Znate li igru asocijacija? Kažeš neki pojam, drugi igrač kaže na što ga asocira taj pojam, treći igrač izgovara pojam na kojeg ga asocira riječ drugog igrača i tako dalje. Asocijacije nalazimo i u stvarima kojima smo okruženi. Kad me nešto što ugledam podsjeti na nešto drugo, i naglas izgovorim tu asocijaciju, obično doživim razumijevanje. Ako ne od vlastite djece, a ono bar od rođenog muža. Jer čovjek zna kako dišem, više od dvadeset godina. Eh, nedavno ostadoh neshvaćena. I iznenađena zbog toga.

Što se dogodilo? Bili smo u Žminju, na Susretima ljubitelja američkih automobila. Na parkiralištu u blizini trgovačkog centra sparkirali članovi Društva američkih automobila svoje ljubimce, što na četiri a što na dva kotača. Ušminkani motocikli i automobili,









neradni dan, suho vrijeme, odlična rock glazba pulskog benda The Night Express,



mogućnost osvježenja u obliku pivice, kave ili sladoleda – prava prilika za okupljanje velikog broja znatiželjnika (neki izvori kažu da nas je bilo oko dvije tisuće). Organizirane su i igre za posjetitelje – obaranje ruku i bacanje lasa, a izabran je i najbolji auto na izložbi:



I sad, čim sam vidjela ovaj prekrasni Chevrolet Pickup, odmah me asocirao na Malog princa.








Gimnazijalka i muž me ismijali. Pa, mislim, stvaaaarno... meni sliče. A vama?

Imali MaxTV. Pa nam se svako malo zamrzavala slika. Snimalica malo radila, malo štrajkala. Kad je radila, znala štekati a i programi naših teve kuća su ajme blože – najave nešto pa to ne prikažu i svašta nešta.

Nezadovoljstvo trajalo i trajalo. Poznanik s kojim ponekad moj muž popije prvu jutarnju prijeposlovnu kavu - nahvalio Optimu. Ništa čudno jer čovjek (taj poznanik, ne moj muž) radi u Optimi. Te dobra, te super veza, te možeš gledati program i nakon 48 h (ne stigneš ili zaboraviš odgledati seriju – nije bed, u izborniku programa izabereš tu seriju pa biraš «Pokreni snimku» i ako nije prošlo više od dva dana, oni ti dopuste gledati) te ovo te ono... Tek kad su kućni prijatelji prešli na Optimu i nahvalili nam istu – odlučismo se na rastavu od Te-koma.

Potpisali ugovor s Optimom, oni rekli da će obavijestiti T-com. Za svaki slučaj, poslah mail bivšem da ga više ne želim. I javio mi da nas je već križao sa svog popisa. I tako krenusmo ruku pod ruku s Optimalnom umjesto s Maximalnom televizijom. I internetom.

Usporedba cijena? Nebo i zemlja. Optimalni račun, za istu uslugu – iznosi trećinu onoga što smo plaćali Te-komu. Navikli se na novi daljinski jedva nekako. Pri noćnom obiteljskom druženju pred teve-ekranom svako malo moraš upaliti svjetlo u sobi jer ne znaš napamet gdje je koja tipka. To se može preživjeti. Internet vezu imamo npr. na jednom kompjuteru ali na drugom u jednom trenutku izgubimo. Razlog neobjašnjiv. I da, Optima ne pruža podršku Mac korisnicima. Tko ti kriv ako si kupio Mac-a. Zatim, i ovdje se slika zna zamrznuti. A najgoru smo zamjerku imali na snimalicu. Lijepo si snimiš neki film ili seriju, kad uhvatiš vremena pokreneš snimku, kadli – prikazivanje počinje npr. od pedesete minute emitiranja. Pa moraš premotavati snimku na početak. Kao da si posudio video-kazetu u videoteci (ah, stara vremena...) i dobio je nepremotanu na početak.

Zbog takvih i sličnih grešaka, muž redovito zvao korisničku podršku. Pa bi "Manuel ovdje, kako Vam mogu pomoći?" prvo rekao da se provjere svi kablovi, pa vamte pa tamte. Na koncu smo sva ta zamrzavanja i prepremotavanja prijavili kao kvar. Čekali pet dana na servisera. Prek vikenda gledali posuđene DVD-je (ja se ogrebala za "Mamma mia!", sva sretna iako sam se rascmoljila nekoliko puta). Kad je serviser došao, zamijenio nam prijemnik. Sad se opet navikavamo na novi, najnoviji daljinski. I nadamo se da je novi prijemnik riješio naše probleme. Moš mislit...

