Sve je nekako drugačije.
A, govorili su mi predsjednik države ne bi smio biti pametniji od prosjeka naroda, ili tek malo. Jer ga inače, dabome, nitko ne bi razumio.
Slažem se Jasenovac je mjesto zločina. Nije bitan broj žrtava. Davno u jednom društvu gdje se govorilo o broju žrtava, rekla sam: bilo bi ih više da su imali kapacitete. ZVUĆI KAO DA SE RUGAM, ALI NE RADIM TO. Jasenovac je crna mrlja na savjesti hrvatskog naroda, kao što su to koncentracioni logori u Njemačkoj i svugdje gdje su bili crne mrlje na savjesti Njemaca i ostalih naroda.
Odakle god da počnem završim na drugom svjetskom ratu. Moji me prijatelji već uzrujano prekidaju. Dosta je, kažu. Svjesna sam i sama da gnjavim, ali to je za mene opsesivna tema.
Reći ću samo još jednom i više to neću spominjati. Moj je otac bio na Bleiburgu. A bio je i u Italiji kad je Italija završila rat. Majka mu je bila Talijanka. Poručivali su mu da ostane u Italiji, jer rat ide kraju i Hrvatska gubi.
Većina Hrvata se plašila. Oni koji su krivi , ali i oni koji nisu bili krivi. Moj djed napr. koji je bio kulak i buržuj kako je pisalo u odbijenici za posao jednom njegovom djetetu, nije sigurno ništa bio kriv. Plašio se onoga što je znao o komunizmu u Rusiji. O seljačkim radnim zadrugama i oduzimanju imanja. Dovoljno je bilo biti nešto bogatiji od ostalih da završiš na kratko ili na duže u zatvor ili čak da izgubiš život.
Kad su došli partizani u naše mjesto ljudi su po noći strepili po koga će doći. Tko će biti odveden i streljan potajice na mjesnom groblju. Odzvanjali su krici u tihoj noći. Pozivi u pomoć čuli su se s groblja. Ljudi su nestajali. Najgore od svega što su se među egzekutorima nalazili i mjesni maloljetnici kojima je to uništilo život. Njima i njihovim obiteljima.
Moj je otac je sa Bleiburga došao živ do Zagreba i bio u sabirnom logoru na Savi. Srećom imao je dokumente . Diplomu na ćirilici jer je studirao U Beogradu. Stražari su mu rekli: Beži i on je uspio doći do mame i mene. Moja pametna majka nije htjela bježati. Predosjećala je opasnost. Ali na povratku u Split bio je uhapšen (danas se kaže uhićen, ali nekako to zvuči neozbiljno). Majka ga je odgovarala od povratka, ali on je govorio ja nisam ništa kriv. Nemam se čega bojati., rekao je. Iz stana kod rodbine došli su po njega, mamu i mene koja sam tada imala dvije godine i odveli nas u zatvor. Netko od rodbine ga je prijavio, ali mama koja je bila kruta i nije opraštala, oprostila im je, jer su to takva vremena bila.
Evo, palo mi je na pamet, možda bih i ja mogla tražiti neke novce jer sam bila politički zatvorenik, ali na sreću ne za dugo, jer je rodbina ubrzo došla po mene.
Vratili su nas u mjesto iz kojeg smo otišli. Mamu i tatu dva kilometra dugim putem do zatvora su kamenovali. Isti oni mještani koji su do jučer bili normalni ljudi. Puno toga je bilo namješteno. To je jasno. Mama je poslije tri dana puštena i zatvora. Cijela njena mlađa rodbina bila je u partizanima i da se nije udala za tatu i ona bi tamo završila.
Baš ništa nije bila kriva.
Onda su počele muke. Tatina osuda na smrt. Molbe, žalbe pa na dvadeset godina. Pa pomilovanja. Lažni svjedoci optužbe i hrabri svjedoci, uglavnom Srbi kojim je spašavao živote, dolazio po noći upozoravati da sklone oružje iz kuće i slično. Sve sam to kasnije čitajući spise čitala i pamtila.
Konačno poslije desetak godina Lepoglave slijedilo je pomilovanje i stigao je kući.
