Omiljeno uletavanje kupaca: "Vi sigurno nemate...." Pa, pobogu, zašto si mi uopće ušao kad si siguran da nemam?!! Obećala sam si već nebrojeno puta da ću slijedeći put ko iz topa ispaliti "Nemam!". Do sada to još nisam učinila. Imam još jednu želju. I tu me dobri odgoj koči, ali jednom moram i to napraviti. Kad mi, onako bahat i prepotentan, uleti muškarac koji misli da je duhovit i šarmantan i neodoljiv i bubne npr. "Osobna" - da mu odgovorim: "Jedna". Pa da bude ko u vicevima. "Što - jedna?" - "Što - osobna?"

Ovo je vezano uz fotokopiranje. Ljudi mi dođu fotokopirati npr. osobnu. Zalete se na pult. Sjedim za stolom iza pulta, tu sam stacionirana. Da bih mogla fotokopirati, dignem se, zaobiđem pult i stanem pored fotokopirke koja je smještena uz suprotni zid. Neki mi stanu odmah pored fotokopirke, jer je tamo i ormarić na koji mogu staviti stvari, papire, torbe i sl. Ali neki zalegnu za pult ili tamo rasporede sadržaje fascikala, vrećica ili torbi a ja blesavo stanem uz kopirku i čekam. Valjda ljudi ne znaju kako izgleda fotokopirka, što li? No, biseri nalik na opisane ne vade svoju osobnu nego samo ispale namjeru. I sad bih ja trebala znati što misle s tom riječju. Izgubili su osobnu?! Što misle, da ću im skenirati osobnu iz džepa ili novčanika?

Ili riječ "faks". Prva riječ koju izgovore pri ulasku u radnju. (Ne pozdravljaju, to ste valjda shvatili...) Hoćeš li kupiti faks? Hoćeš li poslati faks? Pitaš da li je stigao faks za tebe? Mislim, halo?!!

Na mom pultu svih ovih devet godina držim posudicu s bombonima. Za zasladiti život. Ideju sam pokupila iz duty-free shopa u kojem sam radila. Sitnica, ne košta previše ali se ljudi razgale kad vide te male slatke stvarčice koje mame.

Imam već stare mušterije koje baš svaki put ćope bombon. Donesu nešto fotokopirati i hop! za pult i pokupe slasticu. Moj susjed slastičar dolazi svaki dan. I kad ima nešto za obaviti kod mene i kad nema. Zato ja imam svako malo besplatan slajac ili kavu ili ljimunadu. Onda sitna romska dječica iz starog grada (kod nas je pojam starog grada vezan na uske smrdljive uličice, dobar dio kuća bez pitke vode i kanalizacije, bosu i musavu dječicu i sl.). Uleti njih par, prekriveni patinom višednevnog jela, pića, suza i ostalih tjelesnih jel-da-ne-kažem. Pristojno pozdrave, musavci jedni, i pitaju mogu li uzeti bombon. Priznajem, neki put ih i potjeram, kad su previše napasni. Ali, kad me tako pristojno pitaju, što da im radim?!

Onda klinci mušterija. Mali strančići obično pitaju roditelje ili mene smiju li. Pa, naravno! A domaći klinci? E, to je posebna priča. Lijepo odjevena dječica, mirišljava, čista. Brbljava, upadaju u riječ, ne možeš od njih sastaviti tri normalne rečenice s roditeljima im, gledaju te onim blagotelećim okicama i manđaju, mažnjavaju, valjaju u ustima, cmaču, jedan bombon u ustima, već otvaraju drugi. Takvi niti ne bacaju papiriće u predviđeni koš, nego ostavljaju dokaz svog masakra u toj istoj posudici s ostalim još netaknutim bombonima. Roditelji ili tek blago prekoravaju sinka svoga ili kćerce svoje kako nije dobro pojesti tako puno bombona, netko čak i natukne kako je to malkoc nepristojno...

Znala sam ja imati i Bronhi bombone, za pokazati strancima kakve kvalitetne bombone Hrvatska daje (OkusHrvatske, jel...). Oko Uskrsa u zdjelici šarene se čokoladna jajašca. Nije to neka velika lova, rijetko kad sam baš ostala bez. No, već godinama najmiliji su i meni i kupcima mali, sitni voćni bomboni kakve nabavljamo u koperskom Mercatoru. Nigdje drugdje ih nismo vidjeli. Već neko vrijeme me par susjeda Đambrljazija traži da i njima kupim iste bombone kad idemo u nabavku. Ali ne nude unaprijed nofce. Ali zato uživaju svaki put kad mi ulete. Mnogima je to prvi "obrok" ujutro. Nek im bude.

I, primijetila sam da su tijekom godina još neki odlučili držati takvo što na pultu. Kažem, nisam ja prva, ali to godinama imam. I drago mi je kad netko pokupi ideju. I drago mi je kad primijetim da konkurencija kopira od mene nešto vezano samo uz naš posao. Znači da je dobro, zar ne?

Od jutros radim po novom radnom vremenu. Od 8 do 12 i od 16.30 do 20. Jutarnju smjenu prilagođavam školskom rasporedu. Lani je prvi sat počinjao u 7.45. Lokalni prijevoznik uvjetovao je takav početak nastave, u zamjenu za noviji vozni park pri prijevozu školaraca. Pa se cijela škola, svi učenici i njihovi roditelji, morali prilagoditi novom režimu. Na kraju prethodne šk.g. nije bilo nikakve posebne obavijesti u svezi glede školskog zvona, pa pretpostavljam da će i ove godine biti isto.

Prvi razred mlađe Potočnice preživjesmo. Podijelismo se u pariće – tajo je vozio ujutro stariju u školu, hrvatsku, u zgradu pored Autobusnog kolodvora i vrtića. Ja sam pratila mlađu do zgrade talijanske osnovne škole. Škola je blizu pošte i Pučkog učilišta, par minuta hoda od našeg stana. Svake godine svi prvi razredi hrvatske škole odlaze na nastavu u talijansku školu. Mislim da je to zbog prenapučenosti zgrade hrvatske škole. Ponekad i neki drugi razredi ostaju u istoj zgradi. Ove školske godine svi drugi razredi sele se u "pravu" školu. Učiteljice će ih čekati na ulazu, pozdraviti, izljubiti, prebrojati i odvesti u novu učionicu. Tako ove godine i moja obitelj ima novi režim – tajo će, na putu na posao, odvesti svoja dva anđela na njihov "posao". Meni ostaje da nakon posla, u podne, otpješačim do škole i pokupim mlađu (starija ide u šesti, ona je već prekaljeni školski borac, i što se pješačenja tiče i nošenja torbi). Ne znam kakav će imati raspored ove godine, obzirom da je viši razred ali i zbog provođenja HNOS-a. Kad bude imala pet sati, stižem po nju tamance kad završava. Ako bude riječ o 4 sata, zatvorit ću radnju na desetak minuta, kao što sam radila i lani. Tako ćemo dokle treba. I zbog prometa, i zebri, i oholih i nevještih vozača. Ali i zbog skolioze, da joj nosim torbu. Nedavni pregled kod ortopeda pokazao je da skolioza ne napreduje, ali treba jako paziti na zakrivljenost kičme zbog koje Potočnica nosi jedan uložak viši za 6 mm. Za slijedeći uložak liječnik je odredio visinu od 8 mm. Mora ili nositi uložak ili na lijevoj cipelici povišenje. Samo sad treba paziti na potplate pri kupnji nove obuće. Da se mogu nadoštukavati.

Uoči škole obavljen je i kontrolni pregled starije Potočnice kod ortodonta. Uskoro će tri godine kako moja mala dama nosi aparatić za zube. Do nedavno je bila izuzetno pažljiva što se tiče nošenja tih žica i žičica po ustima. Sad joj je pomalo pun kufer. Mliječni zubi joj ne ispadaju očekivanom brzinom, novi zubi pokušavaju izletiti van pa nađu raznorazne putove. Stoga još nekoliko mjeseci treba nositi aparatić. Ovih dana je već moramo podsjetiti da ga stavi nakon ručka. Nosi ga noću i nekoliko sati dnevno. Njoj je dosta, vidim i vjerujem. Ali kad je prošli put ortodont njoj i njenom taji pokazao otisak zubi od prije tri godine, kad je svaki zub vodio svoju politiku, razlika je drastična. Uz našu pomoć i podršku, vjerujem da će uskoro uspješno proslaviti skidanje tog medicinskog pomagala.

Dječja odjeća i obuća većinom nabavljena. Mape za likovnu kulturu (kako mi je teško to izgovarati, meni je to likovni odgoj i basta), pribor za crtanje i slikanje. Nekoliko bilježnica. Torbe od lani, anatomske. Još jedna pernica i spremni smo. U školi bi ih trebali čekati udžbenici. Hvala vam, o, gradski oci i majke, što ste se smilovali višegodišnjim vapajima i odlučili dio nofca odvojiti za obrazovanje sitnih stanovnika Grada...

Jučer smo išli u Trst, u nabavku odjeće za Potočnice. Ova mlađa nasljeđuje od starije, sva sretna jedva dočeka da može odjenuti neku njoj posebno dragu i lijepu majicu. No, naravno, dobije i poneku novu majičicu. A veliko dijete moje raste u nebo. Proljetos mi je bila do ključne kosti, neki dan mi se mjeri – do brade mi je! A ja nisam urasla...

