odmak
četvrtak, 18.09.2008.
Iz romana
1895 posjetio je Franjo Josip Zagreb. Na čelu Hrvatske bio je ban Khuen-Hedervary, koji od Hrvatske pokušava napraviti mađarsku provinciju. I što nam taj veseljak radi?
Ispred vlaka prostire mađarsku zemlju da dobri naš Franjo Josip ne stane na prljavo hrvatsko tlo. Studenti, učenici viših škola, dva Frankova sina, da da onog Franka, osječkog Židova, koji je bio na čelu jedne frakcije stranke prava, neki pisci, rano umrli Vidrić, a i Stjepanan Radić je tu, spalili su mađarsku zastavu u prisuću cara. Događaj nije prošao bez posljedica, zatvora, izbacivanja iz škole. Odlazili su ti naši nepodobni mladiči na ostala europska sveučilišta i donosili nove zamisli u učmalost provincije. Eto, nije svako zlo za zlo.
Stjepan Radić završio je pravo u Pragu. Od tamo je donio i ideje Tomaša G. Masaryka, koji je tražio Češkoslovačku nezavisnost na osnovama prava svake nacije na samoopredjeljenje. Masaryk to radi bez velikih mitova. Tako postupa pametni Vođa.
A u Dalmaciji, odvojenoj od Hrvatske, Trumbić i Supilo misle kako Hrvatska ne može opstati unutar Austro –Ugarske i vide izlaz u zajedništvu sa Srbijom i Crnom Gorom.
Po inostranstvima se šeta i Ivan Meštrović u ono vrijeme slavenofil, rodoljubac šire domovine, ali ruku na srce da je vaša pisica živjela u tom dobu mislila bi potpuno isto. I njeni su preci u to vrijeme zadojeni slavenstvom. Austrougarska je porobljivač. Puno bliži su nam susjedi istog podrijetla. U ostavštini pisice nalaze se kartoline njenih predaka na kojima je pozdrav na kraju: Zdravstvuj! A iz tog vremena vuku se imena Borislava, Sonja i slično.
Kako bilo zar se čuditi pokušajima Trumbića, Supila, Meštrovića i inih.
Lako je sad iz ove pozicije, da ne spominjem đenerale i bitke poslije bitke, uočiti opasnosti koje u budućnosti vrebaju jadnu zemlju.
A u ono doba… trebalo je biti pametan, a pameti nikad dosta…Uvijek se pitam, tko su ti ljudi koji promišljaju sudbinu naroda i zemlje. Od kakvog su tkiva složeni? Što ih to vuče u krilo nesigurnog zanimanja kao što je politika? Vide li na kraju života rezultate svog rada? Jesu li svjesni posljedica onog što čine ili se zavaravaju?
Što je potrebno bilo imati u tom turbulentnom vremenu? Viziju? Gene vođe? Naginjati mazohizmu? Svjesnom izvrgavanju svoga tijela i duše patnjama, progonima i slično. Jer to je takvo vrijeme bilo. Austrija i Ugarska dvije zemlje dualizma, gazile su Hrvatsku, ali i ostale narode kojima su vladali. Politički ljudi male, razjedinjene Hrvatske pokušavaju osmisliti plan unutar kojeg će okupiti sve njene zemlje i sve njene ljude. Svatko od njih ima ideju.
A treba li podsjetiti i na onu poznatu: dva Hrvata tri stranke ili na Guske u magli ili možda, na Balkansku krčmu?
Pa ipak, ako netko misli kako je jednostavno u tom moru različitih ideja, ljudi, događaja i, naravno, razmišljanja, velikih, vidljivih i nevidljivih sila, naći pravu misao vodilju i djelovanja vodilju, grdo se vara.
Ajde, recimo da smo živjeli u tom vremenu, naravno, bez današnjeg znanja. Što je na pr. mislio Radić? Pješačio je. Naš Gandhi. Pješačio je uzduž i poprijeko Lijepe Naše.
‘Idem pješke sultanu da ga privolim za našu stvar’, rugao mu se ptica rugalica Matoš.
Jest, išao je pješke. Možda zato jer su na željeznicama u Hrvatskoj kondukteri govorili mađarski. To se danas, naravno, više ne pamti. Druga su danas vremena. I porobljivači su drugi. Ali već šezdesetak godina prije Radićevog pješačkog pohoda, a možda i više, u ‘Načertaniju’ je zacrtano širenje Srbije i asimilacija drugih naroda u Nebeski narod. To Mađari u ono doba, po svoj prilici nisu znali, jer bi ustuknuli pred agresivnijim protivnikom i sigurno na vrijeme odustali od borbe za naše teritorije. Kako god u procijepu aspiracija između Austrije, Mađarske i Srbije mi smo mogli samo moliti Boga i pješačiti miroljubivo.
Pa ipak, bilo je tu i onih borbenijih. Onih, koji su i Hrvate svrstavali u very važne narode. I mi smo Hrvati politički narod, govorili su. Pozivali se na ‘načelo kontinuiteta’. Potezali Kraljeve, Državu, Sabor, bane naše dične osim trenutnog Herdervarija i slična svjedočanstva državnosti ili tome slično.
Politički narod?!
Današnja Europa, nažalost možda samo naizgled, misli drugačije. Ja se apsolutno s izglednim dijelom Europe slažem. Ovu zemaljsku kuglu treba konačno smiriti. Samo nikako ne zaustavljati njenu vrtnju oko svoje osi, sunca i cijelog Božjeg svemira. Nadam se da nikome u ovom blaženom trenu kad većina teži miru neće pasti na pamet posve smiriti zemlju.
No, dakle, zajednička Europa. Zvjezdice mira u aureoli iznad njene glave konačno blistaju nepomućeno. Ako to još nije budućnost, nadamo se da će biti. Krave simentalke i ine, razne ljubičaste čokoladu davajuće krave, ovčice s juga mirno pasu i bleje, mačke i psi još su samo kućni ljubimci. Daleko su iza nas granice Šengenske i ostale. Smiješimo se jedni drugima. Nitko ne baca papiriće na pod. Poštujemo starije. Ljubazno se smiješimo maloj djeci. Očevi i sinovi zajedno odlaze na posao. Mlađi slušaju savjete starih, a stari objeručke prihvaćaju inovacije mladih. Nadam se da se nitko nije naježio. Nećemo se valjda sad vraćati na Orwelovu 84-tu. Sumnjati da svijetom hodaju klonovi, ili ne daj Bože, lobotomirano pučanstvo.
