Od danas samo veselo. Odlučila sam platiti tim poreznim organima koji nisu prstom makli da riješe niti jedan moj problem, a bilo ih je nakon veljače 1971 kad sam otvorila to… što sam otvorila ogroman broj, ali ovo je moja zemlja. Pao mi je kamen sa srca težak 30.000 eura, kojim ću opteretiti u prvom trenu djecu, a ako poživim samu sebe jer ću raditi i raditi. Do smrti i natrag. Što govorim, nema umiranja. Živjeli antidepresivi, a možda se počnem baviti i seksom. Ima tu na blogu u tom smislu jako dobrih savjeta.
Hi-ho. Ha-ha. Smajlić
Osim svega ako naš (moj) van vladin predstavnik uđe u općinska tijela, valjda je to vijećnik, pokušat ću progurati ideju da svatko tko želi iz ove moje struke jedan dan u godini radi besplatno. Usprkos državi i njenim činovnicima. Velikim i malim Hrvatima. Ali, kako je rekao Kennedy: . Ne pitaj što država može učini za tebe, nego se pitaj što ti možeš učiniti za Ameriku- ili nekako tako.
Ali ima i onaj vic kad su za vrijeme olimpijade u Sarajevu razgovarali Mujo i Japanac koliko tko radi. Japanac kaže : Ja radim 20% za obitelj, 30% za sebe, a ostalo radim za Japan, a Mujo će na to: i ja radim 20% za obitelj, 30% za sebe, a nisam lud da radim 50% za Japan.
Bemti maloga miša kolike sam godine radila za Japan. Trebala sam odmah poslušat Muju. Sad je kasno. Moram Japanu dati i ovo posljednje, pa smo možda kvit Japan i ja.
Možda!? Jer kako su mi rekli na porezu: Znate recesija je i ne možemo čekati. Bez obzira na kamate nema čekanje. Velika je to suma. Krvopije. Vampiri kosih očiju. Govore to onako sa visoka svjesni moći.
Baš me briga, eto.
Druge me stvari brinu.
I ne brinu zapravo. Vesele me. Moj ljubljeni srednji sin uplovljava u bračne vode.
Nemaš se ti što brinuti, kaže. Sve ću sam. Kaže i otputuje na sjever kugle zemaljske.
O ostalome, ako mi u međuvremenu moj sin ne zabrani, drugi put.
Post je objavljen 22.04.2009. u 13:37 sati.