Nedjeljno jutro, kišno, grmljavinsko. Sjeli se u auto, naoružali strpljenjem i krenuli ka cilju. Kako smo domaći, znamo i imamo u rezervi par alternativnih pravaca kojima možemo doći do granice, jedne i druge. Nadomak Markovca, gdje se cesta iz Umaga spaja s Ipsilonom, počinje kolona. Malo stojimo, malo milimo. Policiji ni traga ni glasa. Velika većina turista krenula je kući već u petak, obzirom da je vrijeme i tada bilo ljigavo i kišno, pa sada nije bila strašno duga kolona. Ipsilon od ove godine ima prednost prolaza, ali poneki dobro odgojen vozač propusti nekoga iz našeg smjera. Negdje na vrhu brda, prije raskrižja na Plovaniji, ima jedan cross-country put koji prolazi pored casina Mulino i Jorasove barake. Taman prije skretanja na puteljak kolona ubrzava i odustajemo od divljeg spuštanja. Da imamo džip, sigurno bismo se uputili u pustolovinu, ovako smo odahnuli jer je kiša izlokala put pa je vjerojatno prepun rupa. Idemo civiliziranim putem. Na Plovaniji mi imamo pravo prvenstva, srećom. Ni tu nema policije. Velika većina vozila skreće ka Kaštelu, mi idemo na granični prijelaz Plovanija. Skoro da nema žive duše. S naše strane. Slovenci otvorili dva ulaza za Hrvatsku, u svakoj koloni desetak auta. Čudimo se, obično vole gužvetine i ne pada im na pamet ubrzati bilo ulazak bilo izlazak. Nastavljamo za Portorož, pretpostavljajući da je cesta iz Kaštela prema Kopru krcata. Dobra pretpostavka.

Prisjećamo se kada smo posljednji put uopće prolazili ovom cestom. Nekoć davno odlazili smo u nabavku u Luciju, predgrađe Portoroža. Tamo je bio diskont gdje smo nabavljali mlijeko i ostalo (špeža, fasung). U prodavaonici namještaja iznad diskonta ostavili smo dosta novaca, na početku kućenja... Elem, na brzinu prođosmo Portorož i eto nas već u Kopru. Autocesta se puni, u oba traka. Čeka nas odluka da li idemo na "normalni", službeni ulaz u Italiju ili na malogranični (malograđanski, hehe). Na čvorištu prema Ljubljani i Trstu, gro auta ide prema glavnom gradu. Jupii! Potom, na ulasku u Trst, slijedi odvojak prema Veneciji gdje biramo izlaz u industrijsku zonu Trsta i eto nas u željenom robnom centru.

Popili kavicu, curke sok i krenuli u obilazak. Gužva, žamor. Sniženja još uvijek traju, ali je stigla i nova roba za jesen i zimu. Ima i japanki i čizama, majica s bretelama i debelih jakni. Tko voli... Djevojke izabrale majičice, tajo i ja uspjeli i sebi nešto naći. Kupovinu prekinuli ručkom, prizalogajili u jednoj od prčvarnica. Još malo obišli dućane, završili obilazak kavom i sladoledom. Kroz stakleni krov zgrade promolilo se sunce. Kad smo napuštali Trst, cesta je već bila suha. Povratak brz, bez ikakvih zastoja. Niti iz Hrvatske nije bilo nekog osobitog prometa. Otišli su... bez sarme...

Završetak dana – modna revija, po običaju. Kako je tajo pomagao starijoj a ja mlađoj Potočnici u odabiru odjeće, sad je bila prilika vidjeti što smo u stvari pokupovali. Djevojke zadovoljne, mi sretni zbog toga. A mislim da će se i mojoj nećakinji svidjeti poklon za malu Doru. (Spremamo se početkom rujna u Zagreb, još nismo vidjeli to novo dijete u našoj familiji.)

Navečer nisam išla raditi. Nije imalo smisla. Radije sam skuhala punjenu papriku za danas i speglala nešto veša. Da bar malo budem vrijedna. A noćas sam sanjala majice, hlače, veste, cipele, čizme...

Za upoznavanje. Ili sjećanje. Moj podsjetnik na proteklo ljeto.

Jutros sam zatekla malu poplavu u radnji. Na sreću, prag i pod su uzdignuti par centimetara iznad razine ulice pa štete skoro da i nema. Stradale su samo kartonske kutije. Kako voda uvijek nađe put, bezobraznica je morala proći baš tamo kuda prolaze svi moji kablovi. Dobro da mi sve radi ("kucni o drvo triput tok-tok"). Sad sam lijepo isključila iz struje sve osim kompića na kojem vam ovo pišem. Imam UPS, ali čim podnesem izvješće pa-pa!

Ovo sam uslikala jutros. A noćas je pljuštalo, grmilo, u nekoliko navrata led padao, svašta. Ulice nisam slikala, ružne su i bljakaste od blata. Naravno, kanalizacija i šahtovi su uvijek ista priča...

Pričam jučer s velikom Potočnicom, nevezano onako. Razgovor dođe i na prijateljicu koja ju je pozvala na zajedničko ljetovanje u Zadar. Početkom ljeta bili smo svjedoci euforije koja je zahvatila milo moje dijete. Ići će u Zadar. S prijateljicom, bez roditelja! Pristali smo na to, sretni zbog nje. Osjećala se nekako posebno, od svih prijateljica ta je razredna ljepotica i najomiljenija djevojčica izabrala baš moju Potočnicu da joj pravi društvo nekoliko dana u Zadru. Djevojčica, samo da podsjetim, živi s ocem koji ima novu obitelj a mama živi u Zadru. Tako su dvije mlade dame trebale na tjedan ili dva otputovati u Dalmaciju, tamo biti pod paskom mame ili njenog pratitelja, i kad mama dođe s posla – zajedno odlaziti na plažu a potom u šetnju. Tako je trebalo biti.

Nakon završetka školske godine, čula sam se s tom mamom. Dok je još živjela ovdje, često smo se viđale u školi i recimo da se znamo onako napol-napol, iz viđenja. Da možemo popričati o djeci, školi, vremenu. Tako je telefonski razgovor protekao bez većih problema. Najavila je svoj dolazak negdje u srpnju, pa smo dogovorile preliminarni razgovor. I tako, došla mi žema jedan dan u radnju, zajedno s kćerkom. Opisala gdje živi, gdje radi, čime se bavi i kako bi otprilike izgledao boravak naših djevojčica. Kako je njena kćer vezana obvezama uz ATP, čut ćemo se nakon njega. Postojala je još kombinacija da ta mlada frendica odmah nakon turnira ode kod druge rodbine na neki otok, pa ćemo uskladiti datume ovisno o tim boravcima.

Prošao ATP, nakon nekoliko dana moja razdragana Potočnica šalje frendici SMS. Nema odgovora. Slijedeći dan isto. Još nekoliko puta. Pa je nazove. Mala se ne javlja. Vrijeme prolazi, već smo dobrano zagazili u kolovoz. I vrijeme je bljak, na cijeloj obali. Pišulja me moli da nazovem njenu mamu. Zovem je dvaput, pristojno prekinem nakon pet-šest zvonjava, ne javlja se, ali niti nakon toga (vidi na mobitelu tko ju je zvao). Sad mi je već glupo. Tatu ne želim ni zvati, s mamom sam pregovarala i dogovarala, ne znam u kakvim su odnosima bivši supružnici, zna li on uopće za naš dogovor. Ne želim nikoga uvaliti u nevolje.

Pitam jučer Potočnicu kako se osjeća. Sliježe ramenima. Pokušava glumiti ravnodušnost. Znam da nije ravnodušna. Znam da je povrijeđena, zbunjena, da se preispituje u čemu je pogriješila. (Vidim sebe u njoj, odmah tražim svoju grešku kao da sam jedini uzrok nečijem ponašanju.) Pitam je zamišlja li si prvi slijedeći razgovor s frendicom. Škola će uskoro, idu u isti razred, morat će i to obaviti. Kaže da će je pitati za razlog. Savjetujem joj da pokuša voditi razgovor bez velikog predbacivanja i traženja pravde. "Šteta, a tako sam se veselila zajedničkom ljetovanju." - moj je savjet. I da na tome ostane.

Ranjeno moje pile. Ovo nije prvo razočaranje ovog ljeta. Pisala sam vam o svojoj blesavoj šogorici, kako se odvratno ponijela posljednji put. Nekako smo zaliječili rane, provizorno. Sjećanje na tu epizodu sigurno nikad neće izblijediti u dječjoj glavici. I onda ovo.

Naivno moje dijete, koje smo dragi i ja jednako tako naivno naučili da je svijet dobar, da treba činiti dobro, da treba biti pošten, iskren, odan... Figu frišku! Jedna ju je prijateljica prije dvije godine mamila k sebi, imala je malu macu, ali je Potočnica trebala nositi hranu za mačke. Ova moja radila je to neko vrijeme pa smo popričali s njom. Kad je slijedeći put rekla da će doći ali bez hrane, mala je otpili bez pardona. Da o drugome ne pričam, ima sreća moja ožiljaka i ožiljčića po srcu.

Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći...

Mili moji, samo da znate koliko još talenata leži u meni, ne bi se iščuđavali ovim mojim kućnim izrazima koje vam tako nesebično rasprostirem po blogu. Ljuta ko leptir. Čeprpak. Žema. To je samo vrh brijega...

