Marketing
1955.( godinaZona me upozorila da je to bila 1995. godina i stvarno je potpuno u pravu) izišao mi je roman koji je nazvan kriptoautobiografijom. Pitali su me koliko je mene u njemu. Rekla sam: -Najmanje moguće. Najviše u ozračju. Pokušala sam prikazati određeno vrijeme kroz sjećanja koja puno puta nisu odgovarala stvarnom stanju stvari, ali u engramima pamćenja bile su određena slike.
Roman započinje ovako:
Tihani su kasnije pričali da je s prozora kuće gospođe Maše na Markovu trgu mahala i vikala: Živjele ustaše! Živjele ustaše!
Bila je poznata 1945. godina, još poznatiji svibanj, i trgom su prolazili partizani na bijelim i inim konjima.
Uvukli su je u kuću i zatvorili prozor.
-Dijete, dijete- rekla je gospođa Maša prijekorno. Miteleuropski duh Zagreba inkarniran u gospodskoj krvi gospođe Maše nije trpio ustaše.
-Ti barbari- rekla bi- donijeli su nekaj tak prostoga. Divljaci.
Nekoliko godina poslije Tihanina majka Nora potražila je gospođu Mašu. Kuća na Markovu trgu bila je nacionalizirana, a gospođa Maša je našla utočište u staračkom domu.
-Znate- rekla je Nori- kad su ustaše stigle u Zagreb, prestala sam ići u kazalište i kino, a otkad su stigli partizani, više ne idem ni u trgovinu.
S istog prozora Tihana je gledala kako Zagreb kliče pobjedničkoj vojsci i kako ta ista vojska i njeno vrhovništvo odlaze na misu zahvalnicu. Rat je završio. Mogla je gledati, ali nije se sjećala. Iz filmskog žurnala koji se u kinima prikazivao prije svakog igranog filma kasnije su izrezane scene s mise a metalni glas je objašnjavao ono što je trenutačna službena politika priznavala. Tako su nestajali likovi dojučerašnjih moćnika, brisali se događaji, život se po potrebi prekrajao.
Sjećala se. Majka i ona htjele su preći Ilicu. Žurile su na vlak za Lepoglavu. Policija je pravila red. Očekivala se neka službena kolona Majka je uzela za ruku i htjela s njom pretrčati ulicu.
Tihana je drhtala. Nije se dala: -Molim te mama, nemoj. Molim te mama...
Nisu pretrčale. Zakasnile su na vlak. U Lepoglavi majci su vratili paket i rekli da nema ništa od posjeta. Sjećanje se miješa sa scenama iz filmova, slikama velikih drvenih vrata do kojih vodi neka prašnjava cesta. Tihana, sklona maštanju, mislila je kasnije da su hodale rubom neke šume. Je li postojao neki mostić? Vrata se nisu otvarala, bio je neki otvor na njima. Nekakav prozorčić sa strane? Bilo je još ljudi koji su čekali u zbijenom redu.
U zraku je visjela strepnja.
Majka se vraćala držeći paket u jednoj ruci i vukući Tihanu drugom rukom. Plakala je. Bilo je sasvim normalno da plače. Tihana je nije ništa pitala. Majka je plakala i noću u krevetu. Plakala je uvijek kad je bila sama, i Tihana je mislila da tako mora biti, da to pripada majkama.
Svijet se oko Tihana pretvarao u najveću pozornicu na svijetu podijeljenu na redatelje, glumce i lutke i naravno one koji su pozornicu držali na leđima. Svi su se uživjeli u uloge. Mahali su zastavicama na proslavama, uvježbavali sletove i prvosvibanjske priredbe.
..............
Post je objavljen 07.09.2008. u 07:30 sati.