odmak
nedjelja, 12.04.2009.
Uskrs
Želila sam za Uskrs vidjeti jednog od sinova. Nismo se susreli od Božića. Živi i radu u Zagrebu. Puno, previše radi, ali voli to što radi i sretan je. Iselit ću iz stana, kažem mu (naravno telefonski) . Moj i tvoj dio samo za tebe. Samo neka dođe, mislim. Nije bitno što se na kraju nećemo sresti. Neka uživa.
Reklo bi se da sam tužna, ali nisam. Očito je u mom pisanju prisutna sjena tuge. Baš kao sjena koja nas prati u danima svijetla. Dnevnog sunčanog i onog noćnog umjetnog svjetla. Zalijepila mi se za pete ta sjena-tuga kao Petru Panu i ostala u nekom svijetu zemlje nedođije kao i izgubljeni dječaci koji nikad neće odrasti.
Sinoć me nazvala moja draga rodica (ljubim je) pitati oko planova za vjenčanje jednog od mojih sinova. To su te naše prijateljske i rodbinske veze u nekom prostoru, međuzemlju, neopipljivom, ali stvarnom našim dušama, za koje vjerujem da su vječne.
Ne čujemo se, ne vidimo se, ali se pratimo i uvijek smo tu kad se međusobno trebamo.
I sad sam tu. Sam/a/ u kući, jer moj sin javio da je vrlo umoran, vremena nema puno i nema snage doći do Splita.
Ja sam sama Larom. Također vrlo umorna. Posla preko glave sve ove dane, a u petak kao šlag na torti pismo sa poreza ukoliko ne platim … slijedi ovrha.
Potresena sam iz više razloga. Novaca, naravno nemam. Nakon četrdeset godina rada u inozemstvu i ovdje u Splitu ( još uvijek radim) jeli moguće da imam problema s 'organima' vlastite ljubljene dugo očekivane Domovine. Peče me to. Mnogima je nerazumljiv taj moj osjećaj.
Poreznici su uvijek neprijatelji, kažu.
Možda je istina, ali otišla sam u mirovinu. Nisam imala nikakvih problema jer sam sve te godine sve uredno plaćala. Nikakvog duga iza mene, nikakvih repova i onda u završnom računu greška knjigovodstva dovela me u nemoguću situaciju.
Najgore od svega što su se savjetovali baš sa tim istim poreznicima koji su im doslovno nametnuli rješenje po kojem moram toliko platiti, a sad se čude i kažu da se moglo i drugačije, ali…- Gotovo je, govore. – Stavili ste svoj potpis na prijavu.
U utorak ću se prisiliti otići na razgovor i pokušati naći način plaćanja. U nekim obrocima, ali ne treba zaboraviti da su kamate oko petnaest posto. Nitko ne spominje tu lihvarsku kamatu.
Pokušavam se opustiti. Mislim na svoje drage. Rodbinu i prijatelje. Žive i mrtve, ali za mene sve žive. Jednako kao i uskrsli Krist
.
Isusovo uskrsnuće otvara putove nade van ove prozaične svakodnevnice. Muka kojima nikad kraja.
Sve je Put. Mi samo kročimo stazama, nadam se pravog puta, a ne stranputicama.
Ove dane mi je došla u ruke knjiga: Japanska haiku poezija od Vladimira Devidea (preporučam). Knjiga nije moja iako sam je našla u svojoj biblioteci. Puna podcrtanih djelova. Prepoznajem rukopis. Moj dragi prijatelj pok. Don Ivan Cvitanović posudio mi je i ja sam je zaboravila vratiti. Sad više i neću.
Ovaj čas slušam i povremeno gledam misu iz Svetog Duje gdje je on godinama bio župnik. Propovijedao i držao vjeronauk za srednjoškolce i studente na koje smo dolazili i mi stariji.
Loše su predstave te naše mise, jer glume tu amaterski glumci, koji su uvjerenja da je vjera dana samo njima, a ljepotu im ipak daje NAŠA vjera, vjera malog puka u uskrslog Krista.
Neka vam uskrsli Krist da ljubavi i snage da svoj život osmislite u ljepoti i dobroti i da imate samilosti prema onima kojima je samilost potrebna.
Vaša Odmak