Kad sam stvarala nova prijateljstva na poslu u privatnoj firmi prije petnaest godina, družeći se intenzivno za radnog vremena ali i na neformalnim susretima zaposlenika, svaki dođoš, svaka generacija ispričala je svoje viceve, svoje poštapalice. Pa je nastala zbirka šatro izraza kojima smo se međusobno sporazumijevali. S godinama društvo se razilazilo, meni ostao samo veliki prijatelj i ujedno krsni kum mlađe Potočnice. Pa kad pričamo, upotrebljavamo iste one izraze iako se teškom mukom ili više nikako ne možemo sjetiti izvora te izreke ili vica. Kum je podrijetlom iz Čakovca, školovao se u Puli i Ljubljani, ja dovukla sisačke i studentske (ne nužno zagrebačke) dosjetke. Nama dvoma, a pogotovo mojoj potočničkoj obitelji, uobičajeno je biti ljut ko leptir. Mislim, zna se što to znači. "Otiš´o si, sarmu prob´o nisi." - ima li koga tko nije čuo za izreku? Svaka varijacija na tu temu samo obogaćuje naš izričaj ("Ideš? A sarma?!")...

Pa vicevi "J****š bejzbol.", "Mavo ti, ne mavo...", "Debelji – banda...", sve su to ostaci naše mladosti koje uporno provlačimo kroz ostatak života. I skupljamo još hrpu takvih simpatičnih izraza, po blogu, pamtimo ih iz TV emisija ili s reklama (fnje-fnje, fensi-šmensi, "Je l´ me netko tražio?"...). O poštaru koji zvoni dvaput – treba li što reći?!

Dragi i ja smo u odgoju Potočnica prvo upotrebljavali hrvatske književne riječi, te su curke znale samo za vezice, uže, zrcalo i sl. a tek posljednjih par godina obogaćujemo njihov rječnik izrazima pertle, štrik, špigl. Kućne izraze upotrebljavaju samo u domaćem, familijarnom krugu. Navikli smo pišulje i na razgovor isprekidan pjesmama koje sadrže riječi iz istog razgovora. Moja mlađa Potočnica svako malo sad zavapi: "Help me, Rhonda, help, help me, Rhonda." Slušate li nas, čut ćete i Bijelo dugme ("Za dan-dva, možda tri, možda sto...") i Balaševića, i Beatlese i sastav ABBA ("Daj mi money, money, money, must be funny...") i ... Mislim da mi djeca i na taj način podižu svoju opću kulturu. Ako su za Elvisa čule u crtiću "Lilo i Stitch", za "Labuđe jezero" u animiranom crtiću o Barbie, eto još jednog neobveznog i zabavnog načina kako upoznati glazbu i književnost ("Tko zna, ah, nitko ništa ne zna..."). Njima se to sviđa. Jednako tako, igranjem igre riječi Kaladont, Potočnice znaju i za riječi "ion", "akant", "ornament" i slične. Ja sam takve riječi učila od bake, rješavajući križaljke. I znala za riječi "ar", "ila", "at", "anali" i slične i prije nego sam ih čula u školi. Ili ih u školi uopće nisam čula.

Na sličan način, i ja na ovom blogu pišem onako kako inače govorim, prvo s nepoznatim ljudima a potom sa znancima i prijateljima...

Dobro. Dosta lamentiranja. Iskoristimo dan uživajući u suncu. Popodne već najavljuju promjenu vremena. Kiša. Duže razdoblje... Ovakvo blesavo ljeto ne pamtim. Bilo je svega, svakakvih vremenskih neprilika, a ničega ili vrlo malo toga po rezultatima rada. Da bar blog donosi zaradu, obogatila bih se, iha!

Pogled na moj omiljeni kafić, jutros:



Bonaca na moru, mir i poluglasna glazba.

Novi susjedi. Mjesec dana preuređivanja, popravaka, štemanja, triput probili zid u našem dijelu stubišta, virili vijci dugački desetak cm a djeca mi se penju stepenicama. Dragi otfrkario to što je virilo. (Da mi se dijete ogrebalo, oči bih nekome iskopala.) Jedva nagovorili susjede da daju bar pogletati te rupčage. I da je sama susjeda išla gletati, bolje bi. Nazovi-majstor nabacao glet-masu ko ni sebi ni svom. Konceptualna apstraktna umjetnost na zidu. Pa je dragi sam dovršio gletanje, pobrusio, ofarbao. Nije ista nijansa boje, ali je bar čisto i nema rupa. A smeća, prašine... Ja sam svoj dio stubišta počistila i oprala, ostatak je nova susjeda nakon mjesec dana ovlaš oprala. Dolje svinjac, kod mene picikato... Tako je bilo do nedavno.

Sad je kako-tako. Ja i dalje čistim i perem svoj dio. Novu susjedu skoro i ne vidim, osim kad je prepadam noću u dvorištu. Jučer ujutro se dragi i ja spremamo na prvu jutarnju, a iz stana ispod dopire bušenje. Opet majstori. Potočnice, na sreću, imaju tvrd san. Nije ih smetalo. Ne smeta ni nas, navikli, u kući se svako malo nešto kvrcka i popravlja. Vraćam se iz jutarnje smjene. Susjeda na dvorišnim vratima, iza nje neki majstor. Penjem se stepenicama, dolazim na "svoj" dio stubišta. Opet rupa u zidu!!! E, stvarno, dosta više! Stuštim se nizbrdo, pokucam susjedi na vrata. Mrvu sam samo povisila glas, nisam ni psovala, ali je u meni kuhalo, digao se tlak nebu pod oblake. "Susjeda, ovo je stvarno prevršilo svaku mjeru! Opet su majstori probušili zid. Četvrtu rupu, susjeda! Ljudi moji, pa što radite?!" Proviruje majstor: "Nisam ja." "Ne, JA sam!" - zapjenjena izgovaram i odmarširam. Ne mogu se više kontrolirati. (Jer se kontroliram. Dok mi tajo nije umro, u ovakvim slučajevima poštapalica mi je bila "Ne, moj tata je!". Zato se kontroliram, još uvijek mi je na vrh jezika, pa se ugrizem.) Ulazim u stan. Čujem korake po stubištu. Provjeravaju rupu. Nek je samo gledaju, ja neću više.

Zovem muža, ljuta ko leptir. Prolijevam žuč. Sad sam i njemu malkoc digla tlak. Pa nek nabrijan dođe u kuću. I fakat. Susjeda ga čuje, otvara vrata. Počinje razgovor, kojemu se i ja pridružujem. Kaže susjeda da nije bilo potrebe vikati. Ta još nije čula kad ja zavičem... Prepucavanje se svelo na njeno okrivljavanje majstora za sve i sva. Te oni kasne (kakve to ima veze?), te teško ih je dobiti, te oni ne znaju, te ovo te ono... Da, ali četiri puta probušiti isti zid! Pa ostaviti vijke. Rekoh joj da je ona gazdarica, ako joj majstori nisu stručni ili su glupi, treba ih svakodnevno kontrolirati. Štetu popravlja ili majstor ili ona. Uf.

Nagovaram dragog da ode kod upravitelja zgrade. U jednom od prijašnjih susreta, nova je susjeda lijepo izjavila da je boli briga za dugove (od pričuve) prethodnih stanara odn. nasljednika, ona nema namjeru platiti. Ma nemoj. A mi smo većinu radova na krovu financirali svojim novcima. Da je sve kako treba, kad se već struja i voda plaćaju po stanu, i novi stanar treba nadoknaditi dugove starog, onda i bi i pričuva bila rješavana na taj način. Jok. Prijašnji direktor poduzeća-prinudnog upravitelja obećao je riješiti raspodjelu troškova, čak obećavao da će nam se krajem svake godine vratiti dio uloženih sredstava, obzirom da je na računu zgrade bio tek mali dio potrebnog novca za rješavanje krova. Onda je odustao, ali obećao da ćemo dobiti rješenje da više ne moramo plaćati pričuvu. I onda dobismo uplatnice, naravno. Već dvije godine dobivamo. Pa se promijenio direktor. Prethodni mu ništa nije rekao za našu kuću, sve stoji otvoreno. Očito da se ne zna ni da je donji stan prodan. Treba im reći. Neka novi stanari plate dugove. I nek skupljaju lovu za sređivanje haustora. Jer je kao katastrofalan, kaže nova susjeda. Naravno, jer nije obnavljan bar dvadeset godina. Sad je i prokopan pod. A kad smo mi u potkrovlje dovlačili vodu, skinuli smo u stubištu jednu traku podnih pločica, prokopali do glavnog ventila, ali i na kraju postavili nove pločice. Ovaj novi jarak (ajd, jarčić u širinu, ali dubok u dubinu) u stubištu mamio je noge tjednima. Onda je netko od pametnjakovića utrpao šutu u rupu. Pa je nakon nekog vremena zabetonirao. Bar nešto.

Ne volim se svađati. Ni moj dragi. Ali nećemo niti prešutjeti. Da nisam digla frku jučer, rupu bismo sami sređivali. Popodne je lijepo majstor došao i popunio i pogletao novi krater. Eto.

Netko širi opasne dezinformacije u svezi glede vremena. Taj koji je predvidio sunčan i vruć kraj mjeseca kolovoza, s temperaturama do 30°C, gadno se zaribao. Jučer oblačno, jutros kiša. Sinoć se temperatura spustila na 22, jutros navukla nekih 24. I sad stoji. Postojano kano klisurina. Čini mi se da nema namjeru penjati se. Ajd, bar je prestalo kišiti. Niti je za kupanje niti za obilazak grada. Opustio omiljeni kafić, samo nas par vjernih, domaćih, došlo na prvu jutarnju kavu. Neki dan su konobarice u tom istom kafiću SEDAM puta sklanjale i natrag vraćale jastučiće za stolice... U Rijeci, čujem, bura. Suho. Neka, neka vam sja sunce. Bar nekome.

