odmak
četvrtak, 18.09.2008.
Iz romana
1895 posjetio je Franjo Josip Zagreb. Na čelu Hrvatske bio je ban Khuen-Hedervary, koji od Hrvatske pokušava napraviti mađarsku provinciju. I što nam taj veseljak radi?
Ispred vlaka prostire mađarsku zemlju da dobri naš Franjo Josip ne stane na prljavo hrvatsko tlo. Studenti, učenici viših škola, dva Frankova sina, da da onog Franka, osječkog Židova, koji je bio na čelu jedne frakcije stranke prava, neki pisci, rano umrli Vidrić, a i Stjepanan Radić je tu, spalili su mađarsku zastavu u prisuću cara. Događaj nije prošao bez posljedica, zatvora, izbacivanja iz škole. Odlazili su ti naši nepodobni mladiči na ostala europska sveučilišta i donosili nove zamisli u učmalost provincije. Eto, nije svako zlo za zlo.
Stjepan Radić završio je pravo u Pragu. Od tamo je donio i ideje Tomaša G. Masaryka, koji je tražio Češkoslovačku nezavisnost na osnovama prava svake nacije na samoopredjeljenje. Masaryk to radi bez velikih mitova. Tako postupa pametni Vođa.
A u Dalmaciji, odvojenoj od Hrvatske, Trumbić i Supilo misle kako Hrvatska ne može opstati unutar Austro –Ugarske i vide izlaz u zajedništvu sa Srbijom i Crnom Gorom.
Po inostranstvima se šeta i Ivan Meštrović u ono vrijeme slavenofil, rodoljubac šire domovine, ali ruku na srce da je vaša pisica živjela u tom dobu mislila bi potpuno isto. I njeni su preci u to vrijeme zadojeni slavenstvom. Austrougarska je porobljivač. Puno bliži su nam susjedi istog podrijetla. U ostavštini pisice nalaze se kartoline njenih predaka na kojima je pozdrav na kraju: Zdravstvuj! A iz tog vremena vuku se imena Borislava, Sonja i slično.
Kako bilo zar se čuditi pokušajima Trumbića, Supila, Meštrovića i inih.
Lako je sad iz ove pozicije, da ne spominjem đenerale i bitke poslije bitke, uočiti opasnosti koje u budućnosti vrebaju jadnu zemlju.
A u ono doba… trebalo je biti pametan, a pameti nikad dosta…Uvijek se pitam, tko su ti ljudi koji promišljaju sudbinu naroda i zemlje. Od kakvog su tkiva složeni? Što ih to vuče u krilo nesigurnog zanimanja kao što je politika? Vide li na kraju života rezultate svog rada? Jesu li svjesni posljedica onog što čine ili se zavaravaju?
Što je potrebno bilo imati u tom turbulentnom vremenu? Viziju? Gene vođe? Naginjati mazohizmu? Svjesnom izvrgavanju svoga tijela i duše patnjama, progonima i slično. Jer to je takvo vrijeme bilo. Austrija i Ugarska dvije zemlje dualizma, gazile su Hrvatsku, ali i ostale narode kojima su vladali. Politički ljudi male, razjedinjene Hrvatske pokušavaju osmisliti plan unutar kojeg će okupiti sve njene zemlje i sve njene ljude. Svatko od njih ima ideju.
A treba li podsjetiti i na onu poznatu: dva Hrvata tri stranke ili na Guske u magli ili možda, na Balkansku krčmu?
Pa ipak, ako netko misli kako je jednostavno u tom moru različitih ideja, ljudi, događaja i, naravno, razmišljanja, velikih, vidljivih i nevidljivih sila, naći pravu misao vodilju i djelovanja vodilju, grdo se vara.
Ajde, recimo da smo živjeli u tom vremenu, naravno, bez današnjeg znanja. Što je na pr. mislio Radić? Pješačio je. Naš Gandhi. Pješačio je uzduž i poprijeko Lijepe Naše.
‘Idem pješke sultanu da ga privolim za našu stvar’, rugao mu se ptica rugalica Matoš.
Jest, išao je pješke. Možda zato jer su na željeznicama u Hrvatskoj kondukteri govorili mađarski. To se danas, naravno, više ne pamti. Druga su danas vremena. I porobljivači su drugi. Ali već šezdesetak godina prije Radićevog pješačkog pohoda, a možda i više, u ‘Načertaniju’ je zacrtano širenje Srbije i asimilacija drugih naroda u Nebeski narod. To Mađari u ono doba, po svoj prilici nisu znali, jer bi ustuknuli pred agresivnijim protivnikom i sigurno na vrijeme odustali od borbe za naše teritorije. Kako god u procijepu aspiracija između Austrije, Mađarske i Srbije mi smo mogli samo moliti Boga i pješačiti miroljubivo.
