Ovo ću reći samo jedanput i nikad više:
Nedjeljom u dva Stanković i Žarko Puhovski.
Stanković standardno dobar s onim laganim potezanjem na jednu stranu, ali i ja potežem na svoju stranu pa ga posve razumijem.
Ž. Puhovski!?
Ne znam što bih SVE rekla, ali reći ću samo ovaj put i zašutit ću za vjeke vjekova.
Otkad ga pratim, iz tv emisija i raznih napisa u novinama, čini se da je uvijek isti i uvijek govori svoju istinu koju bih nazvali Janusovom istinom. Istinom dvostrukog lica koja kaže- čuj nisam ja drugačijeg mišljenja, nisam se ja promijenio, samo su se svi oko mene promijenili. Naime, toliko demagogije, pravdanja samog sebe. Tu sam, tamo sam i onamo sam i ovamo sam. Da Tito kao predsjednik, ali ne Tito sa titulom maršala ili već nečeg sličnog.
Zato što su poubijali toliki broj ljudi u Hudoj i inim jamama oni nisu ništa manje antifašisti iako su se tu pokazali kao zločinci.
Ja sam tamo govorio ovo, a oni su razumjeli nešto drugo. Jest genocid, nije genocid. Genocid je samo Škabrnja, ali što je to prema milionima iz Konga, ali jest genocid odlazak Srba iz krajine. Ili je genocid odlazak Hrvata iz Srpske krajine (napr Drniša koji se najprije dogodio)
Ja slabo i sporo kopčam. Onako se pitam jeli genocid u Podunavlju. I što je Republika srpska krajina i onaj klaun, opasnih namjera Dodig.
A sad ću možda pogriješiti jer sam zaboravna pa molim onog jedinog komentatora jer me na ovakve pisanije nitko ne komentira da me ispravi, ako govorim o drugom čovjeku, pa ću se u tom slučaju ispričati Žarku Puhovskom.
Naime, u jednoj emisiji pred godinu dvije pitali su ga jeli on na suđenju Čičku i ostalima rekao da su govorili to i to (upravo ono za što su ih optužili, sudili i zašto su odgulili) Puhovski je odgovorio: - Da, rekao sam točno ono što se zapravo dogodilo. Oni su to rekli i napravili. Ja nisam govorio nikakvu laž. Rekao sam istinu. Nisam mogao lagati. Rekao sam što sam čuo i vidio i to sam svjedočio. Pa oni su to uistinu govorili.
Ne znam baš dočarati atmosferu u toj emisiji, ali ja sam stekla dojam, da je htio reći, a na neki način je to i rekao da su ga Čičak i ostali skoro molili da svjedoči njihove radnje i misli iz tog sretno-nesretnog proljeća kako bi se te radnje, misli i želje još jedanput čule i možda postigle da Berlinski zid padne dvadeset godina ranije. Čičak i ostali bili su sretni što je njegov iskaz doprinio njihovom zatvaranju i guljenju.
Ne znam kao se u dramaturgiji zove taj obrat koji se u nastupu Žarka Puhovskog neprekidno događa, ali narod za to kaže: nije šija nego vrat.
Jer zločinac može na drugoj strani činiti dobro, a dobar čovjek može biti i među zločincima. Po tome je Hitler za Nijemce u početku učinio puno dobrih stvari. Izvadio ih iz teške krize i neimaštine. Napravio autoputove, poboljšao ekonomiju. Izmislio Bubu- ono malo simpatično auto itd, itd e, pa zato bi mu morali dati i neki trg pod njegovim imenom bez titule u toj nesretnoj Njemačkoj, a kasnije je poubijao milione ljudi pa ga zapravo ne bi trebalo spominjati u nikakvom kontekstu osim kao zločinca.
Bože kako li s u dramaturgiji zove taj obrat?
Molim vas za pomoć!
Inače je u Splitu danas proljeće za one koji pričaju o cvijeću i vremenu.
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra