odmak
petak, 05.09.2008.
AN. DOMINI. 1972
...............
No dakle, komunizam je bio krut. Bog je ukinut, ali neki od ’njih’ naročito oni bliže vrhu, zaslužniji, u te bih ubrojila i mog očuha, sjedili su na dvije stolice. Je li u njima katolički odgoj, jer više manje izišli su iz takovih obitelji, ipak ostavio neke sumnje, čak i strahove od ‘Boga kojeg nema’, pa su zatvarali oči kad su im se krstila djeca ili kao što je bilo u mom slučaju odlaženje na vjeronauk.
Ali igra nije bila jednostrana. Crkva je također žmirila. Otvarala je svoje prostore u gluho doba noći i krstila djecu komunista. Kako sam tada silno željela da naša hrvatska priča sliči na don Camilla, Pepponea, i onog don Camillovog Isusa koji je činio njihove odnose vedrim ili zategnutim što zapravo i jest život, ali u nas se stvari nisu odvijale onako kako ih je Guareschi zamislio. Naša krvava bajka potrajala je puno duže i po svemu trajat će još dugo.
Kako bilo da bilo meni su vrata Franjevačkog samostana Svete Marije u Makarskoj bila širom otvorena. Postojao je otac hrvatski mučenik i očuh, lokalni komunistički moćnik (ako ostaneš u svom selu i okolini što treba tražiti više), koji je koliko toliko unutar svojih mogućnosti zatvarao oči i crkvi izlazio u susret.
Ponekad mi se činilo, u posljednje vrijeme sve više da su mrtvi mučenici crkvi u tom smislu bili manje važni. Više su služili deklarativno. Za natuknice kod propovijedi da se vidi kako je crkva na strani naroda i na strani patnika. Živi protivnici činili su im se milijima. Rado su im činili usluge. Treba li se tome čuditi?
Tako su jedino preživljavali. Ili je to ipak tajanstveni Božji plan u kojem se vrlo često ne snalazim, a možda se to od mene i ne očekuje. Za vjeru je potrebna milost sa samog vrha. Iz samih Božjih dvora. Na mene očito nije poslana ona tajanstvena svjetlost koja se u nekim starim filmovima kroz visoki crkveni prozor-vitraj spušta i u duginim bojama obasjava glavu obvezno pateće glavne junakinje. Vrlo lijepe i obično nesretno zaljubljene. Ali zraka svjetlosti odjednom ulije nadu i nama gledateljima. Glavna junakinja još ne zna, ali mi znamo da će film završiti hepiendom. Stereotip koji se u novijim filmovima izgubio, jer svijetom šeću cinici i nevjernici. Božji narod se po tko zna koji put u povijesti oteo Bogu i vječnom sudu.
U svakom slučaju, iako nisam bila u nebeskoj milosti primljeni smo u makarski samostan. Na ulazu je pisalo:
DOMUM PORTAM, ET TUMULUM, PATER FRANCISCE, VISITA
ET HEVAE PROLEM MISERAM A SOMNO MORTIS EXCITA.
AN. DOMINI. 1762
Dio himne koju je 1228 spjevao Grgur IX kad je kanonizirao svetog Franju Asiškog. Netko je to preveo:
I dom i vrata i grob nam,
O Franjo oče pohađaj!
I Eve porod nevoljni
Od smrtnog sna oslobađaj!
Vidite li koja je anno Domini? A moglo bi što se tiče Eve pisati i danas. I Eve porod nevoljni. Nevoljni porod Evin! Nevoljeni možda. Ili porod koji je imao neku grešku. Nešto je u cijeloj priči krenulo naopako. O koliko li je On žudio za vlastitom djecom. Mislio je da ih stvara na svoju sliku i priliku, ali gle hude li zgode i sudbe. Postoji neka legenda o prvoj ženi Lilit, koja je odmah izmakla kontroli. No ni Eva baš nije bila potpuno poslušna. Odmah na početku poznatog svijeta dvije neposlušne žene po glavi stanovnika!
