pametni zub
kada i gdje je to Bog navještavala/o svijet bez smrti i patnje? tu i tamo bi natuknula/o kako ono što mi vidimo kao patnju, nije patnja iz njezina/njegova kuta gledanja, ali svijet je odvratan i to jest jedan od njegovih temeljnih zakona.
kad je Bog bio u svim kućama i ustanovama Zapada, umiralo se i patilo jednako kao i danas, možda i više.
Dragi, dragi zub sve ti je to meni jasno, ali…pok. Don Ivan Cvitanović, kojeg nekako u zadnje vrijeme puno spominjem znao bi s nama igrati na karte, a bio je odličan igrač, od onih igrača pokeraša koji su čitali misli, a mi ženski dio igrača igramo slabije nego muškarci, što je je. Još ja nekako, ali nisam toliko u igri kao jedna od nas koja izgara, a uistinu griješi i nikako joj nije jasno zašto je pogriješila.
Evo zašto ja ne mogu sažeto i dobro, sa poantom, napisati priču kao što ti odlično radiš. Očito sam tip od saga i dugačkih dosadnih romana, koje nitko nema snage čitati.
No dakle spomenuti don Ivan, kad bi pogriješili, pocrvenio bi od muke, začepio bi usta, svaki drugi pošteni dalmatinac bi u toj situaciji opsovao, ali on to nije smio, začepio bi usta, a onda nakon male stanke na upit: gdje sam pogriješila on bi onako crven i ljutit rekao: Sve si dobro učinila, ali treba bit pametan….
Don Ivan je , nažalost, umro, ali svi ma nam je mrijeti, a njegova uzrečica je ostala. … Ali treba biti pametan!
Ti si pametan, bez sumnje i meni je posve jasno o čemu govoriš.
Intervju je čista američka priča. Oprah i njeni doktori Vu ili No ili kako se oni lakrdijaši zovu.
Ali.., Čovjek je od krvi mesa i 'ono malo duše' pa su mu potrebne prispodobe, čudesa, ta prisutnost nerazumljivog, 'neprisutnog' i dalekog Boga da nas svojom 'slikom', i raznim drugim čarobiranjima podsjeti na ono što jest pravda, ljubav, istina, ali ne moja niti bilo čija nego univerzalna. Amerika to živi holivudski. Žive imitaciju života i ovaj je intervju je upravo Amerika, ali nekako mi se učinio zgodan.
Osobno ne trebaju mi mjesta, velebne crkve, niti svećenici ni sva ta organizacijska bulumenta – ljudska priča sa svim svojim nakaradnostima, pedofilijom, lažnim autoritetima, nebrigom za male i nemoćne iako ima i onog drugog i onih drugih koji upravo brinu i njihovo'ono malo duše' je samo velika duša i veliko dobro srce. Radi njih se zovem rimokatolkinjom. Radi njih gutam i ove američke kič situacije i pisanja.
I tebi je sve jasno, ali… u posljednje vrijeme moji komentari na tvojim stranicama idu u nekom disonantnom tonu , ponekad mi se čini da ruka sama piše ono što duboko u meni čuči i ne uspijem tog trena kontrolirati. Inače mislim da bi se vrlo dobro slagali, bez obzira što dolaziš iz druge sredine, što si i ohoho mlađi itd. Nekoliko sam ti puta rekla da me podsjećaš na moje sinove upravo zbog finoće tvoje naravi. Nikad nisam primijetila da si otrovno sarkastičan kao mnogi ovdje na blogosferi, ali i inače. Lijepo je kad netko sa toliko znanja i umijeća ima samilosti u saobraćanju sa manjim znanjem i umijeće. To veseli i ulijeva nadu da su ljudi ljudi, onaj čovjek radi kojeg je Bog u kojeg vjerujem odlučio pružiti nam šansu.
A ja vjerujem u dobrog i samilosnog Boga kojemu nije važno kakve sam boje, spola, izgleda, znanja, stanja, vjerujem li u njega ili ne, koje nacije, čak da sam i zločinac, koji razumije moje porive i koje me vrednuje samo po težnji da ispravim svoje mane i pomognem drugome. Da konačno nesebično zavolim i neprijatelja. Da pružim drugi obraz… a sad ću se zaustaviti, iako trebala bih dodati: Ja vjerujem da je abortus ubojstvo. Vjerujem da djecu treba odgajati i da učitelji (svih titula i znanja) trebaju biti autoriteti, ako to jesu naravno i da ih djeca trebaju takve akceptirati.
I još u mnogo čega vjerujem jer prevelika sloboda bez obveze, odgovornosti i neodgoja stvara neodgovorne samožive i na sve spremne ljude.
A što se mene tiče postajem paranoični, ogorčeni stari stvor- nerješivih problema i odgovornosti. Trudim se ali i organizam ide kraju i umoran je.
A imam i fenomen o kojem piše gosp. profesor- Domovine koja se voli izdaleka. Jer ova me ne voli i nije moja. Ali to traži novi post i mislim da ću ga napisati, iako mislim da sam na pece i bokune već sve rekla.
A što se tiče Boga..?
Isus je rekao: Nisam došao da donesem mir. I još je koješta rekao, a mi baš želimo da nas puste na miru Bog i njegov sin, kako bismo mogli živjeti onako kao to i radimo mrzeći se i ubijajući se međusobno. Sebično uživajući u onom što nama godi. Ne poštujući ni ljudske zakone, a klanjanje u crkvama i busanje u prsa da smo vjernici su nam samo izlika da radimo još veće zlo. Predstava, krinka. Zaboravljamo ono što si rekao na početku ovo moje tirade.
Bog je navještao svijet u kojemu ćemo rađati djecu u mukama i gdje ćemo umirati u bolovima.
Volim s.f. i često mi pada na pamet da smo otpad sa nekog planeta gdje se bolje živi. Kao neka vrst kazneničke kolonije, ali u konačnici to ne ukida Boga.
| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra