga. Tako su me odgajali ( Bilo bi bolje da nisu- život bi mi bio hi ho i slično.Ono što ne bi znala ne bi me ni bolilo. I Bog bi oprostio. Po onoj čuvenoj: Oprosti im jer ne znaju što čine.To ne važi za pravo i pravnu državu, ali gdje je ta pravna država Hrvatska. Čardak ni na nebu ni na zemlji.)
Na obiteljskom stablu kod imena pretka (rodočelnika) jedne grane obitelji stoji: Poginuo u borbi s Turcima tisuću i još nekoliko stoljeća kasnije i još piše kod kojeg mjestašca – koji danas više ne postoji na karti đeografiki..
Crno na bijelo. Podatak izvučen iz crkovnih knjiga.
Mjesta nema, ali Turci su ostali. Nije trebalo ginuti. Danas je među njima puno mojih dobrih prijatelja.
Tako smo počeli, čini se uzalud ginuti. Živi i mrtvi. Mišljenja sam da je puno teže živim mrtvacima.
I onda ta kreatura … Škegro , žabac Fridulin prepotentno brani i hvali sebe i svoje djelovanje, a već leži ( kaže ne još, ali uskoro će ležati )na prvom milijončiću, kaže kunica, ja mu ne vjerujem bit će prije eura zdravih i konvertibilnih pa ma što značilo.
Imam prijedlog! Imam prijedlog i evo ga (nije da ga spominjem prvi put)
Molim SiSove, Uskoke, Hajduke, UDBU, KOS. FBI-a i više ne znam kako se ovi posljednji zovu, MOLIM IH SAMO JEDNO: POPIŠITE IMOVINU ONIH DVIJESTO ODABRANIH IZ GODINE 1990-te I NA DANAŠNJI DAN LJETA GOSPODNJEG:
Da vidimo koliko su imali tada i što imaju sad.
Uključite i mene. Nemam ništa protiv. Možda dobijem povrat poreza.
Iako sudeći po određenoj presudi : počelo je, počelo, ako i to nije bacanje pjeska u oči.
