Sve su Lidije plahe,
A Marte su nesretne
…….
Ruka je na mom ramenu i prije nego vidim lik.
-Znam, znam što mi hoćeš reći, govorim. –Ti misliš kao i ja da riječi ograničavaju. Zato tvoj sin i ostala bračna i vanbračna djeca nisu pisala. Riječ i pismo si ostavio za nas smrtnike…Čekaj, čekaj imaš li ti uopće ženu? Čudna je to priča sa našom majkom, kraljicom svih Hrvata Marijom.. Iako je bila Židovka.
Nema više ruke na mom ramenu. Do mene sjedi Gospodin i mrko me gledi.
-Što ću ja s vama?
-Djecom Božjom, kažem ja?
-Stalno te pitamo, nastavljam, -potežemo za božanske skute i govorimo: Pogledaj nas tata, pogledaj nas tata…pogledaj kako smo lijepi, pametni i… svakakvi. Pogledaj ovaj svijet u kojem živimo kako je lijep. Ovdje potok ondje cvijet. A Bog i bogme i more. I jugo i bura i mali valići. Ali tko je naša majka?
-Lidija, Lidija nisi plaha. Nisu sve Lidije plahe i Marte nesretne. Što bi htjela jutros čuti. Vi jeste moja djeca. Djeca, a to znači: sve ću odgovore ostaviti za ono vrijeme kad odrastete i budete me mogli razumjeti.
-O joj, kažem . Joj, joj, joj! Viktorijansko doba i poslušnost. Život s ocem. Jesi gledao taj film. Jasno da si gledao. Što tebi uopće promakne. Ali jesi li se pripremio za novo doba? Tvoji nisu. Nisu se pripremili za razne globalizacije post komunizam, post modernizam i razne druge postove.
-Ovo je vaša zemlja, ovo je vaš dom, tu ste rođeni.
Odjednom mi se učinilo da sam čula Vicu Vukova iz 'onog' proljeća kad su laste pale po Sahari i nisu stigli do naše zemljice, a neke od njih su gulile ili odlazile u druge krajeve manje tople i privlačne. Nema tamo mora i malih valića. Nema, ne!
-Pjevaj ti pjevaj. Tuđim glasovima. Lako je tako. Hop zgrabiš nečiji lik. Hop zgrabiš nečiji glas. Tko može znati tko si ti. Što ja znam tko sad sjedi na klupi do mene.
Govorila je ne govorila ili sumnjala, ali pas je tu.
Gospodin i njegov pas. To je nerazdruživa družba i kombinacija. Dobitna.
A odgovora nema. Čeka On da ova Lidija odraste i bude dostojna odgovora, mamu li mu njegovu.
A, onda mi sine pitanje i dreknuh ga: -Imaš li ti bre kevu?
Ali, na klupi osim mene nema nikoga, nikogovićih. Nema više ni psa.
-----------------------------
p.s. pokušat ću se večeras uputiti na Pričigin. Nakon Kerumova nastupa možda bude i smisla.
Bog je u njegovom slučaju zažmirio na sva tri oka i ostala čula.
Post je objavljen 28.03.2009. u 13:56 sati.