Ali, ne lezi vraže u jednom obračunu lokalnih moćnika komunista , pokrenut je inscenirani proces ponovo uhapšeno četrdesetak ljudi i onda ponovo zatvori, batinanje glađu, dok nije pao u komu. Svi su optužili jedna drugoga, a onda na suđenju govorili da su bili mučeni i slično. (nota bene, svi su osim jednog ili dvojice oslobođeni. I sami su bili maloljetnici u vrijeme počinjenog zločina. I ustaše su se služile istim metodama, ali čini se svaki diktatorski sustav ući jedan od drugoga- počevši od katoličke crkve još i prije inkvizicije)
Moj je otac baš kao iz Kunderine Šale osuđen ponovo na smrt, ne zbog strašnog zločina za koji su bili optuženi, dokazano je da tamo nije bio već zbog pisma koje je pisao svojevremeno iz Lepoglave u kojem je pisao da će sve biti dobro, kao nekada. Zaključili su da je to urota, da nije preodgojen, narodni je neprijatelj i dalje i hop osuda na smrt. Ponovo žalbe do ustavnog suda, nova presuda na pet godina koju je do kraja odležao. Stara Gradiška, ovaj put. Tamo su već bili Gotovac, Budiša i mnogi drugi zbog verbalnog delikta i nekih drugih optužbi, a ni slučajno nisu bili ustaše niti zločinci.
Vidite predsjedniče, radovala sam se vašoj pobjedi, jer mi se činilo da je dosta mraka i neznanja, da nije svatko tko je bio na Bleiburgu trebao umrijeti, jer i u diktatorskom sustavu kakva je Jugoslavija, iako uhapšen i tužen i to lažno uspio je sačuvati život jer je sud ipak radio. Ta dnevna i noćna streljana su ZLOČIN. Bilo je među izbjeglicama zločinaca, ali bilo je i nevinih. Pročitajte Autobiografiju Stanka Lasića. On i ostali su praktično iz razreda pokupljeni od ustaša i natjerani u bijeg. Imao je veliku sreću da tada kao gimnazijalac i simpatizer komunizma, dapače čini mi se da je već radio za partizane, nije izgubio život kao odbjegli ustaša. I on je samo srećom spasio život.
Pročitajte i sjećanja Elize Gerner. Isplati se.
Treba li spominjati komuniste koji su izgubili živote, poslove i bili na ona dva čuvena otoka jer su smetali Titu koji nije zločinac.
Ja mislim da je antifašizam nešto što ne treba nikad dovesti u pitanje. Pokret velik i dobar. Spasio nas je , možda, tisućugodišnjeg mraka. Mislim da je strašno ono što se dogodilo židovskom narodu, jer je to nešto praktično nezapamćeno u povijesti čovječanstva. Suluda ideja o istrebljenju čitavog jednog naroda.
Ali, nije ni mjesto da vi iz Jasenovca držite slovo o drugim žrtvama. Ispada da nisu svi ljudi jednaki.
Da su neke smrti veće smrti od drugih smrti.
Evo nekoliko smrti: Vojko Krstulović ubijen pred kraj rata u Splitu od komunističkog agenta. Nije bio ustaša. Bio je HSS-ovac.
Zašto je ubijen Andrija Hebrang otac? Zašto je toliko ispaštala Olga Hebrang i njena djeca koja su danas posvađena? (Ni meni nije simpatičan Andrija Hebrang sin, ali to ne mijenja činjenice).
Kažete Tito nije zločinac!? Nije nikoga ubio.
I nije, ali jednako se tako pravdao EICHMANN. Ja nisam ubio ni jednog Židova. Ja nisam nikoga ubio. Pročitajte i Hannah Arendt i njenu knjižicu EICHMANN u Jeruzalemu.
Ima još puno toga za čitati, jer u našim a i u vašoj glavi stanuju kriva mišljenja, konstrukcije povijesti, a ne činjenice, jer kako je moguće da se drugi svjetski rat pročešljao uzduž i popreko, još se traže zločinci, pa je onda preskočeno 45 godina diktature neću reći proletarijata nego komunizma da nitko od zločinaca, a bilo ih je nije stradao i odmah se potom domovinski rat našao u žiži zločinačkih pokreta da je čovjeka ponovo strah reći da je Hrvat i da želi svoju hrvatsku domovinu kakva god da je.
I sad stvarno koga smo našli optužiti za zločin počinjen u drugom svjetskom ratu. Jednog Srbina, koji je već toliko star da ga treba prepustiti sudbini, ionako je nedostupan.
Što se mene tiče, ne želim nikakvu osvetu, zatvaranja, samo povijest koja bi koliko toliko govorila istinu. .
A vi se predsjedniče saberite. Još nije kasno.
Post je objavljen 27.04.2009. u 11:17 sati.