Lilit
Eva sa Adamom
Jao si ga ovom svijetu sve do kraja vremena. A jao si ga i Adamu.
A zašto nije napravio hermafrodita? Kolike bi dileme bile odmah na početku riješene i koliko se nepodopština ne bi počinilo? Ali brzo šiba i pec po prstićima i guzi. Koji narod kaže: Isprat ćemo ti usta sapunom. Lako je za usta ali što je s mozgom. Što je s mozgom?
Franjevačka lozinka inače glasi: Mir i dobro. Mala braća sljedbenici malog brata Franje koji je hranio ptice nebeske i sve životinje zvao braćom.
Brat magarac.
O divnog li upornog i svojeglavog stvorenja tipičnog za nas mediterance. Pada mi na pamet i sveti Jeronim, koji je navodno rekao:
Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac.
Franjina mala braća silno su se trudila. Odricala su se svega u korist nevoljnog ili nevoljenog ljudskog roda. Naravno da su nam u popisu studenata našli ime fra Luke Dabelića. Došao je malo iza haranje kuge, rekao nam je jedan od braće. Pokazali su nam nečiji opis tog vremena. Kuga i kasnije glad. Znam da su se negdje nedaleko Doline u brdu nalazile ‘gubave kuće’. Stariji su nas plašili i govorili nam da ne idemo tamo. Ali, djeca imaju upravo tu potrebu da rade sve ono što ne bi trebala raditi. Penjati se na najopasnije stijene, usred zime upasti u kakvu vodu ili more. Obvezatno posjećivati gubave kuće. Nekoliko polusrušenih kuća među kojima je još šetala crna žena-smrt s velikom kosom u rukama, tražeći moguće žrtve. Svatko je od nas to mogao biti. Nije bilo ničeg ljepšeg od osjećaja jeze i straha u blizini opasnog-zabranjenog-nepoznatog. U to blaženo dječje doba frka oko egzistencije i preživljavanja nije nam još bila poznata. Vrlo dugo sam mislila da nas nebo hrani i brani.
Jesam li tada u tom makarskom samostanu prvi put kod Katarine osjetila tračak ljubomore? Imala sam neku lakoću u komuniciranju sa ljudima lijevog i desnog predznaka. Znala sam se šaliti, a da pri tom nisam vrijeđala. Ona je bila kruta. Govorili smo u ono doba ‘oficirsko dijete’.
No dakle otac joj nije bio vojno lice, ali bio je pravovjerni. Komunisti se nisu smijali. Šala je bila opasna. Ozbiljni i strogi. Ne nikako skrenuti s pravog puta. Druže Tito mi te se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo ili ne skrenemo? Netko je to čuo: Druže Tito seku nema. Jadan drug Tito bez oca majke i seke, ali ipak sa cijelim trećim svijetom i Brijunima.
Tako je to kod svih sljedbenika dogme u susretu s dogmom. I crkva ih je puna. Iako mala braća su vrlo često samo mala braća. Skromna, ljudska. Brinula su za male ljude i ptice nebeske. Najmanje su brinula o sebi. Povijest samostana pamti turski zeman 1502 kad se prvi put spominje Makarska.
Turci su rekli: našli smo pusto selo, a sami su ga srušili. Mještani su zajedno s fratrima pobjegli.
Crkva i samostan su bili sravnjeni sa zemljom, tumačio je mali brat. No bilo je i nečeg dobrog u tim vremenima.
Govorio je o carskom fermanu s kojim su mogli postići da se crkva i samostan obnovi, ali trebalo je paziti da ostane u onim granicama kakav je bio prije rušenja. I ne samo u Makarskoj nego svugdje gdje su Turci osvojili zemlju.
Mi smo franjevci došli iz Bosne Srebrene sve do primorja jer tu više nije bilo nikoga tko bi širio Božju vjeru. Duga je franjevačka povijest. Prilagođavali su se na ovim prostorima svakome. To im je jedno od načela: secundum loca et tempora – djelovati prema prilikama mjesta i vremena
Franjo Asiški
-Više nego dobro, rekla sam oduševljena. Jasno je. Tako ste uistinu jedino mogli opstati. A gore u Bosni odakle je ovaj samostan potekao? Što je pak tamo s vašim samostanima?
