odmak
ponedjeljak, 27.04.2009.
Mesić u Jasenovcu
Sve je nekako drugačije.
A, govorili su mi predsjednik države ne bi smio biti pametniji od prosjeka naroda, ili tek malo. Jer ga inače, dabome, nitko ne bi razumio.
Slažem se Jasenovac je mjesto zločina. Nije bitan broj žrtava. Davno u jednom društvu gdje se govorilo o broju žrtava, rekla sam: bilo bi ih više da su imali kapacitete. ZVUĆI KAO DA SE RUGAM, ALI NE RADIM TO. Jasenovac je crna mrlja na savjesti hrvatskog naroda, kao što su to koncentracioni logori u Njemačkoj i svugdje gdje su bili crne mrlje na savjesti Njemaca i ostalih naroda.
Odakle god da počnem završim na drugom svjetskom ratu. Moji me prijatelji već uzrujano prekidaju. Dosta je, kažu. Svjesna sam i sama da gnjavim, ali to je za mene opsesivna tema.
Reći ću samo još jednom i više to neću spominjati. Moj je otac bio na Bleiburgu. A bio je i u Italiji kad je Italija završila rat. Majka mu je bila Talijanka. Poručivali su mu da ostane u Italiji, jer rat ide kraju i Hrvatska gubi.
Većina Hrvata se plašila. Oni koji su krivi , ali i oni koji nisu bili krivi. Moj djed napr. koji je bio kulak i buržuj kako je pisalo u odbijenici za posao jednom njegovom djetetu, nije sigurno ništa bio kriv. Plašio se onoga što je znao o komunizmu u Rusiji. O seljačkim radnim zadrugama i oduzimanju imanja. Dovoljno je bilo biti nešto bogatiji od ostalih da završiš na kratko ili na duže u zatvor ili čak da izgubiš život.
Kad su došli partizani u naše mjesto ljudi su po noći strepili po koga će doći. Tko će biti odveden i streljan potajice na mjesnom groblju. Odzvanjali su krici u tihoj noći. Pozivi u pomoć čuli su se s groblja. Ljudi su nestajali. Najgore od svega što su se među egzekutorima nalazili i mjesni maloljetnici kojima je to uništilo život. Njima i njihovim obiteljima.
Moj je otac je sa Bleiburga došao živ do Zagreba i bio u sabirnom logoru na Savi. Srećom imao je dokumente . Diplomu na ćirilici jer je studirao U Beogradu. Stražari su mu rekli: Beži i on je uspio doći do mame i mene. Moja pametna majka nije htjela bježati. Predosjećala je opasnost. Ali na povratku u Split bio je uhapšen (danas se kaže uhićen, ali nekako to zvuči neozbiljno). Majka ga je odgovarala od povratka, ali on je govorio ja nisam ništa kriv. Nemam se čega bojati., rekao je. Iz stana kod rodbine došli su po njega, mamu i mene koja sam tada imala dvije godine i odveli nas u zatvor. Netko od rodbine ga je prijavio, ali mama koja je bila kruta i nije opraštala, oprostila im je, jer su to takva vremena bila.
Evo, palo mi je na pamet, možda bih i ja mogla tražiti neke novce jer sam bila politički zatvorenik, ali na sreću ne za dugo, jer je rodbina ubrzo došla po mene.
Vratili su nas u mjesto iz kojeg smo otišli. Mamu i tatu dva kilometra dugim putem do zatvora su kamenovali. Isti oni mještani koji su do jučer bili normalni ljudi. Puno toga je bilo namješteno. To je jasno. Mama je poslije tri dana puštena i zatvora. Cijela njena mlađa rodbina bila je u partizanima i da se nije udala za tatu i ona bi tamo završila.
Baš ništa nije bila kriva.
Onda su počele muke. Tatina osuda na smrt. Molbe, žalbe pa na dvadeset godina. Pa pomilovanja. Lažni svjedoci optužbe i hrabri svjedoci, uglavnom Srbi kojim je spašavao živote, dolazio po noći upozoravati da sklone oružje iz kuće i slično. Sve sam to kasnije čitajući spise čitala i pamtila.
Konačno poslije desetak godina Lepoglave slijedilo je pomilovanje i stigao je kući.
