Moji poznanici, kojima je još u bivšem sustavu egzistencija naraštajima osigurana, što se ni u jednom sustavu zapravo ne mijenja, pa to treba zanemariti, kažu mi nedavno, sa žaljenjem, kako se sad sve strašno promijenilo. Svojevremeno, kažu, kad bismo iz Rima dolazili na odmor, dočekivao nas je automobil predsjednika općine sa šoferom i vodio u ACI marinu gdje bi nas ljubaznošću predsjednika B... općine dočekivao milicijski patrolni čamac i mi smo u tili tren bili u našoj vikendici.
“Bivši su imali duše”, kažu sa žaljenjem. “Znali su biti ljubazni”
Slučajno kako to inače biva da se određene pojave nadovežu i upozore na sebe moja dobra prijateljica čiji je pokojni otac imao visoki položaj u UDB - i kaže mi kako sve češće sreće ljude koji joj o ocu pričaju lijepe stvari. Kako je bio posebno dobar čovjek. Nepotkupljiv i slično što poznavajući nju to i vjerujem, a onda mi je ispričala jedan detalj kako je jedna stara žena, vrlo siromašna, kupila ovcu, ali sad nije znala kako će je prebaciti na otok jer nije više imala novca da plati prijevoz, a onda je otišla do njenog oca i on joj je omogućio da je milicijski patrolni čamac zajedno s ovcom prebaci do otoka.
To me asociralo na poznati sindrom: Meni je bilo dobro. Ja nisam ništa znao. I naravno na knjigu : ‘Kultura laži’ D. Ugrešić, neosporno dobro napisanu, ali sa istim svjetonazorom, pa slijedom asocijacija i na gospodina N. N-a
Naime, početkom 1991 u ‘ Slobodnoj Dalmaciji’ sam pročitala da će se na splitskom groblju Lovrinac održati komemoracija za sve žrtve komunističkog režima. Moram biti nazočna, pomislila sam.
No, dakle skup je bio sastavljen od pojedinaca i grupica vrlo tihih i starih ljudi koji su nepovjerljivo stajali udaljeni jedni od drugih. Našla sam i dvoje svojih prijatelja, koji su mislili slično kao i ja. Nekolicina je držala u rukama pokoji cvijet. Nije svirala himna, niti ona poznata melodija iz Nikole Šubića Zrinskog na koju smo ustajali i plakali. Nitko nije držao ruku na srcu.
Jedan stariji gospodin, kojeg ću zbog priče koja slijedi nazvati N. N., a koji mi se odnekud učinio poznat, klimnuo mi je glavom i ja sam pozdravila njega.
Netko je rekao par riječi o mladom Vojku Krstuloviću koji je, pred sam kraj drugog svjetskog rata, ‘mučki’ ubijen , upravo su se tako izrazili, od nekog partizanskog agenta. Stavljeno je cvijeće na nečiji grob i mi smo se u tišini razišli.
Na nekoj izložbi poslije nekog vremena ponovo sam susrela istog starijeg gospodina, a onda na jednom stručnom sastanku shvatim da je domar u zgradi u kojoj se naše društvo redovito sastaje. U međuvremenu mi je izišla knjiga. Na njenom predstavljanju vidjela sam ga u publici.
Pri prvom daljem susretu gospodin N. N. obratio mi se rekavši da čita moju knjigu, a da će on meni darovati jednu publikaciju koju su izdali prijatelji Vojka Krstulovića.
Ja obično na sastanke dolazim prva. Sad možda već i namjerno. Gospodin N. N. mi pripremi kavu i onda mi priča.
“Znate li”, rekao mi je jednom prigodom, “kako je ubijen mladi Krstulović. Slučajno znam točno razvoj događaja. Moja teta Rosa bila je vrlo dobra prijateljica njegove majke. Sjedila je kod njih u kuhinji kad je on vidno uznemiren došao, držeći u ruci neko pismo. ‘Gotov sam’, rekao je. ‘Nema mi više života. Komunisti mi pišu da pređem sa svojim HSS -ovcima na njihovu stranu. Da izbjegnem u partizane. Oni vrlo dobro znaju da ja to neću napraviti, a svatko zna kakve su posljedice.
’ Znate”, nastavio je gospodin N. N. partizani su počeli ubijati viđenije članove HSS-a. Tako su plašili preostale. Računali su da se bliži kraj rata, htjeli su se domaći vlasti. HSS im je smetao jer su imali ugled, a bili su protivnici fašizma pa je narod nakon rata mogao lako biti na njihovoj strani. U svakom slučaju su se morali riješiti mladog Vojka Krstulovića, koji je u gradu među ljudima bio vrlo obljubljen i imao veliki broj prijatelja i sljedbenika. Uživao je, kratko, vrlo veliki ugled. Djevojka mu je bila kćerka vlasnika jedne radnje smještene u blizinu ribarnice.”
