Male morske krijeste. Nije li bila neka dječja predstava 'Morsko more'? Morsko more sad je malo nemirno. Puše mala, dječja bura. Klupa je čista ovaj put obojena plavim. Nacrtat ću ja kad-tad neki cvijet.
Lajbek moj, lajbek moj… dobro stoj… ili je to nešto drugo, zašto mi padaju te gluposti na pamet. Valjda antidepresivi djeluju. Ovo više nisam ja. Hoću reći da mi je lagano hladno, a opet ugodno. Nisam ni malo uznemirena. Sve mi je nekako lijepo, a to je loše za pisanje. Gdje su dileme i trileme? Gdje je ona blažena borba protiv onog i ovog? Vlastitih misli? Gdje su kajanja? Plač i škrgut zubi? Gdje je…?
-Tu sam.
Da, tu je Gospodin i njegov pas.
-Nije Kerber, kaže On. -Kerber dolazi iz jedne druge mitologije, ali nevažno, dodaje.
-Hoćeš reći da si i ti mit? Utvara? Ovaj tren? Sada tu, ispred mene? Na klupi?
-Kako hoćeš, kaže. I smije se.
-Meni ne, smijem se i ja.
-Ti me vidiš, kaže.
-Ti i tvoj sin… Ti me vidiš kažeš, a ostali te ne vide To hoćeš reći. Te vaše nedovršene i višeznačne rečenice za koje se ne možeš uhvatiti pa vam trebaju evangelisti, i anđeli, mistici i sveci koji govore u vaše ime.
-Kad se vi ljudi hvatate za riječi.
-Zar nije rečeno: I riječ djelom postade.
-Istina, ali iza djela…, oko djela i oko djela. Sve ono vidljivo i nevidljivo…to vaši mozgovi još ne shvaćaju.
-Rendgenske zrake na pr.
-Da, tu vidite posljedice . Ima vam neke logike. Posljedice kršenja mojih uputa kao da ne vidite iako ste razvili psihološke i psihijatrijske nauke koje vam govore o posljedicama odgoja i ostalih ljudskih postupaka.
-Tvojih zapovijedi!
-Nema zapovijedi. Imate slobodnu volju.
-Aha, tu smo, kažem ja. Ti se ljutiš jer…, hvata me nezaustavljivi smijeh.
-Bez boga, bez gospodara, čuj prestani uzimati antidepresive, kaže. Smije se i on. –Prestani uzimati antidepresive jer se s tobom neće dati ozbiljno razgovarati. Što te tu muči? Dobro, dobro znam što misliš…
-Mislim da ga je glupost bila ukloniti. Na neki način tim su sloganom priznali da postojiš. Doživljavaju te kao Gospodara. Tiranina, drugim riječima. I hoće te skinuti sa tvog trona.
-Ti kažeš.
Smijem se. –Opet ta prosta rečenica. Koju ste školu ti tvoj sin polazili?
-Oblačiš se u široke hlače. Prestani piti antidepresive. Ako me pitaš vrijeđa li me slogan, a to me želiš pitati, kakav bih ja Bog bio da me vrijeđa negiranje. I pobuna. To je u vašoj ljudskoj prirodi. S tom ste svrhom stvoreni. Slobodni da mislite svojom glavom . Da sumnjate i mislite…mislite.
-Da postignemo raj na zemlji, to hoćeš reći.
Ništa ne govori. Oči mu se smiju. Već je lagano sjena. On i njegov pas. Vidim samo obrise. Napušta me.
-Ja bih pustila taj slogan. Ne vidim koga vrijeđa, ako ne vrijeđa tebe, a zašto bi te zaboga miloga uopće vrijeđalo. Daj zauzdaj malo 'tvoje'. Nećemo ponovo inkviziciju. Prosvijetli njih. Nek' se ne miješaju u takve ludosti. Dozvoli i onima koji ne vjeruju u tebe da kažu koju riječ. Nećemo sada početi progoniti njih kako su oni svojevremeno progonili nas.
JA NE VJERUJEM U OSVETOLJUBIVOG BOGA, derem se za njim iz svih snaga.
Rijetki šetači me začuđeno gledaju, a Njega više u ovom svijetu nema.
Post je objavljen 17.03.2009. u 09:11 sati.