Ali, ne lezi vraže u jednom obračunu lokalnih moćnika komunista , pokrenut je inscenirani proces ponovo uhapšeno četrdesetak ljudi i onda ponovo zatvori, batinanje glađu, dok nije pao u komu. Svi su optužili jedna drugoga, a onda na suđenju govorili da su bili mučeni i slično. (nota bene, svi su osim jednog ili dvojice oslobođeni. I sami su bili maloljetnici u vrijeme počinjenog zločina. I ustaše su se služile istim metodama, ali čini se svaki diktatorski sustav ući jedan od drugoga- počevši od katoličke crkve još i prije inkvizicije)
Moj je otac baš kao iz Kunderine Šale osuđen ponovo na smrt, ne zbog strašnog zločina za koji su bili optuženi, dokazano je da tamo nije bio već zbog pisma koje je pisao svojevremeno iz Lepoglave u kojem je pisao da će sve biti dobro, kao nekada. Zaključili su da je to urota, da nije preodgojen, narodni je neprijatelj i dalje i hop osuda na smrt. Ponovo žalbe do ustavnog suda, nova presuda na pet godina koju je do kraja odležao. Stara Gradiška, ovaj put. Tamo su već bili Gotovac, Budiša i mnogi drugi zbog verbalnog delikta i nekih drugih optužbi, a ni slučajno nisu bili ustaše niti zločinci.
Vidite predsjedniče, radovala sam se vašoj pobjedi, jer mi se činilo da je dosta mraka i neznanja, da nije svatko tko je bio na Bleiburgu trebao umrijeti, jer i u diktatorskom sustavu kakva je Jugoslavija, iako uhapšen i tužen i to lažno uspio je sačuvati život jer je sud ipak radio. Ta dnevna i noćna streljana su ZLOČIN. Bilo je među izbjeglicama zločinaca, ali bilo je i nevinih. Pročitajte Autobiografiju Stanka Lasića. On i ostali su praktično iz razreda pokupljeni od ustaša i natjerani u bijeg. Imao je veliku sreću da tada kao gimnazijalac i simpatizer komunizma, dapače čini mi se da je već radio za partizane, nije izgubio život kao odbjegli ustaša. I on je samo srećom spasio život.
Pročitajte i sjećanja Elize Gerner. Isplati se.
Treba li spominjati komuniste koji su izgubili živote, poslove i bili na ona dva čuvena otoka jer su smetali Titu koji nije zločinac.
Ja mislim da je antifašizam nešto što ne treba nikad dovesti u pitanje. Pokret velik i dobar. Spasio nas je , možda, tisućugodišnjeg mraka. Mislim da je strašno ono što se dogodilo židovskom narodu, jer je to nešto praktično nezapamćeno u povijesti čovječanstva. Suluda ideja o istrebljenju čitavog jednog naroda.
Ali, nije ni mjesto da vi iz Jasenovca držite slovo o drugim žrtvama. Ispada da nisu svi ljudi jednaki.
Da su neke smrti veće smrti od drugih smrti.
Evo nekoliko smrti: Vojko Krstulović ubijen pred kraj rata u Splitu od komunističkog agenta. Nije bio ustaša. Bio je HSS-ovac.
Zašto je ubijen Andrija Hebrang otac? Zašto je toliko ispaštala Olga Hebrang i njena djeca koja su danas posvađena? (Ni meni nije simpatičan Andrija Hebrang sin, ali to ne mijenja činjenice).
Kažete Tito nije zločinac!? Nije nikoga ubio.
I nije, ali jednako se tako pravdao EICHMANN. Ja nisam ubio ni jednog Židova. Ja nisam nikoga ubio. Pročitajte i Hannah Arendt i njenu knjižicu EICHMANN u Jeruzalemu.
Ima još puno toga za čitati, jer u našim a i u vašoj glavi stanuju kriva mišljenja, konstrukcije povijesti, a ne činjenice, jer kako je moguće da se drugi svjetski rat pročešljao uzduž i popreko, još se traže zločinci, pa je onda preskočeno 45 godina diktature neću reći proletarijata nego komunizma da nitko od zločinaca, a bilo ih je nije stradao i odmah se potom domovinski rat našao u žiži zločinačkih pokreta da je čovjeka ponovo strah reći da je Hrvat i da želi svoju hrvatsku domovinu kakva god da je.