Ali pred stotinu godina vedra je budućnost bila još jako daleko. Početkom dvadesetog stoljeća naša zemljica obiluje svakakvim idejama, događajima i neredima.
Dakle stanje pred prvi svjetski rat. Tko je na političkoj sceni? Dvadesetak godina ranije na glavnom Zagrebačkom trgu spaljena je mađarska zastava. Od tog doba mladi pametni naraštaj, a ne treba zaboraviti onu rječcu bogati, koji hoće nešto naučiti i znati, mahom odlazi u Europu gdje se susreće s novim, liberalnim idejama. Što je zapravo liberalizam? Što ta priča od nas hoće i čemu nas ući?
Tko je dakle liberal?
Kratko: latinski liberalis znači pripadam slobodi. Kad bi u starom Rimu nekoga tako oslovljavali značilo je da je plemenit, dobrostiv, velikodušan u slobodi rođen.
Dostojan roditi se slobodan!
Nije li nam tu mogućnost sam svevišnji Bog do' ?
O mila, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.
Katolička crkva ustala je protiv liberalne ideje. Tek će sredinom dvadesetog stoljeća drugi vatikanski koncil, koji je u našim krajevima malo i nimalo prepoznat, otvoriti vrata Crkve u duhovnom i tjelesnom smislu novim idejama i nama svjetovnjacima, najslabijoj karici u cijeloj priči.
Do tada, do pojave nagovještaja određene čovjekove slobode, sve su institucije katoličke crkve bile sazdane na vrhovnom autoritetu. Čak su i katoličke države imale katoličko zakonodavstvo. A svi ti nagovještaji slobode započinju francuskom revolucijom koja pomiče način razmišljanja. Iako su ideje tinjale i ranije i čovječanstvo ili njegovi pojedinci su ih se pokatkad sjetili. Sve u svemu dotična je revolucija uz onaj čuveni poklik liberte, fraternite, egalite bila tektonski poremećaj na tlu Europe. Snježna lavina, prava društvena katastrofa, kak' bi se reklo, u načinu razmišljanja. Vražji Francuzi. Možda su i s pravom toliki zaljubljenici u vlastitu naciju, da ne kažem šovinisti i nacionalisti.
Ali pisica je uvjerena da je sve počelo puno ranije. Vjera i crkva su vrlo često dvije različite priče. Bog je poslao Isusa da bi, narodski rečeno, razbucao instituciju. Srušio obijeljene grobove. Nisam došao donijeti mir, sam je rekao. Sjećate se njegovog upada u hram Božji. Bacanja tezga i robe tamo i ovamo i istjerivanja trgovaca, prekupaca, vojnih liferanata i farizeja, koji, ruku na srce, sve više i više pune i naše crkve, pa nikomu ništa.
Van!- vikao je Isus uzrujan, još davno, davno, gurajući tu bulumentu iz Božjeg prostora. Sam, uglavnom sam samcat.
Apostoli su ga slijedili ili ga se odricali, kako se ljudskoj vrsti i pristoji. Eto, kakvu je revoluciju među Židovima izazvao jedan jedini čovjek istina uz podršku one polovice Božjeg u sebi.
A onda je još u svom kratkom životu rekao: Bogu Božje, Caru carevo. Sažeto rečeno bila je to prava i prva liberalna misao. Država je jedno, ona ima svoje zakone, a Božji narod je nešto drugo. Svatko se može držati svojih zabrana. Iako jedno nije isključivalo drugo.
No ono što je Isus propovijedao i zašto je Bog u njemu odvojio dio sebe, dio vlastitog tijela i pomiješao ga sa zemaljskom krvlju upravo je darovana Sloboda. Kao svojevremeno Vatra ili Svjetlost. Neka bude Svjetlost i tako bi. I neka bude Sloboda, ali tako ne bi.
Ne, tako ne bude, tako neće biti kaže 'Božji narod' koji već dvije tisuće godina, a i koju tisuću više, govori o dobru, a čini zlo.
A ondašnja crkva je našeg Isuseka, Božijeg sina, očigledno iz svih tih liberalnih razloga koje je potakao dala ubiti. Nije ga narod ubio, kako kršćanstvo dvije tisuće godina više ili manje uči svoje sljedbenike.
Narod su ovce i koze, puk koji treba uzbuđenja i zabave. Masa se skupljala vičući propni ga, propni ga, na poticaj svećenstva i crkve.
(Ako, pak netko želi znati više o masi, pročitati Canettijevu 'Masu i moć'.)
Ustao je dakle Isus, puno prije svih pokušaja raznih ljudova, možda čak i vrlo praktičnih, primjerice trgovaca, čiju ulogu u održavanju ovozemaljskog života nikako ne treba zanemariti kao ni misao „laissez faire“( Pustite raditi, puna misao glasi laissez faire – laissez passer) i francuske revolucije protiv institucije.
Isus je započeo revoluciju oslobođenja svakog pojedinca. Da ne ulazim u ono, meni najvažnije i najbitnije oslobađanje, slobodu od grijeha. Što vi oprostite i bit će oprošteno, rekao je. Mogu se razni rugati i smijati. Upirati prstom i govoriti: Hipokrizija, radite jedno, propovijedate drugo, a ispovijed vas onda oslobodi od svake odgovornosti. Ali to i nije baš tako. Uvijek treba imati na umu ono obećanje koje pri tom dajemo: Nikad više neću griješiti.
Je, je, ali onda opet…. Uzdajući se u Boga…
Iako je pitanje dokle ide Božja strpljivost. I koliko će nam puta još opraštati.