Vikend opet proletio, po običaju. U subotu navečer održana je Ribarska noć. Nismo išli gledati. Radila sam do 10, dragi me nije došao zamijeniti, po kući je majstorirao s prozorima. Farbao stolariju. Na svu sreću, kad sam došla s posla, i prozori i zavjese su ponovo bili na mjestu. Inače je dva dana soba bila u rasulu, zajedno s našim dijelom stubišta. Trebalo se provlačiti između ofarbanih prozora. Hehe, svi smo vitki pa se nismo umrljali.

Jučer popili podnevnu kavicu u dvorištu, nakon dužeg vremena. Travica pokošena, sve uredno, milina jedna. Iz kamene ograde iščupan korov. Moram si staviti neko padavičasto cvijeće, pa da mi se spušta niz kameni zid, u nekim živahnim bojama. Lavandu sam pokosila, sad je na dijelu dvorišta koje su okupirali novi susjedi, nek im bude. Meni ostaju dvije ruže i kiviji. Nismo se pretjerano usrećili s kivijima. Ove godine opet ništa od plodova, a tako su lijepo procvjetali. Jalovi muškarci, valjda. Još su sada neke bijele uši napale lišće, pa izgleda šarenopirgasto i jadno. Dragi nije zadovoljan kivi-pergolom iznad auta, ljepljivi sok s mladih grana pada mu po autu. Odlučili smo te kivije presaditi pored stola a na konstrukciju iznad auta pričvrstiti neku mrežu. Imali smo jedno vrijeme hasuru (slamnati krov), trunje je padalo. Onda mrežu, pa kad se poderala odlučili se za kivije. Sad se vraćamo s rješenjima unazad. Jer, dok je bila mreža, bilo je i hlada ali se i zimi stakla nisu smrzavala.

Sinoć sam radila. Na trgu se održavao koncert Gorana Griffa. Kroz otvorena vrata radnje dopirali su zvuci zimzelenih pjesama, i za one starije i one malo manje stare, melem za dušu. Sinatra, pjesme pedesetih, šezdesetih. Oko 9 nisam izdržala, pokupila stvari i zatvorila radnju. Mislila sam da će trg biti krcat. Kriva procjena.

Prvo što mi je upalo u oči, osim malobrojne publike, je ograda ispred glazbenika.

Mislim, halo?! Podsjetilo me na one američke filmove u kojima bendovi praše na pozornici nekog birca odijeljeni od publike mrežom, kako ih ne bi dohvatile bačene boce. Blues brothers. Dobro, ova ograda nije bila visoka, ali... Ako je to način za sprječavanje klinaca da se ne zalijeću među muzičare... A i ovaj način korištenja stepenica na trgu kao improvizirane pozornice mi je skroz bez veze. Valjda netko iz grada želi pokazati funkcionalnost trga na koji je utrošeno – koliko ono?! – 16 milijuna kuna...

Puste želje, pusti snovi. Moj posao jutros. Do sad mi je ušla samo jedna talijanska obitelj u radnju. Troje klinaca se rastrčalo, ćaća kupio jednu stvarčicu i to je to...

Pregledavam sličice od sinoć. Riječke i umaške mažoretkinje. Dosta dugačak program, orila se glazba dva sata na trgu. Par točki Riječanki, par Umageški (ili Umagežanki, kako želite, ali ne Umažanki), i tako redom. Prilika za usporedbu. Riječke gošće (samo seniorke) nasmiješene, ponosne. Prekrasne uniforme, koraci i rad sa štapovima drugačiji od naših koreografija, što je sasvim za očekivati. Naše su curke osjećale blagu tremu, no na kraju odahnuše. Izgleda da niti Riječankama nije bilo baš svejedno, ispadali su im štapovi dosta često. I eto, vidješe se i usporediše. Moja Potočnica zadovoljna, i svojim nastupom i viđenim. Na kraju zajednička fotka, mala zakuska i fajrunt.

Ovaj petak protiče u boljem raspoloženju. Poplaćala sam sva dugovanja državi, opomena Porezne uprave ide u smeće. Pljuv. Jest da sam se iznervirala ovaj tjedan, ali uspjela sam. Idemo u nove radne pobjede. Još malo, a poslije ćemo vidjeti. Naći ću ja već negdje nekakav posao.

Gosti, koji to i nisu, odlepršali još na Veliku gospu. Vidjeli su dva nastupa moje velike Potočnice, uspjeli se čak i dvaput okupati u svom tom ludom vremenu. Sinoć sam peglala uz TV, pa se sa sjetom prisjetih i svesrdne pomoći tetke i sestre. Desetkovale su mi nespeglano rublje. Sad bih jedino trebala održavati pristojnu količinu čekajućeg rublja. Je, aha... I moram opet kuhati, prati suđe. A tako sam se bezobrazno ulijenila...

Danas nastavljamo sa zbivanjima. U revijalnom tonu. Gošće današnjeg programa na trgu su riječke mažoretkinje. Gostovale su već u Umagu, vidjeli smo ih preklani na božićnoj priredbi naših mažoretkinja. Ponosne, nasmiješene. Malo ulijevale zavisti našim curkama, bolje su opremljene. Novci kojima raspolažu naše trenerice iz udruge nisu ni blizu sredstvima koja dobivaju Riječanke. Našu udrugu potpomaže Grad, a sredstva su mizerna. Curke niti ne idu na druženja, natjecanja. Nije mi baš previše jasno zašto ih se ne povede bar jednom godišnje, da se usporede s drugima...

Vrijeme nam je lijepo. Noćas je pala kiša, ali je temperatura vrlo jedna ugodna. Bit će i kupanja i sunčanja, još malo prepečenih turista prošetat će ulicama moga grada. Talijani vladaju, ali jutros mi ušla i jedna Francuskinja (priča engleski, anbilivibl!) i nekoliko Janeza. Ima i Rusa, pokušavaju komunicirati na engleskom (jedan mi je izjavio kako misli da je ruski nepopularan ovdje) a jedan mi je svojevremeno pokušavao pričati na francuskom. E, pa, ne može, reci ti meni lijepo na ruskom, kužim ja. I naučila sam kako se na ruskom kaže četrdeset (najčešća cijena za koju pitaju, a riječ je baš posebna). Sorak. Joj, nisam vam rekla, neki dan mi je jedna Slovenka ušla i počela spikati na engleskom. Prihvatila ja. Riječ po riječ, i odjednom reče ona nešto na slovenščini. "Vi ste Slovenka?" - "Ja." - "Oprostite, a zašto mi govorite na engleskom?" - "Pa mislila sam da me nečete razumeti." Svašta... Ima još bisera. Moram ih negdje skupiti. Pa kad vam otkrijem konačno čime se trenutno bavim, mogu vam te bisere popisati. Za sada samo neutralne teme.

Dobro, daklem. Kroničarka Umaga najavljuje zbivanja: večeras "glazbeno plesni show" umaških i riječkih mažoretkinja, koncert: Ribari - Vinko Coce (tako kažu) i klapa Lungomare. Sutra Ribarska noć, glazbena pozadina Trio Gušti. Nedjelja – World Music, Goran Griff and his band. Dečki praše fantastično. Queenovce i Floydovce, ali i ostale klasičare mojeg doba skidaju za ne povjerovati. Isplati se...

Srdačan pozdrav do ponedjeljka, a možda i samo do sutra. Nadam se ipak da ću sutra imati posla.

Nekad se u Umagu održavala Smotra folklora. Prije pet-šest godina u šarenom mnoštvu nasmiješenih žena i muškaraca u narodnim nošnjama bilo je čak i Meksikanaca. Prava atrakcija. Sad tek ponekad gostujući folkloraši svojim nošnjama, glazbom i plesom obraduju posjetitelje grada. Za vrijeme trajanja Zlatnog lava, kad su zbivanja zgusnuta u nekoliko dana, kad se na svakom koraku nalaze i pronalaze ulični umjetnici, glazba dopire ne samo iz kafića nego i iz parkova, s trgića, na glavnom trgu organizirano je gostovanje folklornog ansambla. Ma, sve je to lijepo, ali... Kud baš natrpati taj događaj unutar tih deset dana?! Baš ga znaju...

Fešta od rajčice, već jednom odgođena, uspješno je održana u mom gradu. Krcati trg, program do kasnih noćnih sati. Crveni baloni u zraku, na stolovima porcije pašte. Na pozornici mažoretkinje, bend Trio Rio i Jozefina i, kao atrakcija, grupa ABBAmanija. Vatromet, duži i ljepši od onog nakon ATP-a.




Sve u svemu, veselo. Konačno pun trg. Iako je grmilo i sijevalo, kiša se smilovala. Nije pala. Na sveopću radost i veselje.



Nadodatak: "Grad Umag poseban je po tradicionalnoj fešti posvećenoj rajčici. Podravkina proizvodnja proizvoda na bazi rajčice organizirana je u tvornici "Povrće" u Umagu i jedini je proizvođač takvih proizvoda na domaćem tržištu. Proizvodnja i prerada rajčice u Umagu ima dugogodišnju tradiciju koja svoje početke bilježi od 1912. godine od tvornice za preradu čiji je vlasnik bio Piero Manzzuti. Podravka je tvornicu integrirala 1969. godine kada je započela snažnija proizvodnja proizvoda na bazi rajčice, te čajeva. Današnji kapacitet tvornice procjenjuje se na oko 20.000 tona rajčice godišnje. Kako bi se osigurala kvalitetnija i jeftinija sirovina za preradu svake se godine ugovara kooperativna proizvodnja rajčice s poljoprivrednicima iz okolice Umaga i doline rijeke Mirne." " Povoljni klimatski uvjeti s mnogo sunčanih dana, plodna istarska crvenica i tradicija uzgoja rajčice čine Istru najvećim proizvođačem rajčice u Hrvatskoj." Ali se šuška o zatvaranju tvornice...