I sad stvarno koga smo našli optužiti za zločin počinjen u drugom svjetskom ratu. Jednog Srbina, koji je već toliko star da ga treba prepustiti sudbini, ionako je nedostupan.
Što se mene tiče, ne želim nikakvu osvetu, zatvaranja, samo povijest koja bi koliko toliko govorila istinu. .
A vi se predsjedniče saberite. Još nije kasno.
srijeda, 22.04.2009.
Od danas samo veselo. Odlučila sam platiti tim poreznim organima koji nisu prstom makli da riješe niti jedan moj problem, a bilo ih je nakon veljače 1971 kad sam otvorila to… što sam otvorila ogroman broj, ali ovo je moja zemlja. Pao mi je kamen sa srca težak 30.000 eura, kojim ću opteretiti u prvom trenu djecu, a ako poživim samu sebe jer ću raditi i raditi. Do smrti i natrag. Što govorim, nema umiranja. Živjeli antidepresivi, a možda se počnem baviti i seksom. Ima tu na blogu u tom smislu jako dobrih savjeta.
Hi-ho. Ha-ha. Smajlić
Osim svega ako naš (moj) van vladin predstavnik uđe u općinska tijela, valjda je to vijećnik, pokušat ću progurati ideju da svatko tko želi iz ove moje struke jedan dan u godini radi besplatno. Usprkos državi i njenim činovnicima. Velikim i malim Hrvatima. Ali, kako je rekao Kennedy: . Ne pitaj što država može učini za tebe, nego se pitaj što ti možeš učiniti za Ameriku- ili nekako tako.
Ali ima i onaj vic kad su za vrijeme olimpijade u Sarajevu razgovarali Mujo i Japanac koliko tko radi. Japanac kaže : Ja radim 20% za obitelj, 30% za sebe, a ostalo radim za Japan, a Mujo će na to: i ja radim 20% za obitelj, 30% za sebe, a nisam lud da radim 50% za Japan.
Bemti maloga miša kolike sam godine radila za Japan. Trebala sam odmah poslušat Muju. Sad je kasno. Moram Japanu dati i ovo posljednje, pa smo možda kvit Japan i ja.
Možda!? Jer kako su mi rekli na porezu: Znate recesija je i ne možemo čekati. Bez obzira na kamate nema čekanje. Velika je to suma. Krvopije. Vampiri kosih očiju. Govore to onako sa visoka svjesni moći.
Baš me briga, eto.
Druge me stvari brinu.
I ne brinu zapravo. Vesele me. Moj ljubljeni srednji sin uplovljava u bračne vode.
Nemaš se ti što brinuti, kaže. Sve ću sam. Kaže i otputuje na sjever kugle zemaljske.
O ostalome, ako mi u međuvremenu moj sin ne zabrani, drugi put.
ponedjeljak, 20.04.2009.
Nogom u ....
Dobar poznanik, ne mogu reći prijatelj, iako ne vidim posebnog razloga da to nismo, osim nedostatka vremena, zamolio me da budem na njegovoj nezavisnoj listi za gradskog vijećnika.
Pokušala sam se, blago, po svoju oduprijeti. Nisam ni u kojoj stranci. Ne zanima me politika, ali… Pošten je. Misli na struku. Već je bio u nekim 'tijelima'. Trudi se, ali čini se da nije spreman na marifetluke i bojim se da neće provući ništa što zamišlja. Vezana sam za njegovu suprugu. Imali su svojevremeno tešku tragediju u obitelji. Nikad se od toga nisu oporavili. Oboje pokušavaju radom zaboraviti. Dobro rekla sam, teška srca na kraju, ali nemoj me gurati nigdje. Nikakve dužnosti, obaveze, govori, pojavljivanja. Za ništa od toga nisam sposobna ni kvalificirana. Na sve je pristao.
Među tih nekoliko koji smo mu na listi, većinu poznajem, bila je jedna djevojka s kojom sam, nekako spontano ostala na kavi. I ta je kava trajala. Lijepi razgovor. Vrlo brzo smo uspostavile pravi kontakt. Izmijenile mailove , a vjerojatno ćemo ih rijetko izmjenjivati jer nema vremena ni ona ni ja.