Ali ostavimo po strani sve te teme i dileme oko grijeha i oprosta, Isus je dakle, pred dvije tisuće godina, donio prvu pravu liberalnu misao. Došao je među svoje i oni ga nisu prepoznali. Ili baš zato što su ga prepoznali dali su ga ubiti? Izazvao je revoluciju, nije to mala stvar. U svim su ovozemaljskim revolucijama letjele glave. Donio je od Boga poslanu ideju, model, šprancu po kojoj su se odvijale sve sljedeće revolucije uključujući i oktobarsku. Vidite do kuda seže Božja volja i odluka. Ali, kao da Bog zaboravlja ono ovozemaljsko u svom vlastitom tkivu. Onaj djelić žene, zemljanke. Je li ona kriva da su sve te tvorevine, treba li na kraju spomenuti dobre ideje, završile u ideologiji i postale diktature.
U svakom slučaju katolička crkva je liberalizam, iznjedren u njenom krilu, dvije tisuće godina kasnije dočekala na oštricu noža, bajunete i slične ubojite sprave, nedoslovno i doslovno. Pribijanjem na stup srama svakog tko se držao te belosvetske misli.
Papa Pio IX čiji pontifikat počinje 1848., u vrlo nezgodno vrijeme, u samoj žiži revolucije, kaže da je liberalizam najveća ‘zabluda’ ljudskog roda. S novim svijetom ne želi imati baš nikakve veze.
Zatvara se u kulu bjelokosnu pokušavajući za sobom povući cijeli kršćanski svijet, zatvarajući oči pred činjenicom da mu je Bog, osobno, poslao svog sina, prvog pravog liberala, kojeg je ondašnja službena crkva izabranog naroda pribila na križ.
Oduvijek iznova se čudom čudim kako nas to povijest, iako je magistrae vitae, nikako ničem nije naučila.
ponedjeljak, 15.09.2008.
Ljepotica dana
Belle de jour
http://www.youtube.com/watch?v=ZHSiT70YhAE
Režija: Buńuel, Luis 1967
Koliko se sjećam, sjećanje, sjećanje, stvarno postajem sve zaboravnija, upravo je žalosno da čovjek stari, ali kako god Ljepotica dana mlada, prelijepa Catherine Deneuve nije zadovoljna seksom u braku. Preko dana zapošljava se u javnoj kući. Bunuel bunuelovski ostavlja upitno radi li se o njenoj mašti. Uživala je u seksu u bordelu, bar mislim jer je Deneuve vrst hladne ljepotice koja baš i ne pokazuje reakcije, a u te tipove, pretpostavljam, nije zaljubljena. Jedan od posjetitelja i konzumenata ( joj izraza) kojeg ostale izbjegavaju, plaše ga se,dolazi sa nekom kutijom koju otvara i pokazuje nešto što mi ne vidimo, ali zasigurno je nešto strašno kad ga ostale ne žele. Ona pristaje na sve. Postoj i neki mladi mafijaš koji se nju zaljubi i tu onda idu komplikacije. Film sam gledala nekoliko puta, volim Bunuela, ali prošlo je godina i detalje sam zaboravila.
Nemanji sam izvukla njegovu rečenicu iz jednog posta gdje između ostalog raspravlja o riječi nedodirljiva ili glumila sam nedodirljivost u knjizi Nives C., blago njoj, kaže Zona na ovolikoj reklami.
Evo rečenice: • Glumila je ravnodušnost, mada kao žena ne može biti ravnodušna ni spram muškarca s kojim je malo prije vodila ljubav, a niti spram činjenice da je do malo prije vodila ljubav!
I Nemanjinog odgovora:
....moja rečenica. Iako ćeš ti sada kazati da ne znamo mi žene, ipak znamo; čak i u ekstremnim situacijama, nema ravnodušnosti - pogledaj (ovaj je odlomak, naravno, kudikamo značajniji zbog ove ingeniozne uporabe riječ "zatim", kojom je neposredna prošlost nekako odsječena od budućnosti, ali poslužit će i kao ilustracija onoga o čemu govorim.)
Bilo bi teško, i možda neumjesno, koliko-toliko stvarno opisati ono što se zbivalo toga popodneva. Pakao je obilježen nestvarnošću, to obilježje možda istodobno ublažava njegovu stravičnost. Kako da bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njegov izvršilac, kako obnoviti taj kratkotrajni kaos kojega se i danas Emmino sjećanje gnuša i odriče? Emma je živjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popodneva otišla u luku. Možda joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pričinilo da je zrcala umnožavaju, svjetlost prokazuje i požudne oči razgolićuju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimijećena, lutala pod ravnodušnim svodovima vašarišta... Zašla je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih žena. Napokon je pronašla posadu s "Nordstjärnena". Pobojala se da će joj jedan mladac izmamiti kakvu nježnost, pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Taj ju je čovjek poveo nekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubištem, zatim predvorjem (u kojemu se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanusu), zatim nekim hodnikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Značajni događaji izvan su vremena, bilo zato što im je neposredna prošlost nekako odsječena od budućnosti, bilo zato što im sastavni dijelovi nisu uzastopni.
Je li u tom vremenu izvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osjećaja, Emma Zunz barem jednom pomislila na pokojnika zbog kojega se žrtvuje? Rekao bih da jest, i da u tom času njezin očajnički naum zamalo nije propao. Pomislila je (to je neizbježno morala pomisliti) kakoje otac počinio majci istu strahotu koju sad njoj čine. Pomislilaje na to s tupom preneraženošću i odmah utonula u vrtoglavicu. Muškarac, Šved ili Finac, nije govorio španjolski; bio joj je instrument kao i ona njemu, ali ona je poslužila za užitak, a on za pravdu.
Kad je ostala sama, Emma nije odmah otvorila oči. Na noćnom ormariću nalazio se novac što gaje ostavio muškarac. Emma se pridigla i rasparala ga kao što je nedavno učinila s pismom. Paranje novca jest svetogrde, baš kao i bacanje kruha: Emma se u isti mah pokajala. Čin oholosti, na taj dan... Strah joj se utopio u tjelesnoj tuzi, u odvratnosti. Odvratnost i tuga sapinjale su je, ali je Emma sporo ustala i počela se odijevati. U sobi su boje tamnjele; padao je posljednji sumrak. (NEMANJA 14.09.2008. 20:21)
Gornji odlomak je Borgesov. Ali I Borges je muškarac bez obzira što je kužio ko' žena. ( Ovo mi je asocijacija na Slamniga i njegovu pjesmu o Ivanu: …. I kužio je Isusa ko' žena)
Zanima me: Može li žena imati seks s nekim koga ne voli. Čisti seks bez ljubavi. I da u tome seksu uživa, naravno.
nedjelja, 14.09.2008.