Nakon Grožnjana a na povratku u Umag obiđosmo Momjan. E, ovaj puta se imalo što vidjeti. Savudrijska vala, drugi put:



U samom Momjanu crkva obnovljena. Očekivala sam nešto više nakon nekoliko mjeseci okova u skelama, no i ovako izgleda bolje nego prije:



Konobu Momjan nisam slikala, nema nikakve promjene, stoji napuštena, a s terase se pruža fantastičan pogled na šume, vinograde, more... S druge strane momjanskog brda, pogled na malo selo u šumi:

Jutros izađem nahraniti Žućka i na prvu jutarnju kavu sa sunčanim naočalama na nosu i navučenom vestom. Vani osamnaestica, nije za kratke rukave. Ali sunce koje se pokazuje na krovnom prozoru u kupaoni obećava i danas prekrasno i toplo vrijeme, baš kao jučer. Dođem u kafić, i od sramote skinem naočale. S mora se zacrnilo, narogušilo, mrakača. Pročitah novine, srknuh kavicu i u radnju. U pravi čas. Bljes, grom, pljus. I eto ti početka novog tjedna.

A kako je jučer bio divan dan! Probudilo nas sunce. Popili kavicu, izvukli djecu iz kreveta, doručkovali i sjeli u aute. Pravac Grožnjan. Ovi moji još nisu tamo bili. Bura koja je puhala tijekom prethodne noći obećavala je bistar pogled na more. I stvarno. Bujno zelena unutrašnja Istra dočekala nas je okupana. Kiša koja je nemilice padala održala je zelenilo šuma i livada. Sunce osvijetlilo svu tu milinu za oči. A s grožnjanskog brda puk!-nuo pogled naokolo, prema Mirni i prema moru. Da ti zastane dah!




Prošetali uličicama, pronjuškali po galerijama i trgovinicama. Parkirališta i sam ulaz u grad krcati autima, hrpa turista iskoristila je dan u istu svrhu. Dok su odrasli pregledavali bogatstvo koje skriva trgovina s tartufima i vinima,



Potočnice su fotografirale i mazile grožnjanske mace



po uskim uličicama



Popismo piće u jednom kafiću. Pristojan i uglađen vlasnik odveo nas do stola. Račun stigao u kožnom "fasciklu" (a što ja znam kako bih to nazvala, nije cjenik nego baš fascikl za račun), što sam doživjela samo u nekim hotelima. Još malo prošetali i krenuli put Momjana. Sjećate se, u ožujku sam vam pisala o posjetu Momjanu. Jučer smo htjeli podsjetiti sestru i šogora na večeru poslije našeg vjenčanja. A teta nije nikad ni bila gore. K tome, pogled koji je omogućila bura valjalo je zabilježiti. Sutra sličice snimljene iz Momjana. Radim i sutra, naravno.

Prošla kriza. Idemo dalje. Nekako ćemo predurati sve ovo. Glavno da smo živi i zdravi, jel´ tako?

Petak mi je onako bioritmički kritičan dan. Ili sam euforična ili me nešto poklopi. Na svu sreću da to traje kratko. I euforija i bed. Evo me oporavljene. Kako ne bih bila, kad mi je stiglo pismo. I to kakvo pismo. Ne zamjerite mi, htjela bih s vama podijeliti radost, i zadovoljstvo. Opet ponavljam – koliko je malo potrebno da se čovjek osjeti važnim i sretnim! Pismo zahvale. Ja sam takva kakva sam, nastojim ugoditi i učiniti i više nego se od mene očekuje. Vrijeme, trud i živce utrošene u neki takav dodatni posao nikad ne računam, to mi se podrazumijeva. Ali. Sam taj čin, da je netko našao za shodno zahvaliti mi na tom trudu, potražiti pismo, napisati ga, poslati poštom, već mi je i to velika nagrada. (Cijenim jednako i mailove koje povremeno dobijem od zadovoljnih mušterija, iz Hrvatske i izvana). Daklem, dobih pismo od Jelene Miholjević. Bila je domaćica ovogodišnjeg Zlatnog lava. Kako sam bila angažirana i ovo ljeto u tome, poklonih joj nešto. Ovo bijaše zahvala. I kako da sad ne budem sretna?! Dirnulo me, jednako kao i ona ruža koju mi je poklonila jedna bakica proljetos.



Jutros nisam radila, nego moj dragi. Mašala. Jest da se nisam usrećila sa spavanjem, probudila se kao i svako jutro ali bar nisam bila obvezna izaći van, otvoriti radnju i čekati. Tako je par jutarnjih sati prošlo u kavici s rodbinom, općoj zafrkanciji, poluozbiljnim razgovorima, maženju s dječicom, peglanju, usisavanju. E, ondak sam zasjela za pianino. Ne znam koliko dugo svirala sam za našu dušu. Povremeno bi mi došla sestra i zapjevala sa mnom. Tetka me došla poljubiti, rekavši da nikad nije s većim guštom peglala. Ispeglala mi je svu posteljinu dok sam svirala. Šogor je potiho fućkao i štrikao po laptopu, bavio se računovodstvom. Starija Potočnica gledala TV, a mlađa mi se priljepila i pokušavala pjevušiti. Tetka je izjavila da bih više zaradila svirajući po hotelima i restoranima, što je potaknulo pile mamimo malo da mi da dvije kune iz svoje ušteđevine. Dijete mi platilo svirku! Moja prva plaća za sviranje!

Dragi nije previše dosađivao iz radnje. Iako skoro niti jedna njegova smjena ne prođe bez zivkanja i traženja pomoći i savjeta, jutros je samo jednom nazvao. Bit će još nešto od njega. Nakon njegove šihte, nađosmo se na kavi u omiljenom kafiću. Sunce je taman provirilo kroz oblake, tempričr negdje oko 20, smrzla sam se bez potkošulje i u kratkim rukavima. Sjelo nas četvero, sestra, šogor, dragi i ja, i pokrenulo priču o nasljedstvu, grobovima, spomenicima i novcu.

Načeli smo neke teme, nabacili neke ideje. Nismo se svađali, razgovor je zapinjao jer zastaju riječi u grlu pri pomisli na one koji su nas napustili i one koji će uskoro zaorati nebeske njive. Ipak smo u principu izrekli neke planove. Za početak i to je nešto. Mama je sestri i meni prepustila sve te razgovore, ona se kao neće miješati. Ali ispada da ona forsira sređivanje grobnice u kojoj sad počiva naš tajo. Žena ne zna koliki su to uopće troškovi, planira sve novce dobivene od države (na račun famoznog duga umirovljenicima) namijeniti za grob, a ne zna siroče da je to tek možda petina love koja je potrebna za takvo što. Dragi i ja smo pobornici skromnog i dostojanstvenog pokopa i grobnice. Ne vidimo puno smisla utući velike novce u grobnicu. Na žalost, ni u smrti nema jednakosti, nema onog da staviš križ, na njemu napišeš podatke i svaki put zapališ svijeću i zatakneš cvijet u vazu. Već se gleda je li mramorna ploča ili je samo okvir, što je i kako ugravirano u spomenik... Preostaje nam sad razgovor o takvim detaljima. Nadam se i vjerujem da ćemo uspjeti postići kompromis, da svi budu bar donekle zadovoljni. Tajo ionako leži tamo gdje leži, bio mramor nad njim ili samo crna zemlja...

Moji gosti, koji to i nisu, još ne znaju kad odlaze. Vjerojatno u ponedjeljak ili utorak. Bude li suho sutra navečer, vidjet će nastup starije Potočnice. U ponedjeljak navečer trebao bi se u Umagu održati Tomato day, već jednom odgođen. Fešta od pašte i šalše, glazbe i plesa. Ne znam tko će ove godine voditi feštu, par godina za redom bio nam je prpošni Šajeta i stvorio super štimung, i za djecu i za odrasle. Pa nas 17. čeka Salsa party, plesna večer na trgu. Kao dobrodošlica turistima. Samo ne znam hoće li koji ostati do tada u ovim krajevima...

Mili moji, lijepo se provedite za vikend. Uživajte, napunite baterije. Čitamo se ponovo slijedeći tjedan. Srdačan pozdrav!

Danas baš i nisam neke volje. Nebo nagovješćuje kišu. Vikend u sezoni kod mene tradicionalno predstavlja malo posla – jedni odlaze, drugi tek dolaze. Što se robe tiče, ovi što idu ća ništa od mene ne trebaju. Ovi što su došli još uvijek ne znaju što će im zatrebati. Za korištenje mojih usluga isto tako – jednima je prekasno, drugima prerano... A meni sezona prolazi, najgora do sada. Ne pomaže ni položaj mog poslovnog prostora u strogom centru. Ove je godine gradonačelnik obećao prolazak turističkog vlakića duž obale do samog centra, trga – "autobusnog kolodvora". Ništa od toga. Kad je proteklih godina vlakić tako imao posljednju odn. prvu stanicu na trgu, osjetio se rast prometa. I mog, i susjeda mi slastičara i okolnih kafića. Jer, turisti sjednu u Katoru ili Stella Marisu u vlakić i, kad su već platili kartu, odvezu se do posljednje postaje. Kad izađu traže prvi kafić, slastičarnu i ostalo. I onda svrate u te prve objekte. Što se sladoleda tiče, njega fakat možeš lizati dok šetaš gradom. I ostavljati fleke i lokvice po ulicama.