Nadam se da ćemo izgubiti pa neću imati nikakvih strahova da sve ne pođe krivo.
Moja ga je pametna sestra odbila. Ja moram biti iznad svih stranaka kaže ona. Ne smijem se vezati, jer onda nisam vjerodostojna.
Musil je napisao Čovjeka bez svojstava. Čini mi se da se to danas kod nas prevodi nekako drugačije. Eto ja sam prava neobrađena meka glina, čim sam pristala. Čovjek bez svoga ja. Musilov čovjek bez svojstava čiji je otac imao određena svojstva. Iako, svojevremeno su me zvali i jači pa sam se oduprla, ali tu sam pristala.
U svakom slučaju na putu do kuće, a da se malo razbistrim od pomisli da ću biti na nekoj listi , išla sam kući pješke okolo naokolo. Negdje, u jednom trenu, iz neke radnjice iziđe gospođa sa kanisterom punim vode i uputi se prema drugoj strani ceste. Gospodin ispred mene zastane i rukom joj pokaže da može proliti i ispred njega. Kaže joj to i glasno. Nisam se uspjela zaustaviti i naletjela sam na njegovu ispruženu ruku koja me lupla po naočalama i licu. Malo je zabolilo . Ne previše. Nisam rekla ni riječi. Čemu mislim, ali gospođa je komentirala. Eto vidite da ne mogu tako proliti, a on je odjednom, neočekivano rekao: Što vas briga, tko je jebe!!
Hoću - neću nešto reći, a onda sam se okrenula i rekla: - Ne morate biti toliko nepristojni, a nije baš to tako, dodala sam. –Da ste mi razbili naočale ne bih ništa vidjela.
Strašan protest, misli on. Za nasmijat se. Nastavljao je govoriti neugodnosti.
Nisam trebala ništa reći, mislim. Cijeli ću dan imati grop u želucu. Uzaludno je tako i tako. Do njega nije dopirao taj mali uljudni protest. Bilo bi pametnije, kaže jedan moj prijatelj, da si ga udarila nogom u jaja. To bi shvatio.
Jednom davno, dok sam bila puno mlađa i borbenija, netko me je sličan uhvatio rukom za…. Opalila sam mu takvu šamarćinu da je ostao zavrteć, kako kažu splićani.
Ali to je bilo davno, jedanput i vrlo iznimno.
Htjela sam odmah poslije te zgode nazvati mog dobrog poznanika i reći mu da makne listu, izbriše sebe, mene i sve moje jer je sve to ista pašta od koje baš nikakve koristi.
A pitam se što bi bilo da sam ga stvarno potegla nogom u jaja..?!
petak, 17.04.2009.
odgovor pametnom zubu
pametni zub
kada i gdje je to Bog navještavala/o svijet bez smrti i patnje? tu i tamo bi natuknula/o kako ono što mi vidimo kao patnju, nije patnja iz njezina/njegova kuta gledanja, ali svijet je odvratan i to jest jedan od njegovih temeljnih zakona.
kad je Bog bio u svim kućama i ustanovama Zapada, umiralo se i patilo jednako kao i danas, možda i više.
Dragi, dragi zub sve ti je to meni jasno, ali…pok. Don Ivan Cvitanović, kojeg nekako u zadnje vrijeme puno spominjem znao bi s nama igrati na karte, a bio je odličan igrač, od onih igrača pokeraša koji su čitali misli, a mi ženski dio igrača igramo slabije nego muškarci, što je je. Još ja nekako, ali nisam toliko u igri kao jedna od nas koja izgara, a uistinu griješi i nikako joj nije jasno zašto je pogriješila.
Evo zašto ja ne mogu sažeto i dobro, sa poantom, napisati priču kao što ti odlično radiš. Očito sam tip od saga i dugačkih dosadnih romana, koje nitko nema snage čitati.
No dakle spomenuti don Ivan, kad bi pogriješili, pocrvenio bi od muke, začepio bi usta, svaki drugi pošteni dalmatinac bi u toj situaciji opsovao, ali on to nije smio, začepio bi usta, a onda nakon male stanke na upit: gdje sam pogriješila on bi onako crven i ljutit rekao: Sve si dobro učinila, ali treba bit pametan….