Filmovi
Pogledala Goyas Ghosis Miloša Formana. Neću o filmu iako je gledljiv, očekivala sam više, razmišljam zapravo o instituciji Crkve i ljudima u njoj. Ne o nama vjernicima. Mi smo preplašeni puk, često rulja kojom se da manipulirati. Čast iznimkama, tako se kaže.
Jučer sam gledala na kanalu History o izboru novog pape. Volim pogledati taj kanal ali već i vrapci pjevaju da Odmak voli povijest.
Jutros najranije stavila i počela gledati The Golden Compass", film s Nicole Kidman i Danielom Craigom.
Uzbuđena sam kao malo dijete. Volim Nicole Kidman. Ona je bez svake sumnje vanzemaljac. Ima odličnih glumica koje rado gledam, ali Nicole Kidman je nešto posebno. Moram pogledati tko igra dijete, curicu, kako god prekinula sam film da mogu duže uživati u njemu. Volim takve teme i zaigranosti. Bogu hvala da su nove metode-i kompjuterske mogućnostii razvile stvari toliko da sa lošom scenografijom- ne znam je li se to na filmu tako kaže, ne izgledaju totalno neuvjerljivo.
Sjećam se jednog fima Nosferatu (1922)
Izvor: Wikipedija
•
Nosferatu (njem. Nosferatu, eine Symphonie des Grauens) je njemački fantastični crno-bijeli nijemi horor film iz 1922. Snimljen je indirektno po knjizi „Dracula“ koju je napisao Bram Stoker – naime, redatelj F. W. Murnau je htio dobiti prava za ekranizaciju romana, no kada ju nije dobio jednostavno je „ukrao“ priču i izmijenio imena likova. To je jedan od klasika kinemtaografije u kojem su se upotrijebili razni ekspresionistički trikovi.
Režija: F. W. Murnau
Glume: Gustav von Wangenheim (Thomas Hutter), Max Schreck (Grof Orlok), Grata Schroder (Ellen Hutter), John Gottowt (Profesor Bulwer) i dr.
• Lik Orloka se nikada ne vidi da trepne na filmu
• 1979. njemački redatelj Werner Herzog je snimio remake, "Nosferatu: Phantom der Nacht"
• Po zakonskoj tužbi udovice Bram Stokera, svi negativi su trebali biti uništeni. No, to se nije dogodilo.
• Ime "Nosferatu" potječe od grčke riječi nosophoros, što znači "donosilac bolesti".
Kritičar Dennis Schwartz je u svojoj recenziji napisao: "Ovaj klasični horor film je kao vino koje postaje sve bolje sa vremenom; posebno nakon što se pogledaju noviji filmovi o Draculi koji su postali klišeji a glavni lik, vampir, je postao romantična camp figura. Ovaj horor film je izbjegao od Dracule stvoriti atraktivan lik i umjesto toga se koncentrirao na njegovu požudu za krvi (što je možda metafora na Njemačku i njenu požudu za ratom). Odlično je napisan od Henrika Galeena, vrhunsko fotografiran u crno-bijelom i u raznim ugođajnim igrama sjene i svjetla od Fritza Arnoa Wagnera, a neobične lokacije, uglavnom smještene u eksterijerima, koje su savršeno prilagođene makabričnim događajima, su dizajnirani od spiritualista Albina Graua".
Roger Ebert je zaključio: "Film nas ne straši, nego nas proganja. Ne pokazuje nam da vampiri mogu iskočiti iz sjene, nego da zlo može rasti tamo negdje, inspirirana smrću" a Ali Barclay: "Iako ima puno sporiji ritam od većine modernih filmova, ovo je još uvijek jedan od najljepših i najatmosferičnijih horor filmova ikada snimljenih". Ipak, bilo je i negativnih kritika: tako je Christopher Null napisao: "Nosferatu zaslužuje svoje mjesto u arhivima kinematografije, ali njegova privlačnost za moderne gledatelje je sigurno gotovo potpuno izgubljena".
Evo zgode u vezi baš sa ovim filmom.
Svojevremeno dok sam živjela u Njemačkoj jednu večer, suprug je već bio zaspao, počela sam gledati Nosferatu u toj prvoj verziji. Volim te filmove a još mi je draža jeza i strah koji me drži cijelo vrijeme gledanja, ali me progoni i kasnije pa ako sam sama u stanu obavezno upalim negdje svijetlo, pregledam sve sobe i zavirujem ispod kreveta.
Dakle, gledam ja taj film. Sve je amaterski, tješim se. Vide se i mikrofoni. Ha-ha. Smijem se u sebi, ali ne lezi vraže film završava točno u ponoć. Ja ugasim svijetlo. Suprug već odavno spava. Njemu sam ja djetinjasta zajedno sa svim mojim interesima pa i za takve filmove.
San nikako na oči. Vrte mi se slike iz filma i u tami vidim sjenu. Opet upalim svijetlo. Uznemirena sam, ali sve je jasno. To je samo moja mašta i strahovi. Polako se uvlačim u san i onda odjednom nevrijeme. Grom udari u dizalicu na gradilištu u našoj blizini. U našem stanu prasak na sve strane. Iskoče svi utikači, padnu svi lusteri. Onaj u spavaćoj sobi skoro na moju glavu. Započnem kričati, lovim supruga itd itd. Kuhao mi je kamilicu. Nismo zaspali cijelu noć.
Evo i sad u Splitu grmi, počinje kiša. Konačno. Na sreću sviće.
Skrenula sam s teme ali možda vas zabavim i zainteresiram za ove filmove.
A tema je ionako bila vrlo teška i o njoj ću jednom drugom prigodom.