Pa ipak, bilo je tu i onih borbenijih. Onih, koji su i Hrvate svrstavali u very važne narode. I mi smo Hrvati politički narod, govorili su. Pozivali se na ‘načelo kontinuiteta’. Potezali Kraljeve, Državu, Sabor, bane naše dične osim trenutnog Herdervarija i slična svjedočanstva državnosti ili tome slično.
Politički narod?!
Današnja Europa, nažalost možda samo naizgled, misli drugačije. Ja se apsolutno s izglednim dijelom Europe slažem. Ovu zemaljsku kuglu treba konačno smiriti. Samo nikako ne zaustavljati njenu vrtnju oko svoje osi, sunca i cijelog Božjeg svemira. Nadam se da nikome u ovom blaženom trenu kad većina teži miru neće pasti na pamet posve smiriti zemlju.
No, dakle, zajednička Europa. Zvjezdice mira u aureoli iznad njene glave konačno blistaju nepomućeno. Ako to još nije budućnost, nadamo se da će biti. Krave simentalke i ine, razne ljubičaste čokoladu davajuće krave, ovčice s juga mirno pasu i bleje, mačke i psi još su samo kućni ljubimci. Daleko su iza nas granice Šengenske i ostale. Smiješimo se jedni drugima. Nitko ne baca papiriće na pod. Poštujemo starije. Ljubazno se smiješimo maloj djeci. Očevi i sinovi zajedno odlaze na posao. Mlađi slušaju savjete starih, a stari objeručke prihvaćaju inovacije mladih. Nadam se da se nitko nije naježio. Nećemo se valjda sad vraćati na Orwelovu 84-tu. Sumnjati da svijetom hodaju klonovi, ili ne daj Bože, lobotomirano pučanstvo.
Ali pred stotinu godina vedra je budućnost bila još jako daleko. Početkom dvadesetog stoljeća naša zemljica obiluje svakakvim idejama, događajima i neredima.
Dakle stanje pred prvi svjetski rat. Tko je na političkoj sceni? Dvadesetak godina ranije na glavnom Zagrebačkom trgu spaljena je mađarska zastava. Od tog doba mladi pametni naraštaj, a ne treba zaboraviti onu rječcu bogati, koji hoće nešto naučiti i znati, mahom odlazi u Europu gdje se susreće s novim, liberalnim idejama. Što je zapravo liberalizam? Što ta priča od nas hoće i čemu nas ući?
Tko je dakle liberal?
Kratko: latinski liberalis znači pripadam slobodi. Kad bi u starom Rimu nekoga tako oslovljavali značilo je da je plemenit, dobrostiv, velikodušan u slobodi rođen.
Dostojan roditi se slobodan!
Nije li nam tu mogućnost sam svevišnji Bog do' ?
O mila, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.
Katolička crkva ustala je protiv liberalne ideje. Tek će sredinom dvadesetog stoljeća drugi vatikanski koncil, koji je u našim krajevima malo i nimalo prepoznat, otvoriti vrata Crkve u duhovnom i tjelesnom smislu novim idejama i nama svjetovnjacima, najslabijoj karici u cijeloj priči.
Do tada, do pojave nagovještaja određene čovjekove slobode, sve su institucije katoličke crkve bile sazdane na vrhovnom autoritetu. Čak su i katoličke države imale katoličko zakonodavstvo. A svi ti nagovještaji slobode započinju francuskom revolucijom koja pomiče način razmišljanja. Iako su ideje tinjale i ranije i čovječanstvo ili njegovi pojedinci su ih se pokatkad sjetili. Sve u svemu dotična je revolucija uz onaj čuveni poklik liberte, fraternite, egalite bila tektonski poremećaj na tlu Europe. Snježna lavina, prava društvena katastrofa, kak' bi se reklo, u načinu razmišljanja. Vražji Francuzi. Možda su i s pravom toliki zaljubljenici u vlastitu naciju, da ne kažem šovinisti i nacionalisti.
Ali pisica je uvjerena da je sve počelo puno ranije. Vjera i crkva su vrlo često dvije različite priče. Bog je poslao Isusa da bi, narodski rečeno, razbucao instituciju. Srušio obijeljene grobove. Nisam došao donijeti mir, sam je rekao. Sjećate se njegovog upada u hram Božji. Bacanja tezga i robe tamo i ovamo i istjerivanja trgovaca, prekupaca, vojnih liferanata i farizeja, koji, ruku na srce, sve više i više pune i naše crkve, pa nikomu ništa.