Don Ivan je , nažalost, umro, ali svi ma nam je mrijeti, a njegova uzrečica je ostala. … Ali treba biti pametan!
Ti si pametan, bez sumnje i meni je posve jasno o čemu govoriš.
Intervju je čista američka priča. Oprah i njeni doktori Vu ili No ili kako se oni lakrdijaši zovu.
Ali.., Čovjek je od krvi mesa i 'ono malo duše' pa su mu potrebne prispodobe, čudesa, ta prisutnost nerazumljivog, 'neprisutnog' i dalekog Boga da nas svojom 'slikom', i raznim drugim čarobiranjima podsjeti na ono što jest pravda, ljubav, istina, ali ne moja niti bilo čija nego univerzalna. Amerika to živi holivudski. Žive imitaciju života i ovaj je intervju je upravo Amerika, ali nekako mi se učinio zgodan.
Osobno ne trebaju mi mjesta, velebne crkve, niti svećenici ni sva ta organizacijska bulumenta – ljudska priča sa svim svojim nakaradnostima, pedofilijom, lažnim autoritetima, nebrigom za male i nemoćne iako ima i onog drugog i onih drugih koji upravo brinu i njihovo'ono malo duše' je samo velika duša i veliko dobro srce. Radi njih se zovem rimokatolkinjom. Radi njih gutam i ove američke kič situacije i pisanja.
I tebi je sve jasno, ali… u posljednje vrijeme moji komentari na tvojim stranicama idu u nekom disonantnom tonu , ponekad mi se čini da ruka sama piše ono što duboko u meni čuči i ne uspijem tog trena kontrolirati. Inače mislim da bi se vrlo dobro slagali, bez obzira što dolaziš iz druge sredine, što si i ohoho mlađi itd. Nekoliko sam ti puta rekla da me podsjećaš na moje sinove upravo zbog finoće tvoje naravi. Nikad nisam primijetila da si otrovno sarkastičan kao mnogi ovdje na blogosferi, ali i inače. Lijepo je kad netko sa toliko znanja i umijeća ima samilosti u saobraćanju sa manjim znanjem i umijeće. To veseli i ulijeva nadu da su ljudi ljudi, onaj čovjek radi kojeg je Bog u kojeg vjerujem odlučio pružiti nam šansu.
A ja vjerujem u dobrog i samilosnog Boga kojemu nije važno kakve sam boje, spola, izgleda, znanja, stanja, vjerujem li u njega ili ne, koje nacije, čak da sam i zločinac, koji razumije moje porive i koje me vrednuje samo po težnji da ispravim svoje mane i pomognem drugome. Da konačno nesebično zavolim i neprijatelja. Da pružim drugi obraz… a sad ću se zaustaviti, iako trebala bih dodati: Ja vjerujem da je abortus ubojstvo. Vjerujem da djecu treba odgajati i da učitelji (svih titula i znanja) trebaju biti autoriteti, ako to jesu naravno i da ih djeca trebaju takve akceptirati.
I još u mnogo čega vjerujem jer prevelika sloboda bez obveze, odgovornosti i neodgoja stvara neodgovorne samožive i na sve spremne ljude.
A što se mene tiče postajem paranoični, ogorčeni stari stvor- nerješivih problema i odgovornosti. Trudim se ali i organizam ide kraju i umoran je.
A imam i fenomen o kojem piše gosp. profesor- Domovine koja se voli izdaleka. Jer ova me ne voli i nije moja. Ali to traži novi post i mislim da ću ga napisati, iako mislim da sam na pece i bokune već sve rekla.
A što se tiče Boga..?
Isus je rekao: Nisam došao da donesem mir. I još je koješta rekao, a mi baš želimo da nas puste na miru Bog i njegov sin, kako bismo mogli živjeti onako kao to i radimo mrzeći se i ubijajući se međusobno. Sebično uživajući u onom što nama godi. Ne poštujući ni ljudske zakone, a klanjanje u crkvama i busanje u prsa da smo vjernici su nam samo izlika da radimo još veće zlo. Predstava, krinka. Zaboravljamo ono što si rekao na početku ovo moje tirade.