Preko oka vidim da se Lara uselila u moj krevet. Dovukla je i svoju dekicu.
Slijedi deložacija, ali spava tako slatko da mi je ipak žao. Naročito nakon početka gledanja Zlatnog kompasa. Tamo naime svatko ima svoju životinju kao preslik ili prasliku- ne znam točno, po meni dobro je jedno i drugo.
četvrtak, 11.09.2008.
Pismo
Današnja Slobodna Dalmacija donosi dvije strane opisa ispraćaja na 'posljednji boravak' Dina Dvornika. Odmah treba biti jasno da u tome ne vidim ništa sporno. Bio je javna ličnost i to vrlo intrigantna. Osim svega glazbenik sa vizijom. Po meni i vrlo osjetljiva osoba. Dino očito u sudaru sa svijetom ovakvim kakav jest uz ogromnu kreativnu energiju i sposobnosti nije mogao predugo trajati.
Neću duljiti. Puno je onih koji su bolje od mene već sve rekli.
No jutros me jedan od istaknutih podnaslova iz Ellinog pisma uznemirio. Pročitala sam već to pismo na Facebooku. Pismo tinejđerice ocu koji je prerano umro. Nabijeno tugom, nevjericom, nesnalaženjem, optuživanjem itd, itd.
Tinejđerice koja je izložena javnosti. Možda bez svoje volje, a možda i ne. I sama je osebujna i svoja. Izrasta iz i u umjetničkoj obitelji, iz jednog okružja koje je već od njenog djeda pripadalo javnosti. I njena majka se u cijelu priču uklopila čak po meni vrlo dobro. Dobro i na dobro. Njeno djelovanje na vrlo simpatičan način šalje poruku ljubavi, dobre volje, razumijevanja. Vrlo iskreno bez zadrške i u svemu tome ne vidim ništa loše.
Oni su javna obitelj, to je tako. To može iritirati one kojima se događaju prerane smrti i razne druge nepravde a o tome nitko ništa ne piše, ali tako je svijet ustrojen i tu se ne može puno. Svi, ne isključujem ni sebe, čitamo o doživljajima slavnih.
Je li ta javnost samo zlo?
Odgovorila bih da nije. Javnost je potrebna iz puno razloga; ukazivanje na korupciju, nepravilnosti, kad uhvati lopova s rukom u đepu i puno drugih slučajeva. Dobro potrebno nas je i zabaviti, ali u ovom slučaju… u ovom slučaju Slobodna Dalmacija str 5. istaknuti podnaslov Ellinog emotivnog pisma:
Ella: Dragi tata, vidimo se uskoro…
Zazeblo me oko srce. Znam da onaj koji piše članak nema posebnog utjecaja na naslove i podnaslove. Obično je to stvar onoga koji uređuje rubriku. Ako se varam neka me isprave. Ali kakogod i tkogod je to istaknuo magarac je i bez srca. Eto on je ona loša strana djela javnosti; novinar u ovom slučaju pretpostavljam urednik i njegovo glasilo kojemu je važna samo prodaja proizvoda. Senzacionalizam pod svaku cijenu.
Jer, iz pisma ocu jasno se vidi da to dijete osjeća i misli da život koliko god trajao svejedno je kratak i da će se kad-tad susresti sa svojim ocem.
To uskoro neka bude daleka budućnost, a ne ono što implicira rečenica izvučena iz konteksta jednog pisma djevojčice koja tuguje za ocem.
Sućut cijeloj obitelji. Bratu Deanu, Ellinim bakama i još jedinom djedu.
nedjelja, 07.09.2008.
1955.( godinaZona me upozorila da je to bila 1995. godina i stvarno je potpuno u pravu) izišao mi je roman koji je nazvan kriptoautobiografijom. Pitali su me koliko je mene u njemu. Rekla sam: -Najmanje moguće. Najviše u ozračju. Pokušala sam prikazati određeno vrijeme kroz sjećanja koja puno puta nisu odgovarala stvarnom stanju stvari, ali u engramima pamćenja bile su određena slike.
Roman započinje ovako:
Tihani su kasnije pričali da je s prozora kuće gospođe Maše na Markovu trgu mahala i vikala: Živjele ustaše! Živjele ustaše!
Bila je poznata 1945. godina, još poznatiji svibanj, i trgom su prolazili partizani na bijelim i inim konjima.
Uvukli su je u kuću i zatvorili prozor.
-Dijete, dijete- rekla je gospođa Maša prijekorno. Miteleuropski duh Zagreba inkarniran u gospodskoj krvi gospođe Maše nije trpio ustaše.
-Ti barbari- rekla bi- donijeli su nekaj tak prostoga. Divljaci.
Nekoliko godina poslije Tihanina majka Nora potražila je gospođu Mašu. Kuća na Markovu trgu bila je nacionalizirana, a gospođa Maša je našla utočište u staračkom domu.
-Znate- rekla je Nori- kad su ustaše stigle u Zagreb, prestala sam ići u kazalište i kino, a otkad su stigli partizani, više ne idem ni u trgovinu.
S istog prozora Tihana je gledala kako Zagreb kliče pobjedničkoj vojsci i kako ta ista vojska i njeno vrhovništvo odlaze na misu zahvalnicu. Rat je završio. Mogla je gledati, ali nije se sjećala. Iz filmskog žurnala koji se u kinima prikazivao prije svakog igranog filma kasnije su izrezane scene s mise a metalni glas je objašnjavao ono što je trenutačna službena politika priznavala. Tako su nestajali likovi dojučerašnjih moćnika, brisali se događaji, život se po potrebi prekrajao.
Sjećala se. Majka i ona htjele su preći Ilicu. Žurile su na vlak za Lepoglavu. Policija je pravila red. Očekivala se neka službena kolona Majka je uzela za ruku i htjela s njom pretrčati ulicu.
Tihana je drhtala. Nije se dala: -Molim te mama, nemoj. Molim te mama...