Van!- vikao je Isus uzrujan, još davno, davno, gurajući tu bulumentu iz Božjeg prostora. Sam, uglavnom sam samcat.
Apostoli su ga slijedili ili ga se odricali, kako se ljudskoj vrsti i pristoji. Eto, kakvu je revoluciju među Židovima izazvao jedan jedini čovjek istina uz podršku one polovice Božjeg u sebi.
A onda je još u svom kratkom životu rekao: Bogu Božje, Caru carevo. Sažeto rečeno bila je to prava i prva liberalna misao. Država je jedno, ona ima svoje zakone, a Božji narod je nešto drugo. Svatko se može držati svojih zabrana. Iako jedno nije isključivalo drugo.
No ono što je Isus propovijedao i zašto je Bog u njemu odvojio dio sebe, dio vlastitog tijela i pomiješao ga sa zemaljskom krvlju upravo je darovana Sloboda. Kao svojevremeno Vatra ili Svjetlost. Neka bude Svjetlost i tako bi. I neka bude Sloboda, ali tako ne bi.
Ne, tako ne bude, tako neće biti kaže 'Božji narod' koji već dvije tisuće godina, a i koju tisuću više, govori o dobru, a čini zlo.
A ondašnja crkva je našeg Isuseka, Božijeg sina, očigledno iz svih tih liberalnih razloga koje je potakao dala ubiti. Nije ga narod ubio, kako kršćanstvo dvije tisuće godina više ili manje uči svoje sljedbenike.
Narod su ovce i koze, puk koji treba uzbuđenja i zabave. Masa se skupljala vičući propni ga, propni ga, na poticaj svećenstva i crkve.
(Ako, pak netko želi znati više o masi, pročitati Canettijevu 'Masu i moć'.)
Ustao je dakle Isus, puno prije svih pokušaja raznih ljudova, možda čak i vrlo praktičnih, primjerice trgovaca, čiju ulogu u održavanju ovozemaljskog života nikako ne treba zanemariti kao ni misao „laissez faire“( Pustite raditi, puna misao glasi laissez faire – laissez passer) i francuske revolucije protiv institucije.
Isus je započeo revoluciju oslobođenja svakog pojedinca. Da ne ulazim u ono, meni najvažnije i najbitnije oslobađanje, slobodu od grijeha. Što vi oprostite i bit će oprošteno, rekao je. Mogu se razni rugati i smijati. Upirati prstom i govoriti: Hipokrizija, radite jedno, propovijedate drugo, a ispovijed vas onda oslobodi od svake odgovornosti. Ali to i nije baš tako. Uvijek treba imati na umu ono obećanje koje pri tom dajemo: Nikad više neću griješiti.
Je, je, ali onda opet…. Uzdajući se u Boga…
Iako je pitanje dokle ide Božja strpljivost. I koliko će nam puta još opraštati.
Ali ostavimo po strani sve te teme i dileme oko grijeha i oprosta, Isus je dakle, pred dvije tisuće godina, donio prvu pravu liberalnu misao. Došao je među svoje i oni ga nisu prepoznali. Ili baš zato što su ga prepoznali dali su ga ubiti? Izazvao je revoluciju, nije to mala stvar. U svim su ovozemaljskim revolucijama letjele glave. Donio je od Boga poslanu ideju, model, šprancu po kojoj su se odvijale sve sljedeće revolucije uključujući i oktobarsku. Vidite do kuda seže Božja volja i odluka. Ali, kao da Bog zaboravlja ono ovozemaljsko u svom vlastitom tkivu. Onaj djelić žene, zemljanke. Je li ona kriva da su sve te tvorevine, treba li na kraju spomenuti dobre ideje, završile u ideologiji i postale diktature.
U svakom slučaju katolička crkva je liberalizam, iznjedren u njenom krilu, dvije tisuće godina kasnije dočekala na oštricu noža, bajunete i slične ubojite sprave, nedoslovno i doslovno. Pribijanjem na stup srama svakog tko se držao te belosvetske misli.
Papa Pio IX čiji pontifikat počinje 1848., u vrlo nezgodno vrijeme, u samoj žiži revolucije, kaže da je liberalizam najveća ‘zabluda’ ljudskog roda. S novim svijetom ne želi imati baš nikakve veze.
Zatvara se u kulu bjelokosnu pokušavajući za sobom povući cijeli kršćanski svijet, zatvarajući oči pred činjenicom da mu je Bog, osobno, poslao svog sina, prvog pravog liberala, kojeg je ondašnja službena crkva izabranog naroda pribila na križ.
Oduvijek iznova se čudom čudim kako nas to povijest, iako je magistrae vitae, nikako ničem nije naučila.