Rekao mi je i ime te djevojke, kao što mi svi nakon što su pročitali moju prvu knjigu pokušavaju ispričati sve točno sa pravim događajima i pravim imenima, jer im se čini da je knjiga doslovno autobiografija, iako im ja, uzalud, tumačim da sam samo pokušala prenijeti ozračje određenog vremena.
No dobro. Kako bilo da bilo, oni svoje nevolje pokušavaju s pravim imenom i prezimenom sačuvati od zaborava jer valja priznati da je uistinu tužno proći tolike patnje i odnijeti ih posve anonimno u grob, a ja pak da se sačuvam od bilo kakve gorčine i da ne bih, pri susretu sa tim ljudima koji su činili zlo, osjećala mržnju, nastojim što prije zaboraviti imena.
“Komunisti su vrbovali njegovu djevojku. Jednu večer ga je namamila na sastanak. Bili su s biciklima. Tu gore na Gripama. Zna se točno mjesto. Na križanju današnje Osječke i Barakovićeve ulice. Komunistički agent ih je zaustavio. S cigaretom u ruci pitao ga je ima li vatre. Krstulović je iz džepa izvukao upaljač i pružio mu ga, a on mu je iz pištolja pucao u glavu. Izdahnuo je na licu mjesta. Ta se djevojka poslije udala za nekog u Beogradu i ostala tamo živjeti. Čuo sam da je nedavno umrla.”
Partizanski agent, čije ime ne spominjem jer ima živuću djecu za koju se govori da su krasni ljudi, u što ne sumnjam, iako im danas možda nije lako, jer ne znam čija ono narodna poslovica kaže: očevi zagrizu kiselu jabuku, a sinovima trnu zubi, kasnije je zauzimao visoki položaj i bio mnogima na usluzi.
“Ispričat ću vam kako je izgubio život moj otac”, rekao mi je drugom prigodom gosp. N. N.
“Došli su po njega u ranu zoru.”
Nitko nije očekivao iako je tih dna bilo uhićenja. Njih je bilo sedmero djece. Svi su se probudili. Majka je plakala. Kad je išla pitati zašto rekli su da je bio njemački špijun. Bila su gruba vremena. Susjedi su jedan drugog gledali ispod oka, a možda ga je netko od njih da se dodvori novoj vlasti i prijavio, ali ipak nije izgledalo ništa ozbiljno. Optužba se nikako nije mogla održati, mislili su. Njihov otac bio je pošten i ispravan čovjek. Jedno popodne majka je skuhala kavu i po jednoj kćeri poslala mu u zatvor. Na jednoj ceduljici je napisao: Popio kavu. Voli vas , ispod toga se potpisao. (Pokazao mi je pretisak te ceduljice.)
Sutradan su doznali da su ga predvečer nekoliko sati nakon toga strijeljali. Bez dokaza, bez suđenja. Tek tako. Ni za grob mu nisu doznali. Kad se on išao raspitivati jedan grobar mu je tiho rekao: “A tko zna gdje su ga zakopali. Bacali su ih svugdje . U neke zajedničke jame, pod borove. Tko će znati.”
Najstariji je brat nakon nekog vremena pobjegao i završio u Kanadi. Jedna sestra se udala i nije previše održavala veze s obitelji.
“Kod nje je strah još toliko veliki da se sad kad se sve promijenilo nije htjela potpisati na zajedničko sjećanje na oca kojeg smo dali oglasiti u novini. ‘Vidiš da vladaju još uvijek isti’, rekla je. A vidite”, kazao je gospodin N. N., “ja znam tko ga je uhitio. Radio je u UDB-i. Još je živ. Ja ga svaki dan viđam. Sjedi ispred...”
Naravno rekao mi je ime i prezime tog čovjeka, gdje stanuje i kako mu se zovu djeca i ispred koje kavane ga svaki dan viđa kad počnu lijepa vremena, a ja sam to odmah izbrisala iz pamćenja.
“Jednog dana,” rekao je,” dugo sam se na to odlučivao, dugovao sam to pokojnom ocu, prišao sam mu i rekao: ja znam tko ste vi. Radili ste u UDB - i. Uhitili ste mog oca. ‘Ja?’ odgovorio mi je. ‘ Ja nisam nikad radio u UDB - i. Ja sam bio oficir u mornarici’ Malo me gledao. Ja sam šutio. Što sam mogao više reći. Cijela je moja obitelj znala da nam je on uhitio oca. Onda mi je rekao: ‘A što je bilo s njim?’ Strijeljali su ga. ‘A zašto?’ Da je bio njemački špijun, rekao sam. ‘A bit će i bio’, odgovorio mi je. “
Gospodin N. N. je malo zamišljeno šutio, a onda je dodao: ‘ A bit će i bio’, tako je rekao.
No više ga ispred kavane nema, a vidite mene je čak malo i strah. On ima djecu. Nešto su visoko sad ... u vladi... eto, možda sam pogriješio. Ne bojim se za sebe no ...i ja imam djecu. Za njih se bojim.”
Post je objavljen 12.03.2009. u 09:38 sati.