Nisu pretrčale. Zakasnile su na vlak. U Lepoglavi majci su vratili paket i rekli da nema ništa od posjeta. Sjećanje se miješa sa scenama iz filmova, slikama velikih drvenih vrata do kojih vodi neka prašnjava cesta. Tihana, sklona maštanju, mislila je kasnije da su hodale rubom neke šume. Je li postojao neki mostić? Vrata se nisu otvarala, bio je neki otvor na njima. Nekakav prozorčić sa strane? Bilo je još ljudi koji su čekali u zbijenom redu.
U zraku je visjela strepnja.
Majka se vraćala držeći paket u jednoj ruci i vukući Tihanu drugom rukom. Plakala je. Bilo je sasvim normalno da plače. Tihana je nije ništa pitala. Majka je plakala i noću u krevetu. Plakala je uvijek kad je bila sama, i Tihana je mislila da tako mora biti, da to pripada majkama.
Svijet se oko Tihana pretvarao u najveću pozornicu na svijetu podijeljenu na redatelje, glumce i lutke i naravno one koji su pozornicu držali na leđima. Svi su se uživjeli u uloge. Mahali su zastavicama na proslavama, uvježbavali sletove i prvosvibanjske priredbe.
..............
petak, 05.09.2008.
AN. DOMINI. 1972
...............
No dakle, komunizam je bio krut. Bog je ukinut, ali neki od ’njih’ naročito oni bliže vrhu, zaslužniji, u te bih ubrojila i mog očuha, sjedili su na dvije stolice. Je li u njima katolički odgoj, jer više manje izišli su iz takovih obitelji, ipak ostavio neke sumnje, čak i strahove od ‘Boga kojeg nema’, pa su zatvarali oči kad su im se krstila djeca ili kao što je bilo u mom slučaju odlaženje na vjeronauk.
Ali igra nije bila jednostrana. Crkva je također žmirila. Otvarala je svoje prostore u gluho doba noći i krstila djecu komunista. Kako sam tada silno željela da naša hrvatska priča sliči na don Camilla, Pepponea, i onog don Camillovog Isusa koji je činio njihove odnose vedrim ili zategnutim što zapravo i jest život, ali u nas se stvari nisu odvijale onako kako ih je Guareschi zamislio. Naša krvava bajka potrajala je puno duže i po svemu trajat će još dugo.
Kako bilo da bilo meni su vrata Franjevačkog samostana Svete Marije u Makarskoj bila širom otvorena. Postojao je otac hrvatski mučenik i očuh, lokalni komunistički moćnik (ako ostaneš u svom selu i okolini što treba tražiti više), koji je koliko toliko unutar svojih mogućnosti zatvarao oči i crkvi izlazio u susret.
Ponekad mi se činilo, u posljednje vrijeme sve više da su mrtvi mučenici crkvi u tom smislu bili manje važni. Više su služili deklarativno. Za natuknice kod propovijedi da se vidi kako je crkva na strani naroda i na strani patnika. Živi protivnici činili su im se milijima. Rado su im činili usluge. Treba li se tome čuditi?
Tako su jedino preživljavali. Ili je to ipak tajanstveni Božji plan u kojem se vrlo često ne snalazim, a možda se to od mene i ne očekuje. Za vjeru je potrebna milost sa samog vrha. Iz samih Božjih dvora. Na mene očito nije poslana ona tajanstvena svjetlost koja se u nekim starim filmovima kroz visoki crkveni prozor-vitraj spušta i u duginim bojama obasjava glavu obvezno pateće glavne junakinje. Vrlo lijepe i obično nesretno zaljubljene. Ali zraka svjetlosti odjednom ulije nadu i nama gledateljima. Glavna junakinja još ne zna, ali mi znamo da će film završiti hepiendom. Stereotip koji se u novijim filmovima izgubio, jer svijetom šeću cinici i nevjernici. Božji narod se po tko zna koji put u povijesti oteo Bogu i vječnom sudu.
U svakom slučaju, iako nisam bila u nebeskoj milosti primljeni smo u makarski samostan. Na ulazu je pisalo:
DOMUM PORTAM, ET TUMULUM, PATER FRANCISCE, VISITA
ET HEVAE PROLEM MISERAM A SOMNO MORTIS EXCITA.
AN. DOMINI. 1762
Dio himne koju je 1228 spjevao Grgur IX kad je kanonizirao svetog Franju Asiškog. Netko je to preveo:
I dom i vrata i grob nam,
O Franjo oče pohađaj!
I Eve porod nevoljni
Od smrtnog sna oslobađaj!
Vidite li koja je anno Domini? A moglo bi što se tiče Eve pisati i danas. I Eve porod nevoljni. Nevoljni porod Evin! Nevoljeni možda. Ili porod koji je imao neku grešku. Nešto je u cijeloj priči krenulo naopako. O koliko li je On žudio za vlastitom djecom. Mislio je da ih stvara na svoju sliku i priliku, ali gle hude li zgode i sudbe. Postoji neka legenda o prvoj ženi Lilit, koja je odmah izmakla kontroli. No ni Eva baš nije bila potpuno poslušna. Odmah na početku poznatog svijeta dvije neposlušne žene po glavi stanovnika!
Lilit
Eva sa Adamom
Jao si ga ovom svijetu sve do kraja vremena. A jao si ga i Adamu.
A zašto nije napravio hermafrodita? Kolike bi dileme bile odmah na početku riješene i koliko se nepodopština ne bi počinilo? Ali brzo šiba i pec po prstićima i guzi. Koji narod kaže: Isprat ćemo ti usta sapunom. Lako je za usta ali što je s mozgom. Što je s mozgom?
Franjevačka lozinka inače glasi: Mir i dobro. Mala braća sljedbenici malog brata Franje koji je hranio ptice nebeske i sve životinje zvao braćom.
Brat magarac.
O divnog li upornog i svojeglavog stvorenja tipičnog za nas mediterance. Pada mi na pamet i sveti Jeronim, koji je navodno rekao:
Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac.