-To je priča za sebe, rekao je malo tišim glasom. Neki su franjevci pristali uz Tita (bez seke, što će mu seka. On je vjerovao u bratstvo i jedinstvo proletera svih zemalja, bez mame tate, brata i seke). Kažu da će samo tako sačuvati narod.
-Koji narod? Bosance?
Vrag mi nije dao mira. Gledao me ispod oka.
-Hrvate iz Bosne, rekao je još tišim glasom. Godinama su naši ljudi ostajali tamo upravo zato jer smo se mi franjevci prilagođavali.
-Ali baš uz Tita? Nije li to malo previše?
-Službena se crkva s tim ne slaže. Ti su naši svećenici, ako ih se uopće može nazvati našima, na neki način izbačeni...
-Koliko znam ne služe mise i...
Pogledao me, a onda se nasmijao.
-Vidim ja djevojko da vi znadete više nego što i ja sam znam.
Jest puno toga sam znala. Moja teta Roza uvijek je govorila da treba čitati između redaka, a u našoj se kući puno čitalo. Majka je kupovala beletristiku. Ali tu bi se našli i određene disidentske knjige. Teta Roza je za deterdžent, koji je došao poslije ‘plavog radiona’, uvijek govorila disident i nije bilo načina da taj pojam kod nje razjasnimo. U početku nas je to dovodilo u zabunu, a kasnije… no dobro oba pojma imaju neku vezu- mogu se strpati u čišćenje i čistku. S Rusijom smo bili malo u prijateljstvu, a onda opet ne pa je prevođeno i ono što je druga Staljina i compagniu bellu prikazivalo u vrlo lošem svijetlu.
Sjećam se i Đilasovih knjiga ili knjige. Nisam sigurna u broj, možda samo jedna. Očuh je donosio komunističku literaturu. Uglavnom ju je dobivao besplatno. Radna organizacija bi po direktivi naručila određen broj knjiga koje su dijelom ostajale pri uredu, a dijelom su bile dijeljene nekim zaslužnim članovima, a neki su morali kupovati, a to im se onda odbijalo od plaće. Na vitrinama u nekim kućama redali su se debeli tomovi crvenih knjiga. No sve je to sličilo na propagandu što je u većini slučajeva i bila.
Državni pisci su ipak živjeli dobro, neki čak i vrlo dobro. Pod parolom: ‘Snađi se druže’ većina, ne samo pisci, se snalazila. Teta Roza i teta Marta su pak iz crkve donosile razne katoličke novine. Svugdje su čitale između redaka. Razne istine su skrivane i na jednoj i drugoj strani. Naravno nešto sam znala, ne baš sve.
Prokleti Tito i komunisti, govorila je teta Roza. Htjeli bi crkvu po uzoru na pravoslavce. To su već predlagali Stepincu. Neka se odvoji od Rima, pa neće biti problema s religioznošću.
Tu su bile u pravu. Učili su me. Raskol se davno dogodio. Crkva se kao i rimsko carstvo stoljećima prije raspala na dva dijela. Istočno i Zapadno. U početku su svi narodi Zapadnog carstva ostali vjerni Rimu i papi.
Kasnije su se pojavili drugi nevjernici kao Kalvin ili Martin Luter, koji su ponovo pravili raskol, ali ne mi Hrvati.
Puno godina poslije:
Papa i mi
Mi Krovati smo sasma nekaj drugega. Mi smo papini i papa je naš ili se to pjevalo ljubičici bijeloj:
I puno godina prije i poslije.
Tito i mi
Mi smo Titovi i Tito je naš.
A čiji smo zapravo? Je li to novi raskol?
A sve je započelo još u djetinjstvu kad se pjevalo:
Druže Tito mi ti se kunemo, a ja sam bez sluha, kakva već jesam dugo godina mislila da se pjeva Druže Tito seku nema i bilo mi ga je neizmjerno žao. Tog druga Tita bez seke, jer što je život bez seke...