Ne pamtim u ovih devet sezona da sam imala toliko slobodnog vremena tijekom dana. Ni robe nikad toliko malo nisam naručila, ni materijala. Za mene je sezona pri kraju. Još par dana kiše i odoše i ovi Talijani doma. A Talijani koji su nas posjetili ovo ljeto nimalo ne podsjećaju na one koje su nekad dolazili. Nema mladih ljudi, koji su uvijek najveći potrošači. I – iako odijelo ne čini čovjeka – ni po odjeći ne odaju da su spremni onako baš potrošiti. Misim, kad ideš na more, pogotovo ženske (iako i muški Talijani pate na izgled) onako lijepo preplanulo tijelo nastojiš uljepšati i nekom odjećom, modernom, lepršavom, izazovnom. Ovo što navečer vidim da prođe ulicom nije niti tako mlado, niti tako lijepo a bogami niti odjeveno nešto posebno. A Talijani su baš široke ruke, u stilu "Kad je bal, nek je maskenbal." Pa si priušte i večeru u restoranu, neku finu ribicu, vinčeko. Dok oni u slast tamane morske plodove i proizvode, ostave mi posla. Kad večeraju, dođu po dogovoreni rezultat moga rada. I svi sretni i zadovoljni. A sad ništa. Cijene nisam mijenjala već godinama, ako i jesam – onda na niže. Za robu ne obračunavam veliku maržu kao ostali moji kolege. Cilj mi je prodati puno. Pa mi turisti znaju kukati kako su istu stvar kupili puno skuplju kod konkurencije. Džaba meni to. Kad su već kupili. Jedino ako im treba više toga, onda kupe još i kod mene.

Jučer mi još poštar donese čestitku iz Porezne. Opomena. Dugovanje koje nije samo od sebe nastalo, već sam plaćanje odgađala zbog drugih «hitnijih» računa, treba platiti u roku osam dana. A proljetos smo digli peti kredit zbog neplaćenih obveza državi. Sad cifra dugovanja iznosi samo jednu devetinu ondašnjeg duga, ali su me svjedno opomenuli. Sigurna sam da ima obrtnika i poduzeća i u ovom gradu čija su dugovanja državi u stotinama tisuća kuna i nitko ih niti špota niti prijeti ovrhom, popisom nekretnina i pokretnina. Već njihovi predmeti čame u nečijim ladicama i čekaju zastaru. Nepravda, prava pravcata nepravda. Ne kažem da mi treba oprostiti dugovanja, svjesna sam da sam ih sama stvorila, ali opomena je početak za mene jezivog postupka. I odjednom sav ovaj trud, svi ovi sati u radnji nemaju mi više smisla. Jesen stiže, škola počinje, djeci treba nabaviti sve potrebito, približavaju se rokovi za još jednu ratu poslovnog kredita, rok za produljenje ugovora o najmu poslovnog prostora (a za produljenje treba imati namirene sve obveze prema gradu, poslovne i privatne). A najviši dnevni utržak nije prešao trećinu prošlogodišnjeg. Niti prosječni ljetni prihod...

Htjela sam jučerašnji dan bar završiti u vedrom duhu. Kad je navečer dragi došao u zamjenu, pozvala sam Potočnice u dvorište, na gledanje neba i zvjezdi. Gosti, koji to i nisu, raštrkali se po gradu svaki na svoju stranu, ostavili dječicu da čuvaju kućicu. Odnijele nas tri Gracije u dvorište spužve za plažu, raširili ih po oporavljenoj travi (kako kiša svako malo paducne, osušenoj travi vratila se boja u obraze). Nebo poluoblačno. Nabrojale dvadesetak jedva vidljivih zvijezdica. Malo se pomazile, smijuckale se, poplašile usput novu susjedu i sina joj, prolazili su po mraku kroz dvorište, a mi ležimo na travi i pozdravljamo. Mačka Žućka isto isprepadale, dok nije skužio gdje smo pa nam se uvalio na spužvu. Ugodno druženje na travi trajalo petnaestak minuta. Onda smo odustale jer su oblaci potpuno prekrili noćno nebo. Nit mjeseca nit zvjezada...

Katamaran koji često uplovljava u umašku luku. Lani smo plovili njime, za 470 kn po odrasloj osobi (djeca besplatno) otišli na jednodnevni izlet u Veneciju. Dvije palube, video, kafić. Ugodna plovidba, ljubazno osoblje.

Čisto informacije radi – danas je ovdje sunčano i toplo, 29˙C. Izgleda da je moje špotanje ljeta i vremena urodilo nekim plodom.

Puna mi je kuća. Moji su stigli jučer popodne. "Pripremaj crveni tepih. Upravo krenuli." Taman bijah na povratku iz nabavke za ručak. Juriš doma, spremi ručak, pa na posljednje dotjerivanje stana. Ja u kupaonu (da wc bude čist bar kad dođu), tajo i Potočnice u sobu. Ostalo je još vratiti knjige i slike na mjesto, i uglancati jedan dio parketa. U pol 5 počinje moja popodnevna smjena, morala sam biti u radnji. No, režim gostovanja u našoj kući je ležeran i neobvezujući. Ako nikog i nema u stanu, dođe se k meni po ključ. Uspjeli smo ipak organizirati doček. Kako se njihov dolazak približavao, poslah poruku: "Ljubazno molimo da nas obavijestite kad uđete u Buje, kako bismo vam osigurali parkirališni prostor u našem gradu. Zahvaljujemo. Uprava." Mogla sam si zamisliti njihove face i komentare dok je to teta čitala sa svog zaslona. Al´, nije tetka od jučer. Otkačena učiteljica, načitana i elokventna, šalje odgovor: "Hvala na domaćinskoj ljubaznosti. Upravo prešli Učku." Kad su ušli u Buje i javili se, preostalo je još samo napisati: "Upravo organiziramo doček: mažoretkinja, komada 1, bez limene glazbe. K tome još 1 plavuša, u ranim godinama. 1 muškarac, u višim srednjim godinama. I 1 mačak." Eto, nisam samo ja trknuta, ima nas još.

Kad su se izljubili i ispozdravljali, popili kavu i raspakirali, dođoše i do mene. Izmijenismo nježnosti, i počne priča. Naravno, upadanje drugima u riječ je neminovno. Jedan priča, drugi – potaknut, a u želji da ne zaboravi što mu je upravo palo na pamet (oni su nešto stariji od nas, u zrelim 50-im godinama, senilnost u zamahu) – započinje svoj monolog, ne znaš koga bi prije slušao, jednom klimaš glavom u znak "slušam te ja, samo pričaj", drugom odgovaraš na pitanje. I tako. Kad smo se navečer opet našli u punom sastavu, uz mezu i vino, razvezli do nekih 1 iza ponoći. Kad bolje promislim, skoro sve smo si sinoć i ispričali. Ovih će dana uslijediti samo ponavljanje. Potočnice su nas neko vrijeme slušale, onda se zablejale u TV. Kad smo ih uspjeli potjerati u krpe, javile su se još nekoliko puta u želji da se stišamo. Mo´š mislit. Dvije učiteljice (moja sestra je defektolog, radi u školi za djecu s problemima u razvoju), šogor koji radi u Poreznoj upravi i najpametniji je od svih nas. I nas dvoje, dragi i ja, najmlađi ali ne i najtiši... Ipak smo u još pristojno doba klonuli, malo od vina, malo od umora i zaželjeli si laku noć.

Već je i jedan ručak iza nas. Šogor spremio škampe na guzaru, pardon – buzaru. I malo školjkica pride. Pa opet vino. Curke su frktale nosom, ne vole baš takve oblizeke, samo su zaprljale tanjur točom i umakale krušac. A mi navalili. Šogor se zaprijetio da neće otići dok se ne udebljam bar koju kilu. Da bar... Sad gostujem u vlastitoj kući. Ove dvije moje velike (teta je par godina starija od moje sestre, pa smo si više kao prijateljice, sestrične, votever) preuzele kuhinju. Pustile me jedino da skuham kavu. Ne tužim se, odavno sam odustala od samodokazivanja. Ponašaju se prema meni ko da sam nedorast. Pa ih pustim. Ja uživam, one su same sebi važne. Sutra je teta glavna kuharica, prekosutra sestra. Ja se bacam na glačanje. Mojih metar i dvadeset nespeglanog veša moram pod hitno smanjiti, nećemo imati što za obući. I uspjela sam s mlađom Potočnicom odigrati par partija neke igre glavolomke. A stariju odvela u kupovinu jesenskih cipelica. Da cipelica, nosi 38...

Nadam se da ovo ljigavo vrijeme odlazi u ropotarnicu. Dosta kiše i hladnoće! Dobro, lijepo je noću spavati dok je vani ugodno hladno za ovo doba godine. Ali, kad tijekom dana čovjek ne zna bi li izašao u cipelama i s kišobranom u ruci ili se u japankama zaputio na plažu, to nije pravo ljeto. Ne priznajem ga.

Otišao Franc iz moga grada. Gospođa Šnajderica vjerojatno već naveliko odrađuje svoju šihtu na poslu, a on negdje slaže dojmove. Meni je bilo lijepo i ugodno u tih par susreta. Još da su se uspjeli nakupati i nasunčati, bilo bi i bolje.



Jučer smo moja mala obitelj i ja ujutro zapalili put Duge uvale. Tamo su u jednom malom selu muževa sestrična i njen suprug sagradili kamenu vikendicu. Dvadesetak kvadrata u prizemlju, isto toliko u potkrovlju, malo dvorište sa stolom za desetak ljudi. Nismo se u punom sastavu vidjeli već godinama, pa je moj neradni dan bio prilika za ljudovanje. Tamo smo sreli još jednu muževu sestričnu i njenu kćer i eto ti povoda za priču i smijeh. Djeca se kupala na obližnjoj plaži dok smo mi stariji nastojali pričom nadoknaditi sve ove godine. Čujemo se povremeno i telefonom, ali nije to – to. Proveli smo par sati u ugodnom druženju, pojeli, popili, malo se slikali. I razišli se popodne jer je starija Potočnica imala navečer nastup s mažoretkinjama.