Bog je navještao svijet u kojemu ćemo rađati djecu u mukama i gdje ćemo umirati u bolovima.
Volim s.f. i često mi pada na pamet da smo otpad sa nekog planeta gdje se bolje živi. Kao neka vrst kazneničke kolonije, ali u konačnici to ne ukida Boga.
četvrtak, 16.04.2009.
e-mail
Dobila sam od prijateljice mail. Prenosim ga u cijelosti:
Bizarni intervju
Travanj 2002. - Ovaj intervju je pronađen na Internetu. Zaustavimo se malo
i razmislimo.
Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke
televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u
New Yorku 11. rujna 2001. godine):
- Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?
Anne Graham je dala pronicavi odgovor:
- Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi
sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše
vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke,
mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i
zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i
njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u
našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne
čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi
svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili. Kasnije je
doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada
se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time
bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio
samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao
stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.
Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju
djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti
jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša , jer se
nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.
Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to
žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili.
Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su
dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko
prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali
nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet
smo se složili. Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono
što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši
se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika,
čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."
Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to
nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u
redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole
djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" , jer
oni imaju pravo na slobodu riječi. Zatim je industrija zabave rekla:
"Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks.
Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva,
sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu
nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo
naprijed."
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro
od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz
razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno
razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici:
"Žanjemo ono što smo posijali."
"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni
pozdrav, zabrinuti student."
I uslijedio je odgovor:
"Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav,
BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od
sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi
vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija.
Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne
žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo
je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.
Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali
kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije
nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi,
vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o
Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše
zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može "zapaliti" za Krista u
nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.
Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega
adresara, jer nismo sigurni da su vjernici. Teško je shvatljivo da sam više
zaokupljen time što će ljudi misliti o meni, umjesto da se brinem o tome što
će Bog misliti o meni. Jeste li se zamislili? Pošaljite dalje ovu poruku ako
mislite da je vrijedna. Ako pak ne, bacite je u smeće . nitko neće saznati .
nedjelja, 12.04.2009.
Uskrs
Želila sam za Uskrs vidjeti jednog od sinova. Nismo se susreli od Božića. Živi i radu u Zagrebu. Puno, previše radi, ali voli to što radi i sretan je. Iselit ću iz stana, kažem mu (naravno telefonski) . Moj i tvoj dio samo za tebe. Samo neka dođe, mislim. Nije bitno što se na kraju nećemo sresti. Neka uživa.
Reklo bi se da sam tužna, ali nisam. Očito je u mom pisanju prisutna sjena tuge. Baš kao sjena koja nas prati u danima svijetla. Dnevnog sunčanog i onog noćnog umjetnog svjetla. Zalijepila mi se za pete ta sjena-tuga kao Petru Panu i ostala u nekom svijetu zemlje nedođije kao i izgubljeni dječaci koji nikad neće odrasti.
Sinoć me nazvala moja draga rodica (ljubim je) pitati oko planova za vjenčanje jednog od mojih sinova. To su te naše prijateljske i rodbinske veze u nekom prostoru, međuzemlju, neopipljivom, ali stvarnom našim dušama, za koje vjerujem da su vječne.
Ne čujemo se, ne vidimo se, ali se pratimo i uvijek smo tu kad se međusobno trebamo.
I sad sam tu. Sam/a/ u kući, jer moj sin javio da je vrlo umoran, vremena nema puno i nema snage doći do Splita.
Ja sam sama Larom. Također vrlo umorna. Posla preko glave sve ove dane, a u petak kao šlag na torti pismo sa poreza ukoliko ne platim … slijedi ovrha.
Potresena sam iz više razloga. Novaca, naravno nemam. Nakon četrdeset godina rada u inozemstvu i ovdje u Splitu ( još uvijek radim) jeli moguće da imam problema s 'organima' vlastite ljubljene dugo očekivane Domovine. Peče me to. Mnogima je nerazumljiv taj moj osjećaj.
Poreznici su uvijek neprijatelji, kažu.
