odmak
ponedjeljak, 01.09.2008.
Klupa
Bila sam mlada i puna muke zbog ljubavi i smrti. Na leđa su mi se od kada znam za sebe slagale odgovornosti koje su skoro doticale patnje iz grčkih tragedija istina bez kraljevstva i zvučnih po opču povijest čovječanstva bitnih događanja, ali u mom malom svijetu bilo je toga i previše. I ne prestaje... Ako tako mora biti...
U ono davno doba slušala sam često Bucu i Srđana i plakala. Netko mi je na radiju nešto snimio. Osim ovog ništa više ne nalazim na internetu. Postoje još vrlo amaterske snimke mladog Buce.
Ima u tim melodijama nešto od fada, sluti se sodade na neki naš dalmatinski, rekla bih baš dubrovački način. Fine, duboke i vedre patnje zatvorene u glasovima i instrumentima.
Evo malo i Evore.
A onda Klupa
Kiša, kiša, kiša. Ali nemam mira. I evo me kraj klupe. Zagledan u more tamo stoji i mladi svećenik. Bez kišobrana, bez bilo kakve zaštite.
-Kakva je nevolja, pitam ga.
-Nevolja? Pogledao me odsutno, a onda se nasmije. -Zašto mislite da je nevolja. Vi ste po svoj prilici u nekoj nevolji, pa svoju priču projicirati na mene.
Eto ga na pomislim. Ne valja se upuštati u razgovor sa svećenicima. Moja pokojna nona mi je govorila: Ako ćeš ćerce virovat u Boga nikako se nemoj družiti sa svećenicima. Ima u tome nešto. Sjećam se da je u mojoj mladosti od te bratije intelektualnog predznaka bio preporučivan Carlos Casteneda, nisam posve sigurna da se tako piše. U svakom slučaju bila je nekakva priča na granici nečeg… tada mi se činilo da je pod utjecajem halucinogenih droga. Mislim pisac. Pisao. Ali oni su, svećenici, neki od njih koji su se družili s nama ludovali za tim knjigama. Kod njih, kad su mladi, mora da je velika panika, zbog seksa i slično. Jer ne smiju. A zaljubljivali su se. To se na njima vidilo. Bilo su to nekad fatalne ljubavi. Sve su ostavljali i odlazili za ženom. Ako pak ne bi… i ta se frustracija osjećala. Zato sam sad pomislila da se tako nešto događa ovom mladom svećeniku. Zašto bi inače stajao kod klupe zagledan u more. Potpuno mokar. Vjerojatno bi on mene pitao istu stvar. Ali ja sam ovdje iz drugih razloga. Puno prozaičnijih. Ne manje teških, ali nije zaljubljenost u pitanju iako bih volila da jest.
-Napustit ću vas, kaže. -Ostajte s Bogom.
-A gdje bi Bog bio, viknem za njim. Odlazio je. Mislila sam da me nije čuo, ali odjednom je zastao. Osjetila sam da krzma. Ja mu nisam interesantna, ali … Okrenuo se i evo ga opet pokraj klupe i mene.
-Što vi mislite gdje je Bog, pita on mene.
Ispričala sam mu anegdotu. O pitanjima i protupitanjima.
-Jedna je gospođa, kažem, pitala nekog isusovca: Čula sam, govori ona, da vi na pitanje odgovarate protupitanjem.
-A tko vam je to rekao, odgovara isusovac.
Opet se nasmijao.
-Vidite, kažem mu, -ovako je sa jedne splitske plaže jedne kišne subote moja prijateljica otplivala u smrt. Bila je vjernik, za razliku od mene koja naginjem ateizmu zapravo borbi u ringu s Bogom. Njena me smrt pogodila. Vrlo. Ne želim pretjerivati niti o mrtvima govoriti sve najbolje, ali ona je bila pravi primjer božjeg čovjeka. Trudila se živjeti svoje kršćanstvo. Neprekidno se preispitivala, ne ništa bolesno-težila je čistoći duše, moram dodati i tijela. Tako je i izgledala. Bljedunjava, visoka, uspravna, ali imala je značaj. Oplemenjivala je svakog s kim je došla u doticaj.
Ja sam putnik - bjegunica te sam subote, kad me je bila potrebna, tako to osjećam, bila na drugom kraju kugle zemaljske. Danima prije nego sam otputovala htjela sam je nazvati, ali iz mali milion razloga- previše posla najviše, nisam to napravila.
-I sad to sebi predbacujete?
Gledala sam ga. Lijepi mladi čovjek s nekom mukom u srcu i duši vezan glupim celibatom, nelogičnom crkvenom zabranom- ali oni za nju imaju opravdanja, vratio se izvršiti svoju svećeničku dužnost. Pokazati i dokazati mi da ima Boga. U najmanju ruku.
-Kisnete, rekla sam mu. Ako budete imali volju rado ću s vama razgovarati. Recite mi gdje ste i ja ću vas naći.
Dao mi je broj telefona.
Gledao me zabrinuto.
-Ne bojte se, rekla sam. –Ja se neću ubiti. Smrt će ionako doći. A ne znam što me tamo čeka. Možda nešto mnogo gore.
Opet se nasmijao. Kimnuo je i, sad već posve mokar, otišao.
Učinilo mi se da u daljini vidim gospodina sa psom, ali nisam bila posve sigurna.