Vikend završio u jednako veselom raspoloženju. Uživali smo u nastupu, iako je na trgu opet bilo sitne djece koja su sjedila na kamenu neposredno ispred mažoretkinja i ostalih plesačica. Sve je prošlo bez incidenta, nitko nije dobio štapom u glavu. Nakon mažoretkinja i modernih plesačica na improviziranu pozornicu stupio je neki stariji gospon, operni pjevač. Razišlo se pola publike. Naše su Potočnice pozvane na sladoled zajedno sa svim mažoretkinjama (baš lijep običaj, tijekom ljeta nakon svakog nastupa organizatorice povedu djevojke na slajac). Dragi i ja smo za to vrijeme prošetali uz mol. Usidrilo se nekoliko jedrilica i glisera u našoj luci. Da nam je takva jedna plovilica...



Danas ili sutra očekujem sestru, šogora i tetu. Kažu da u Zagrebu pada kiša. Pitaju isplati li se doći uopće na more. Pa mi smo tu! A stan ko curica. Bar nek vide kak se bliješte čisti zidovi i uglancani parket! Šogor je obećao preuzeti kuhanje. Bit će morskih oblizeka... A vrijeme će valjda biti naklonjeno za bar nekoliko kupanja. Nadam se usrdno.

Zastavu i ovo sam jutros stavila u izlog, nek se zna. Zbog svih njih, zbog sebe i usprkos onima iz ulice i grada koji se neće udostojiti staviti bar zastavu, onima koji ne znaju niti da je danas "nekakav" praznik.



Izložak s izložbe na zagrebačkom autobusnom kolodvoru, 17.11.2005.



Ne ponovilo se.

Koja je jučer oluja ovdje harala! Puhalo, nosilo, rušilo, pljuštalo, grmilo, tutnjalo. Pravi povodanj. (Čujem da se i pijavica pojavila negdje dolje u Istri.) Ulice pod vodom, jedva se probijali auti i ljudi. Došla doma iz prve smjene mokra. Prije toga u radnji isključila svu struju, izvadila sve utikače..., ručnik nagurala uz vrata.

Doma kaos. I nabrušeni muž. Vrijedno jedino moje kreči dnevnu sobu. Nakon svih priprema, koje su trajale par dana, krenuo farbati jedan zid. Okrene se, kad niz suprotni zid curi voda! A prije dvije godine su nam majstori presložili cijeli krov i konačno smo mogli odahnuti od kapanja, curenja, podmetanja posuda, ručnika pored zidova... Nedavno su susjedi popravljali antenu pa su izgleda ili razbili koji crijep ili ga pomaknuli. Dovoljno da voda nađe put. Muž ljut ko leptir. Em nam kućni upravitelj još uopće nije riješio zahtjev za povratom uloženih sredstava ili makar oslobađanjem od plaćanja pričuve do kraja života. Utukli smo novaca za jedan pristojan auto kako bismo mogli mirno živjeti pod krovom, bez bojazni od svake malo jače kiše. Mjesec dana smo imali promenadu raznih majstora po kući. Veselili se ko mala djeca kad je prvi put pala kiša poslije tih radova a stan SUH. Suhi zidovi, prozori ne prokišnjavaju, ma milina. I sad opet. Zvati majstora ili tražiti susjede da oni pozovu majstora? Čekati dok se ne smiri ovo vrijeme (a baš se pokvarilo ovaj tjedan, čudo jedno) pa tek onda krečiti? A soba je u opsadnom stanu. Sve odmaknuto od zidova, preskačemo razne komade namještaja. Ni televizor nije bio ukopčan, ni kompić. Potočnicama dosadno, starija bi najradije tražila negdje azil jer glumi tajinog šegrta...

Stigla kući supermama. Presvukla mokru odjeću i skuhala kavu dragom svom jedinom. Saslušala jadikovke, pogledala štetu na zidu. Pristavila ručak. Prebrisala prašinu i oprala pod, pa malo počistila i naš dio stubišta. Ajd, malo fizičke aktivnosti nakon sjedenja u radnji. Nakon ručka pomogla dragom premjestiti još neke ormariće i ormare. I na posao.

Kiša je jučer padala u jedno sedamnaest navrata. Pa se pojavi sunce pa sva ona vlaga iz kamena ode opet u zrak. Pa odjednom dojuri neki vjetar, sruši stalke i suncobrane i onda opet pljusne... U gradu raje u naletima. Sunce – izmile ljudi iz auta poparkiranih na svim mogućim i nemogućim mjestima (jučer u Glasu Istre objavljena slika policijskog auta na zebri u Umagu, netko uslikao, he-he), iz kafića i trgovina. I stignu prošetati jedno sto metara kad ih novi vjetar utjera u zaklone. I tako par puta. Na kraju se oko 9 navečer sve smirilo. Šetači odustali, otišli na večeru. Na glavnom trgu trebala je biti Fešta od rajčica. Neopisivo pametni, organizatori su se ove godine posavjetovali s meteorolozima i zbog najavljene kiše odgodili feštu za desetak dana. Ideš! Jer lani je jedno pet takvih fešti započelo i prekinuto ili održano po kiši. Ostala sam sinoć do pol 11. Inače me dragi zamijeni navečer ali evo već dvije noći ja dežuram. Uletili mi prije 10 neki ljudi, traže uslugu. Rekoh, bit će gotovo za 15 minuta. Dođite, radim do 10 ali ću vam napraviti. Čekala tako do pol 11. Onda više nisam imala živaca. Ljudi su na godišnjem, kužim ja. I mogla sam pričekati desetak minuta nakon dogovorenog vremena i jednostavno otići. Ali kako ću? Sigurno će naići. Stojim na vratima, gledam lijevo-desno hoću li ih ugledati. Neima. U pol 11 zaključam radnju. Krenem doma. Dođem do ulaznih vrata u kuću i ustanovim da sam ostavila mobitel na radnom stolu. A mobitel me budi svako jutro, ima baš lijepu melodiju za te svrhe. Vratim se, uđem u radnju, pokupim mobitel, zaključavam. Kad. Stiže ženska predstavnica očekivanog društva. Što, zatvaram? (Ne, otvaram...) A oni se malo zapričali. Joj, nek im oprostim. I velikodušno mi ostavi 50 lipa za bakšiš!!!

Stigoh konačno kući svojoj. A soba u blago narančastoj boji! Osim zida s mokrim mrljama kojeg će dragi sutra ofarbati, kad je već sve pripremio. Pa kad se riješi rupa na krovu, okrečit će ponovo taj dio. Vratili dio namještaja na mjesto, upalili TV. Potočnice oduševljene. Dragi se uvalio u fotelju, popio Andol. Večerala u njihovu društvu, pomazila se s dječicom. Jedva otjerala maloljetnice u krevetac. Pa se negdje oko 1 sve smirilo. Vani opet nekih 20°. Milina za spavati.

Kiša pala jutros oko pola 6. Prestala ubrzo. Popih kavu jutros sama. U radnji ugodna toplina. Ubrzo mi se pridužio Franc, malo smo pročavrljali. Oblajali smo neke od vas još jučer ujutro, na nagradnoj kavi. Gajo kaže da mu se štucalo. I ne štucalo se... Franc nastavio svojim poslom, ja očekujem poneku zalutalu mušteriju. Dok vam ovo pišem, već je jedna kiša pala i prestala...

Bane je prijatelj. Iz Siska. Još iz osnovnoškolskih dana mog dragog. Ja sam u to društvo upala u studentskim danima. Živjeli smo u istom gradu, zabavljali se na nekim istim mjestima, ali nismo zajedno tulumarili. Bane je bio dežurni zabavljač, prepun viceva, pošalica, dosjetki. Uvijek spreman za spačke. Kad je on bio u društvu, atmosfera je uvijek bila na vrhuncu, samo si čekao da izvali nešto.

Prohodao je s poznatom ženskom, otkačenom i zabavnom. Bilo je nekako logično da će završiti zajedno, nadopunjavali su se. Jedino mi se nije sviđalo što se ona jednako ponašala u društvu i kad je on bio prisutan i kad je plovio. Bio je on, naime, jedno vrijeme član posade riječnog broda. Plovio velikim, širokim i dubokim rijekama. A ona bi za to vrijeme očijukala sa svim dečkima. Ili bi se prikrpila samo jednom i pilila ga cijelu noć. Dečki su nekako osjećali obvezu brinuti o njoj, čuvati je, pokoravali se njenim mušicama i prohtjevima. Što je ona debelo koristila. Kad je on bio u gradu, to očijukanje smo gledali drugim očima, ipak je on bio prisutan. Ako on tolerira takvo ponašanje, tko smo mi da osuđujemo. Ali, njegovi izostanci unosili su ponešto nervoze. Ponekad čovjek nije znao zeza li se ona s tim dečkima zbog dosade ili zabave. Ili ih pokušava zavesti.

Kad smo se vjenčali dragi i ja, napravili naknadni tulum za društvo. U vikendici u tzv. Zelenoj dolini, prekrasnom području iza Petrinje, u pravcu Bačuge. Šuma, potok, polja kukuruza, pčele, voćke. Tada pitomi krajolik. Roštilj, pršut, vino, pivica, glazba. Prekrasan sunčan dan, radostan povod. Pred kraj dana sam bila skoro na rubu suza. ONA je toliko plazila po mom mužu da mi je već postalo mučno... Nisam Banetu zamjerila. Iako sam mogla.

