Prošla kriza. Idemo dalje. Nekako ćemo predurati sve ovo. Glavno da smo živi i zdravi, jel´ tako?

Petak mi je onako bioritmički kritičan dan. Ili sam euforična ili me nešto poklopi. Na svu sreću da to traje kratko. I euforija i bed. Evo me oporavljene. Kako ne bih bila, kad mi je stiglo pismo. I to kakvo pismo. Ne zamjerite mi, htjela bih s vama podijeliti radost, i zadovoljstvo. Opet ponavljam – koliko je malo potrebno da se čovjek osjeti važnim i sretnim! Pismo zahvale. Ja sam takva kakva sam, nastojim ugoditi i učiniti i više nego se od mene očekuje. Vrijeme, trud i živce utrošene u neki takav dodatni posao nikad ne računam, to mi se podrazumijeva. Ali. Sam taj čin, da je netko našao za shodno zahvaliti mi na tom trudu, potražiti pismo, napisati ga, poslati poštom, već mi je i to velika nagrada. (Cijenim jednako i mailove koje povremeno dobijem od zadovoljnih mušterija, iz Hrvatske i izvana). Daklem, dobih pismo od Jelene Miholjević. Bila je domaćica ovogodišnjeg Zlatnog lava. Kako sam bila angažirana i ovo ljeto u tome, poklonih joj nešto. Ovo bijaše zahvala. I kako da sad ne budem sretna?! Dirnulo me, jednako kao i ona ruža koju mi je poklonila jedna bakica proljetos.



Jutros nisam radila, nego moj dragi. Mašala. Jest da se nisam usrećila sa spavanjem, probudila se kao i svako jutro ali bar nisam bila obvezna izaći van, otvoriti radnju i čekati. Tako je par jutarnjih sati prošlo u kavici s rodbinom, općoj zafrkanciji, poluozbiljnim razgovorima, maženju s dječicom, peglanju, usisavanju. E, ondak sam zasjela za pianino. Ne znam koliko dugo svirala sam za našu dušu. Povremeno bi mi došla sestra i zapjevala sa mnom. Tetka me došla poljubiti, rekavši da nikad nije s većim guštom peglala. Ispeglala mi je svu posteljinu dok sam svirala. Šogor je potiho fućkao i štrikao po laptopu, bavio se računovodstvom. Starija Potočnica gledala TV, a mlađa mi se priljepila i pokušavala pjevušiti. Tetka je izjavila da bih više zaradila svirajući po hotelima i restoranima, što je potaknulo pile mamimo malo da mi da dvije kune iz svoje ušteđevine. Dijete mi platilo svirku! Moja prva plaća za sviranje!

Dragi nije previše dosađivao iz radnje. Iako skoro niti jedna njegova smjena ne prođe bez zivkanja i traženja pomoći i savjeta, jutros je samo jednom nazvao. Bit će još nešto od njega. Nakon njegove šihte, nađosmo se na kavi u omiljenom kafiću. Sunce je taman provirilo kroz oblake, tempričr negdje oko 20, smrzla sam se bez potkošulje i u kratkim rukavima. Sjelo nas četvero, sestra, šogor, dragi i ja, i pokrenulo priču o nasljedstvu, grobovima, spomenicima i novcu.

Načeli smo neke teme, nabacili neke ideje. Nismo se svađali, razgovor je zapinjao jer zastaju riječi u grlu pri pomisli na one koji su nas napustili i one koji će uskoro zaorati nebeske njive. Ipak smo u principu izrekli neke planove. Za početak i to je nešto. Mama je sestri i meni prepustila sve te razgovore, ona se kao neće miješati. Ali ispada da ona forsira sređivanje grobnice u kojoj sad počiva naš tajo. Žena ne zna koliki su to uopće troškovi, planira sve novce dobivene od države (na račun famoznog duga umirovljenicima) namijeniti za grob, a ne zna siroče da je to tek možda petina love koja je potrebna za takvo što. Dragi i ja smo pobornici skromnog i dostojanstvenog pokopa i grobnice. Ne vidimo puno smisla utući velike novce u grobnicu. Na žalost, ni u smrti nema jednakosti, nema onog da staviš križ, na njemu napišeš podatke i svaki put zapališ svijeću i zatakneš cvijet u vazu. Već se gleda je li mramorna ploča ili je samo okvir, što je i kako ugravirano u spomenik... Preostaje nam sad razgovor o takvim detaljima. Nadam se i vjerujem da ćemo uspjeti postići kompromis, da svi budu bar donekle zadovoljni. Tajo ionako leži tamo gdje leži, bio mramor nad njim ili samo crna zemlja...

Moji gosti, koji to i nisu, još ne znaju kad odlaze. Vjerojatno u ponedjeljak ili utorak. Bude li suho sutra navečer, vidjet će nastup starije Potočnice. U ponedjeljak navečer trebao bi se u Umagu održati Tomato day, već jednom odgođen. Fešta od pašte i šalše, glazbe i plesa. Ne znam tko će ove godine voditi feštu, par godina za redom bio nam je prpošni Šajeta i stvorio super štimung, i za djecu i za odrasle. Pa nas 17. čeka Salsa party, plesna večer na trgu. Kao dobrodošlica turistima. Samo ne znam hoće li koji ostati do tada u ovim krajevima...

Mili moji, lijepo se provedite za vikend. Uživajte, napunite baterije. Čitamo se ponovo slijedeći tjedan. Srdačan pozdrav!