Franjina mala braća silno su se trudila. Odricala su se svega u korist nevoljnog ili nevoljenog ljudskog roda. Naravno da su nam u popisu studenata našli ime fra Luke Dabelića. Došao je malo iza haranje kuge, rekao nam je jedan od braće. Pokazali su nam nečiji opis tog vremena. Kuga i kasnije glad. Znam da su se negdje nedaleko Doline u brdu nalazile ‘gubave kuće’. Stariji su nas plašili i govorili nam da ne idemo tamo. Ali, djeca imaju upravo tu potrebu da rade sve ono što ne bi trebala raditi. Penjati se na najopasnije stijene, usred zime upasti u kakvu vodu ili more. Obvezatno posjećivati gubave kuće. Nekoliko polusrušenih kuća među kojima je još šetala crna žena-smrt s velikom kosom u rukama, tražeći moguće žrtve. Svatko je od nas to mogao biti. Nije bilo ničeg ljepšeg od osjećaja jeze i straha u blizini opasnog-zabranjenog-nepoznatog. U to blaženo dječje doba frka oko egzistencije i preživljavanja nije nam još bila poznata. Vrlo dugo sam mislila da nas nebo hrani i brani.
Jesam li tada u tom makarskom samostanu prvi put kod Katarine osjetila tračak ljubomore? Imala sam neku lakoću u komuniciranju sa ljudima lijevog i desnog predznaka. Znala sam se šaliti, a da pri tom nisam vrijeđala. Ona je bila kruta. Govorili smo u ono doba ‘oficirsko dijete’.
No dakle otac joj nije bio vojno lice, ali bio je pravovjerni. Komunisti se nisu smijali. Šala je bila opasna. Ozbiljni i strogi. Ne nikako skrenuti s pravog puta. Druže Tito mi te se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo ili ne skrenemo? Netko je to čuo: Druže Tito seku nema. Jadan drug Tito bez oca majke i seke, ali ipak sa cijelim trećim svijetom i Brijunima.
Tako je to kod svih sljedbenika dogme u susretu s dogmom. I crkva ih je puna. Iako mala braća su vrlo često samo mala braća. Skromna, ljudska. Brinula su za male ljude i ptice nebeske. Najmanje su brinula o sebi. Povijest samostana pamti turski zeman 1502 kad se prvi put spominje Makarska.
Turci su rekli: našli smo pusto selo, a sami su ga srušili. Mještani su zajedno s fratrima pobjegli.
Crkva i samostan su bili sravnjeni sa zemljom, tumačio je mali brat. No bilo je i nečeg dobrog u tim vremenima.
Govorio je o carskom fermanu s kojim su mogli postići da se crkva i samostan obnovi, ali trebalo je paziti da ostane u onim granicama kakav je bio prije rušenja. I ne samo u Makarskoj nego svugdje gdje su Turci osvojili zemlju.
Mi smo franjevci došli iz Bosne Srebrene sve do primorja jer tu više nije bilo nikoga tko bi širio Božju vjeru. Duga je franjevačka povijest. Prilagođavali su se na ovim prostorima svakome. To im je jedno od načela: secundum loca et tempora – djelovati prema prilikama mjesta i vremena
Franjo Asiški
-Više nego dobro, rekla sam oduševljena. Jasno je. Tako ste uistinu jedino mogli opstati. A gore u Bosni odakle je ovaj samostan potekao? Što je pak tamo s vašim samostanima?
-To je priča za sebe, rekao je malo tišim glasom. Neki su franjevci pristali uz Tita (bez seke, što će mu seka. On je vjerovao u bratstvo i jedinstvo proletera svih zemalja, bez mame tate, brata i seke). Kažu da će samo tako sačuvati narod.
-Koji narod? Bosance?
Vrag mi nije dao mira. Gledao me ispod oka.
-Hrvate iz Bosne, rekao je još tišim glasom. Godinama su naši ljudi ostajali tamo upravo zato jer smo se mi franjevci prilagođavali.
-Ali baš uz Tita? Nije li to malo previše?
-Službena se crkva s tim ne slaže. Ti su naši svećenici, ako ih se uopće može nazvati našima, na neki način izbačeni...
-Koliko znam ne služe mise i...
Pogledao me, a onda se nasmijao.
-Vidim ja djevojko da vi znadete više nego što i ja sam znam.
Jest puno toga sam znala. Moja teta Roza uvijek je govorila da treba čitati između redaka, a u našoj se kući puno čitalo. Majka je kupovala beletristiku. Ali tu bi se našli i određene disidentske knjige. Teta Roza je za deterdžent, koji je došao poslije ‘plavog radiona’, uvijek govorila disident i nije bilo načina da taj pojam kod nje razjasnimo. U početku nas je to dovodilo u zabunu, a kasnije… no dobro oba pojma imaju neku vezu- mogu se strpati u čišćenje i čistku. S Rusijom smo bili malo u prijateljstvu, a onda opet ne pa je prevođeno i ono što je druga Staljina i compagniu bellu prikazivalo u vrlo lošem svijetlu.
Sjećam se i Đilasovih knjiga ili knjige. Nisam sigurna u broj, možda samo jedna. Očuh je donosio komunističku literaturu. Uglavnom ju je dobivao besplatno. Radna organizacija bi po direktivi naručila određen broj knjiga koje su dijelom ostajale pri uredu, a dijelom su bile dijeljene nekim zaslužnim članovima, a neki su morali kupovati, a to im se onda odbijalo od plaće. Na vitrinama u nekim kućama redali su se debeli tomovi crvenih knjiga. No sve je to sličilo na propagandu što je u većini slučajeva i bila.
Državni pisci su ipak živjeli dobro, neki čak i vrlo dobro. Pod parolom: ‘Snađi se druže’ većina, ne samo pisci, se snalazila. Teta Roza i teta Marta su pak iz crkve donosile razne katoličke novine. Svugdje su čitale između redaka. Razne istine su skrivane i na jednoj i drugoj strani. Naravno nešto sam znala, ne baš sve.
Prokleti Tito i komunisti, govorila je teta Roza. Htjeli bi crkvu po uzoru na pravoslavce. To su već predlagali Stepincu. Neka se odvoji od Rima, pa neće biti problema s religioznošću.
Tu su bile u pravu. Učili su me. Raskol se davno dogodio. Crkva se kao i rimsko carstvo stoljećima prije raspala na dva dijela. Istočno i Zapadno. U početku su svi narodi Zapadnog carstva ostali vjerni Rimu i papi.