Slao nam je pisma s plovidbe. Da je tada postojao blog, njegovi bi postovi bili među najposjećenijima. Toliko duhovitih i živopisnih opisa broda, ljudi, krajolika! Izvrtao je riječi, ubacivao dijelove poznatih viceva, knjiga, filmova...

To ljeto su došli k nama busom, on i draga mu. Ujutro bismo dragi i ja otišli svaki na svoj posao, oni bi ostali spavati. U garsonijeri, u našem krevetu. Dragi i ja smo provukli kroz kuhinju fotelju na razvlačenje i jedan madrac. Pa, treba ih dostojno ugostiti. Kad bismo se vratili s posla, u kući ne bi bilo više tople vode. (Malo bi se pomazili ujutro pa istuširali. Dok ne bi potrošili cijeli bojler.) Nije bilo mlijeka u kući. (Prekasno su izašli "u grad", nije više bilo za kupiti.) Dva dana sam pravila ručak za nas četvero u 3 sata, nakon posla. Ručali bismo tek oko 4. Pa sam zamolila prijateljicu da bar pripremi krumpir za slijedeći ručak, da ranije budemo gotovi s jelom. Pristavila je vodu tek kad bih došla s posla. Velike li pomoći... pa sam nastavila sama. Svako popodne išli bismo na plažu. Iz Buja inače vozi bus, par puta dnevno. Za Umag, Novigrad, Poreč. Rekli smo im da mogu slobodno ujutro otići negdje na kupanje, mi ćemo im se pridružiti popodne. Ma ne, pričekat će oni nas. I tako. Poslije kupanja i večere opet van. Na pijaču. Nikad nisu platili. Kod njih, ona je bila ministar financija. Ili bi "zaboravila novčanik" ili bi se mašila za njega tek kad bi moj muž počeo plaćati račun. Onda su jedan dan kupili bocu viskija, da imamo za popiti u kući, da ne moramo skupo plaćati. Viski je nestao u roku tri dana, vrlo tajanstveno. Boca je na očigled ishlapljivala. Onda su kupili loptu, za igre u vodi. Kad su odlazili, ponijeli su sa sobom loptu. A nisu otišli kad su planirali. Večer prije nego su trebali otići, taman prije nego ćemo leći, objašnjavala sam im gdje stoji bus, gdje da mi ostave ključ. Jer mi radimo pa ih ne možemo ispratiti. Još me čudilo što se nisu spakirali, a ujutro odlaze. Kad, ona reče kako im se baš svidjelo kod nas i mogu li ostati još jedan dan. I što da joj čovjek kaže?! Bane je šutio. Što sad, pristali smo. Slijedeće godine su nam se opet najavili. Taj put im rekoh da očekujemo druge goste i da im mogu pokušati naći neki smještaj u apartmanu ili bungalovu u Umagu, pa se možemo vidjeti svaki dan. Nisu došli.

Onda je počeo rat. Preživio je Bane. Ostao je bez posla. Izgubio je smisao života. Promijenio je do sada bar deset zanimanja i poduzeća. Čega god bi se uhvatio, prvo bi bio euforičan, htio bi prevrnuti svijet i onda bi pao u depresiju. Ništa nije bilo dobro. Svugdje nepravda. Dobili su sina. Žena je imala donekle stabilan posao. On se tražio. Petnaest godina.

Neki dan ga je nazvao moj dragi. Čuli smo to jutro da je bio sprovod Banetovog oca. Odlaze naši starci... Muž ga je nazvao navečer. Popričali su. Nedavno je promijenio posao. Zadovoljan, koliko može biti. Sin raste. Žena radi. Društvo se rasulo, nema druženja, svatko se povukao u svoja četiri zida. Koji život...

Najpoznatiji ribič blogosfere, Franc, stigao je u moj grad! Sinoć sjedim u radnji pred kompićem, svako malo pogledam van i u jednom takvom pogledu zacrni mi se pred očima majica "Žuja je zakon". Franc! Gospođa Šnajderica dobila malo GO, pa su došli. Baš lijepo. Ovih dana bar jedna blogerska kava mora pasti. Iskombinirat ćemo je nekako. Osjećam se nekako posebno počašćena. Vidjeli su moje malo carstvo. Gdje stolujem već devetu godinu.

Malo vas je (al vas ima) kojima sam rekla čime se bavim. Teško mi je ponekad prešutjeti na blogu neke bisere na mom poslu. Ali, kad bih vam sve pričala, vjerojatno biste od šuba shvatili što radim. Jedan od razloga zbog kojih ne želim reći čime se bavim je svakako to što je ovo naselje premalo, svak svakog zna. Jer, lako meni za vas iz metropole ili Slavonije ili Dalmacije. Al ovdje u centru ima jedna pošta, jedna robna kuća, dvije mesnice, dvije ribarnice, tri fast-fooda, četiri prodavaonice obuće, četiri prodavaonice sportske odjeće i opreme... (Jedino ima pun kufer birceva i pekarnica.) Domaćoj je raji onda lako izvući zaključak. Ne želim da znaju za moju blog-karijeru. Pa neka i dalje žive u neznanju. Tako ljubomorno i vas čuvam i ne dam. Vi ste moje prekrasno okruženje, obogaćujete me, nadopunjujete i činite boljom, prihvaćate me kakva jesam i bez spoznaje što radim. Kad radim.

Danas je opet opala kiša. Zato je u gradu bio krkljanac. Ostala sam dulje u prvoj smjeni, u nadi da će se naći nešto posla. Radim inače do pol 1, ako treba ostanem i poslije. Uvijek ima ljudi, pogotovo susjeda iz ulice, koji se sjete u zadnji tren nešto obaviti kod mene. Sad im je najmilije od mene poslati faks. Pošta inače zimi radi samo do 2 popodne i poslije nema šanse za poslati faks, osim kod mene. Imam faks, radim cijele godine pa mi je glupo odbiti molbu da nekome faksiram komad papira. Sad pošta radi po cijele dane, ali se susjedi navikli. Iako je do pošte dvije minute pjehaka, milije im je doći k meni. Kad sam ja mila i draga i ljubazna. Većinom.

Strogo sam poslovna s onim prdonjama u starijim srednjim godinama koji misle da sama njihova pojava baca u trans žene poput mene. Da, baca me u trans miris isparavanja njihovih tijela. Dođe danas jedan takav šarmer bez pokrića. Pozdravim odmah ljubazno i glasno, on ništa. Važno i prepotentno ravno do pulta. Pa se nalakti a iz njega oblak znojnog smrada. Tek onda "Dobar dan, gospodična!" Duhovita li muškarca... Ajd, ovaj me ne tika, nego vika. Mali, sitni plus za njega. Da jel´ bi mu ja... poslala faks. Bi, a što ne bi mogla. Onda teatralno pruža papir. Taman da ću ga (papir) uvaliti u faks-helizim mašinu, sjeti se da bi poruka za slanje trebala biti povećana. Znači, treba kopirati sa zumom. Dobro, napravim ja i to. Stavim papir s povećanim sadržajem u faks. On trepće okicama. Zamolim lijepo da mi da broj na koji bih trebala poslati tu poruku. Aaaa.... pa mi daje posjetnicu. Na njoj broj telefona i faksa iz nekog grada u Njemačkoj. Inače sam stvarno ljubazna, vjerujte mi na ČPR, ali ovaj puta tjerah mak na konac. Pristojno zamolim da mi da cijeli broj, s predbrojem za daleku zemlju. Mogla bih ja to naći u nekom rokovniku, ali čemu? Sigurno čovjek zna. Zna. I tako. Poslala faks. Nisam bila neljubazna ni nepristojna. Ali na distanci. Mislim, halo?! Ne´š ti mene.

A dan je baš neki bljak nervozan. Otvorih vrata radnje širom. Neka klime, neka hladi i mene i ulicu. Jer turisti inače dođu do pred vrata. I vire kroz njih da vide. Što ima (šerafa i gedora nema). Ako su vrata pritvorena, onda naslone znojno čelo na staklo i gledaju. Nekima se nasmiješim, posebno zanimljivima i mahnem. Gledaju pa odu. Ako su vrata napol otvorena, gurnu samo glavu kroz taj otvor i isto tako gledaju. Zato, rekoh, vrata sada širom otvorena. E, sad odu na suprotnu stranu ulice pa od tamo gledaju u radnju...

I da, danas još jedan biser, u stvari Biserka. Uđe mi nasmijana ženskica. Pozdravimo se. Pita me kako sam. Hvala na pitanju, dobro. Ima ona posebnu ponudu za mene. Da čujem i vidim. Vadi iz torbe sauna-pojas.
- Hvala lijepa, nisam zainteresirana.
- Ali, to Vam je izvrsna stvar, za mršavljenje. (Znate da sam mrš... vitka, zar ne?!)
- Hvala lijepa, nisam zainteresirana.
- I nije samo za mršavljenje...
- Hvala lijepa po treći put, nisam zainteresirana.
Znam da joj posao nije lagan, ali sama si ga je izabrala. Znam da su je drilali kako treba nuditi i ne dati se smesti, ali ja ZAISTA nisam zainteresirana. Ajde, jednom, pa i dvaput (dvaput je dvaput), ali tri puta dobiti košaricu... Još je na kraju čak i pozdravila, jer ima ih koji se uvrijeđeno okrenu na peti i izlete van. Ohne Worte.