Možda je istina, ali otišla sam u mirovinu. Nisam imala nikakvih problema jer sam sve te godine sve uredno plaćala. Nikakvog duga iza mene, nikakvih repova i onda u završnom računu greška knjigovodstva dovela me u nemoguću situaciju.
Najgore od svega što su se savjetovali baš sa tim istim poreznicima koji su im doslovno nametnuli rješenje po kojem moram toliko platiti, a sad se čude i kažu da se moglo i drugačije, ali…- Gotovo je, govore. – Stavili ste svoj potpis na prijavu.
U utorak ću se prisiliti otići na razgovor i pokušati naći način plaćanja. U nekim obrocima, ali ne treba zaboraviti da su kamate oko petnaest posto. Nitko ne spominje tu lihvarsku kamatu.
Pokušavam se opustiti. Mislim na svoje drage. Rodbinu i prijatelje. Žive i mrtve, ali za mene sve žive. Jednako kao i uskrsli Krist
.
Isusovo uskrsnuće otvara putove nade van ove prozaične svakodnevnice. Muka kojima nikad kraja.
Sve je Put. Mi samo kročimo stazama, nadam se pravog puta, a ne stranputicama.
Ove dane mi je došla u ruke knjiga: Japanska haiku poezija od Vladimira Devidea (preporučam). Knjiga nije moja iako sam je našla u svojoj biblioteci. Puna podcrtanih djelova. Prepoznajem rukopis. Moj dragi prijatelj pok. Don Ivan Cvitanović posudio mi je i ja sam je zaboravila vratiti. Sad više i neću.
Ovaj čas slušam i povremeno gledam misu iz Svetog Duje gdje je on godinama bio župnik. Propovijedao i držao vjeronauk za srednjoškolce i studente na koje smo dolazili i mi stariji.
Loše su predstave te naše mise, jer glume tu amaterski glumci, koji su uvjerenja da je vjera dana samo njima, a ljepotu im ipak daje NAŠA vjera, vjera malog puka u uskrslog Krista.
Neka vam uskrsli Krist da ljubavi i snage da svoj život osmislite u ljepoti i dobroti i da imate samilosti prema onima kojima je samilost potrebna.
Vaša Odmak
subota, 04.04.2009.
Advokatus diaboli Diabolus rotae
Spomenut ću samo značenje naziva advokatus diaboli , član povjerenstva za proglašenje nekoga blaženim ili svetim, koji je imao dužnost da iznosi prigovore i smetnje, zapravo ustoličila katolička crkva. Diabolus rotae- đavao kruga t.j. komisije.
Advokatus diaboli, bio je namjerno postavljen član komisije koji je trebao svojim dokazima osporiti nečiju svetost.
S vremenom je, bar meni, imao negativnu konotaciju.
To je tumačenje Klaićevog Rječnika stranih riječi. Tu ću stati. Nisam naučnik. Nisam ona koja sustavno i po nekom obrascu slaže naučni rad. Pisac/a sam kojoj radi mašta i slijed mi je misli vrlo zbrkan. Vodi me ovamo i onamo, često vrlo zamršenim stazama sivih stanica, sjećanja i nekog znanja koji blijedi, a i mašte koja stvara vlastite slike, priče, slutnje za koju ne znam sigurno odakle mi dolaze, ali nadam se, vjerujem da je to dar od Boga. Nije velik taj dar, tako mislim. Ne odgovara mojim željama i nastojanjima da napravim nešto veliko i dobro da ovaj svijet u kojem sam se rodila, a pri tom mislim ne samo moju domovinu Hrvatsku, nego cijelu kuglu zemaljsku pa i cijeli svemir pokrene stazama dobrote, mira, ljubavi. Nije mi nažalost to dano i obično se svako moje pisanje i djelovanje pretvara u ljigu sličnu ovoj samohvali.
Ali postoje drugi i ja ih pokušavam naći, okupiti, čuti….
Pred dva dana sjedila sam s prijateljicom koja radi u jednoj značajnoj van vladinoj humanitarnoj ustanovi u Americi. Upravo se vratila iz Etiopije u jednoj takvoj misiji. Došla je posjetiti roditelji, jer je već petnaest godina stanovnik Amerike. Amerikanka je, ali kaže to iskustvo života u bivšoj Jugoslaviji, naše različitosti, mržnje i podjele naučilo ju je gledati obje strane. Onu koja pruža pomoć i onu jadniju koja tu pomoć mora prihvatiti.