Kasnije su se pojavili drugi nevjernici kao Kalvin ili Martin Luter, koji su ponovo pravili raskol, ali ne mi Hrvati.
Puno godina poslije:
Papa i mi
Mi Krovati smo sasma nekaj drugega. Mi smo papini i papa je naš ili se to pjevalo ljubičici bijeloj:
I puno godina prije i poslije.
Tito i mi
Mi smo Titovi i Tito je naš.
A čiji smo zapravo? Je li to novi raskol?
A sve je započelo još u djetinjstvu kad se pjevalo:
Druže Tito mi ti se kunemo, a ja sam bez sluha, kakva već jesam dugo godina mislila da se pjeva Druže Tito seku nema i bilo mi ga je neizmjerno žao. Tog druga Tita bez seke, jer što je život bez seke...
ponedjeljak, 01.09.2008.
Klupa
Bila sam mlada i puna muke zbog ljubavi i smrti. Na leđa su mi se od kada znam za sebe slagale odgovornosti koje su skoro doticale patnje iz grčkih tragedija istina bez kraljevstva i zvučnih po opču povijest čovječanstva bitnih događanja, ali u mom malom svijetu bilo je toga i previše. I ne prestaje... Ako tako mora biti...
U ono davno doba slušala sam često Bucu i Srđana i plakala. Netko mi je na radiju nešto snimio. Osim ovog ništa više ne nalazim na internetu. Postoje još vrlo amaterske snimke mladog Buce.
Ima u tim melodijama nešto od fada, sluti se sodade na neki naš dalmatinski, rekla bih baš dubrovački način. Fine, duboke i vedre patnje zatvorene u glasovima i instrumentima.
Evo malo i Evore.
A onda Klupa
Kiša, kiša, kiša. Ali nemam mira. I evo me kraj klupe. Zagledan u more tamo stoji i mladi svećenik. Bez kišobrana, bez bilo kakve zaštite.
-Kakva je nevolja, pitam ga.
-Nevolja? Pogledao me odsutno, a onda se nasmije. -Zašto mislite da je nevolja. Vi ste po svoj prilici u nekoj nevolji, pa svoju priču projicirati na mene.
Eto ga na pomislim. Ne valja se upuštati u razgovor sa svećenicima. Moja pokojna nona mi je govorila: Ako ćeš ćerce virovat u Boga nikako se nemoj družiti sa svećenicima. Ima u tome nešto. Sjećam se da je u mojoj mladosti od te bratije intelektualnog predznaka bio preporučivan Carlos Casteneda, nisam posve sigurna da se tako piše. U svakom slučaju bila je nekakva priča na granici nečeg… tada mi se činilo da je pod utjecajem halucinogenih droga. Mislim pisac. Pisao. Ali oni su, svećenici, neki od njih koji su se družili s nama ludovali za tim knjigama. Kod njih, kad su mladi, mora da je velika panika, zbog seksa i slično. Jer ne smiju. A zaljubljivali su se. To se na njima vidilo. Bilo su to nekad fatalne ljubavi. Sve su ostavljali i odlazili za ženom. Ako pak ne bi… i ta se frustracija osjećala. Zato sam sad pomislila da se tako nešto događa ovom mladom svećeniku. Zašto bi inače stajao kod klupe zagledan u more. Potpuno mokar. Vjerojatno bi on mene pitao istu stvar. Ali ja sam ovdje iz drugih razloga. Puno prozaičnijih. Ne manje teških, ali nije zaljubljenost u pitanju iako bih volila da jest.
-Napustit ću vas, kaže. -Ostajte s Bogom.
-A gdje bi Bog bio, viknem za njim. Odlazio je. Mislila sam da me nije čuo, ali odjednom je zastao. Osjetila sam da krzma. Ja mu nisam interesantna, ali … Okrenuo se i evo ga opet pokraj klupe i mene.
-Što vi mislite gdje je Bog, pita on mene.
Ispričala sam mu anegdotu. O pitanjima i protupitanjima.
-Jedna je gospođa, kažem, pitala nekog isusovca: Čula sam, govori ona, da vi na pitanje odgovarate protupitanjem.
-A tko vam je to rekao, odgovara isusovac.
Opet se nasmijao.
-Vidite, kažem mu, -ovako je sa jedne splitske plaže jedne kišne subote moja prijateljica otplivala u smrt. Bila je vjernik, za razliku od mene koja naginjem ateizmu zapravo borbi u ringu s Bogom. Njena me smrt pogodila. Vrlo. Ne želim pretjerivati niti o mrtvima govoriti sve najbolje, ali ona je bila pravi primjer božjeg čovjeka. Trudila se živjeti svoje kršćanstvo. Neprekidno se preispitivala, ne ništa bolesno-težila je čistoći duše, moram dodati i tijela. Tako je i izgledala. Bljedunjava, visoka, uspravna, ali imala je značaj. Oplemenjivala je svakog s kim je došla u doticaj.
Ja sam putnik - bjegunica te sam subote, kad me je bila potrebna, tako to osjećam, bila na drugom kraju kugle zemaljske. Danima prije nego sam otputovala htjela sam je nazvati, ali iz mali milion razloga- previše posla najviše, nisam to napravila.
-I sad to sebi predbacujete?
Gledala sam ga. Lijepi mladi čovjek s nekom mukom u srcu i duši vezan glupim celibatom, nelogičnom crkvenom zabranom- ali oni za nju imaju opravdanja, vratio se izvršiti svoju svećeničku dužnost. Pokazati i dokazati mi da ima Boga. U najmanju ruku.
-Kisnete, rekla sam mu. Ako budete imali volju rado ću s vama razgovarati. Recite mi gdje ste i ja ću vas naći.
Dao mi je broj telefona.
Gledao me zabrinuto.
-Ne bojte se, rekla sam. –Ja se neću ubiti. Smrt će ionako doći. A ne znam što me tamo čeka. Možda nešto mnogo gore.
Opet se nasmijao. Kimnuo je i, sad već posve mokar, otišao.
Učinilo mi se da u daljini vidim gospodina sa psom, ali nisam bila posve sigurna.