Svaki naš susret me veseli. Nastojim šutjeti i slušati, iako sam brbljavica i svaka me izrečena misao asocira na neku drugu misao i odmah bih je izrekla. Kako god moja je prijateljica vrlo značajna osoba, skromnog ponašanja, ali velikih djela. To u mom svjetonazori i jest tako. Dobri i plemeniti su u principu nezamjetljivi . Nisu u prvim redovima. Nisu Celebrity., iako su po meni, najvažniji . Ali pec po mojoj brzopletosti.
Ne treba biti nepravedan i isključiv. Svatko radi na svoj način, pa i tzv Celebrity .
U svakom slučaju 'oni koji daju', 'oni koji pomažu' , oni 'dobročinitelji' zar oni nisu upravo oni koji kroče stazama dobrote i ljubavi na ovoj kugli zemaljsko.
A ipak, kaže moja prijateljica, puno je među njima onih koji to rade za vlastitu karijeru. Na njima se to i vidi. Jasno je kaže da i novac koji se u van vladine udruge slijeva dolazi iz raznih izvora i doniran je iz različitih razloga. Napr; zbog smanjenja poreza. Više o tome ne razmišljamo, kaže ona. Važno je da pomažu.
Jedna od njenih dužnosti je odabrati projekte na kojima će se raditi. To je vodi po svijetu u zemlje u kojima će se ti projekti pokušati oživotvoriti na dobrobit dotične zemlje i njenih stanovnika.
Vidim da odoh u širinu. Pokušat ću srezati.
Čim stupe na odredište, čim se iskrcaju iz aviona, ti službenici/ ce van vladine udruge, velika većina, dobije držanje kolonizatora. Na večerama ogovaraju 'glupe' domoroce- njihove kuharice i ostalo osoblje koje nisu sposobne ništa kako treba skuhati i napraviti.
Puno njih se skompa u negativnom sa lokalnim suradnicima i onda se događaju lopovluci na štetu projekta.
Ali i nama ovdje je već sve to poznato, a i mojoj prijateljici je jasno. Prolazili smo mi humanitarne faze od svakojakih projekta do starih lijekova, iako bilo je i onih pravi pomoći na kojima bi trebali biti zahvalni. Razumije ona i neugodu onih koji su potrebni pomoći i njihovu potrebu za pokazivanjem da nisu najgori na svijetu. Pokušava se s njima družiti. Jesti njihove skromne obroke. Nadrasti onu kolonijalnu crtu iako je nikad nije zapravo nije ni stekla, a opet je se plaši jer je sad i sama među moćnima.
Pružanje pomoći nesebično i pružanje pomoći vrlo sebično, sa zadnjom misli za svoju korist. Ta ljudska crta dobra i zla koja se isprepliće u svakom od nas. Od potrebe da se nađemo među važnima, među Celebrity, na tv, na farmi, na dobrotvornim priredbama. Da nas se Vidi. Da budemo viđeni i da se do našeg mišljenja drži. I mogućnost korištenja naše popularnosti na dobro i zlo.
Dobro i zlo.
Kakve veze to ima sa
Advokatus diaboli Diabolus rotae.
Eto sad dolazi moja osobina do izražaja. Mašta i nesposobnost da misao dovedem do kraja pa me odvede sporedne putove.
Htjela sam pisati o nekome …vrlo inteligentnom, vrlo obrazovanom kojeg sam godinama gledala u raznim voditeljskim emisijama. Napete pametne emisije do kraja sa puno podataka, ali i njegovo mijenjanje u svakoj emisiji u pobornika potpuno suprotnog svjetonazora i branitelja drugog načela.
U početku sam mislila: treba tako biti. Mora provocirati i izvući ono najzanimljivije iz sugovornika, ali to je prelazilo mjere vrsnog voditelja. Bilo je tu i očite mržnje prema ljudima i određenim svjetonazorima. Mržnja, ali ponekad i samilost.
I sad je tu. Među nama.
Trebali se čuvati tog dobra i zla u nama i među nama?