Hvala svim čestitarima! U početničkoj strci s rokovima koji su me pritisli na poslu, zaboravih prostrijeti stol, ostavih blog bez ića i pića. Odužujem se bar jednom tortom. Poslužite se.



Potpis: Pjesma

Je, prošao je Uskrs, znam. Trebalo mi je neko vrijeme da mi se slegnu prvi utisci s posla. I pomalo slažem kockice, mnogo stvarčica dolazi na svoje mjesto.

Ja sretna i zadovoljna. Zajedno sa mnom, i ostatak obitelji. Novi režim ustajanja, vožnje, objeda – usvojen. Radim samo u jednoj smjeni, što je prekrasna promjena u mom radnom životu. Nakon trinaest godina. I godišnji odmor kojeg ću koristiti ljeti je nešto daaavno zaboravljeno te će biti divno obnoviti taj lijepi običaj.

Vikend, neradni vikend mi najčešće počinje u petak popodne. Tek poneka radna subota. Bit će vremena i za peglanje i šamaranje po kući ali i nedjeljne vožnje biciklom do Stella Marisa – kad god to vremenske prilike dopuste. Već smo prošle nedjelje tako muž i ja proveli nedjeljno jutro u vožnji uz more. Skoro pa neima žive duše, sretosmo tek ponekog rekreativca koji je poput nas uživao u čistom zraku i proljetnim mirisima.

Povrh ovih lijepih i optimističnih vijesti, raspoloženje mi diže i činjenica da se u lipnju održava proslava godišnjice mature. Moj razred informatičara ali i ostatak generacije aktivirao se u međusobnim kontaktima. Misleći kako su nekadašnji mladi i nadobudni informatičari i u ovim zrelijim godinama suvereni što se tiče kompjutera pa time i interneta i e-maila i Facebooka, pokušah nas okupiti na Face-u. Rezultati porazni. Iz mog razreda smo samo nas tri žemske prisutne na društvenoj mreži, od cijele generacije jedva desetak ljudi. Oni koji su raštrkani po ostalim kontinentima očito su prihvatili ovaj način komunikacije s domovinom. No, bitno je da ćemo se uskoro sresti. Neki od nas dolazili su na sve organizirane fešte, neke nismo vidjeli još od mature. Bit će zanimljivo prepoznavati lica prijatelja i poznanika u srednjovječnim ljudima koji će se okupiti u Starom gradu. Sjećam se da je na dvadesetogodišnjici mature u restaurant upala frendica iz razreda, oduševljeno se zaletila među nas i petoricu razrednih "dečki" pogrešno identificirala. A da je i bar dio kolektivne svijesti debelo izblijedio govori činjenica da je pola razreda pri obilasku zgrade gimnazije tvrdilo kako je naša učionica bila u prizemlju a pola njih se sjetilo da smo stolovali na drugom katu (i pod velikim odmorima se uvijek među prvima stuštili u podrum kako bismo kupili bljedunjave palačinke za marendu)...

Nda, kad je o palačinkama (s Nutellom, of skroz) riječ, prebacili smo ih za subotu. Kad Zvijezde pjevaju. Eh, za danas je čisto diskutabilno hoćemo li moći slušati te glasove. Otkako smo s MaxTV-a prešli na Optimu, svako malo se ili zamrzne slika ili imamo problema sa snimalicom ili - od jutros, najnovije - ostanemo bez tona. Pih.

Imam novi posao. Sretna sam. Naći posao u ova vremena, u mojim godinama, nakon samo tri mjeseca nezaposlenosti je skoro pa ravno glavnom zgoditku na lutriji. Privatno poduzetništvo je za mnom, netko drugi će voditi računa o mojim prijavama, odjavama, doprinosima, porezu, prirezu. Iskustva ostaju, možda će nekad nekome pomoći.
Dok se sve ovo nije iskristaliziralo, nisam niti osjećala potrebu pisati o traženju, čitanju oglasa, pisanju molbi, rokovima. O tome ionako svi sve znate. Bitno je da smo izdržali i da nismo klonuli duhom, cijela naša obitelj. Sad se navikavamo na novi režim života, preraspoređujemo dužnosti. Koliko god je bilo ljepote i ležernosti u bivanju kod kuće, dužem spavanju, čišćenju, kuhanju i dočekivanju, rado se prepuštam novim radnim pobjedama. Da ne govorim kako će lijepo biti svaki mjesec dobiti plaću. Privatnici i oni bliski njima znaju kako je uvijek bitnije namiriti sve druge - zaposlenike, državu, selo i grad - nego samom sebi isplatiti plaću. A ovaj moj novi posao bi trebao biti povezan s redovitom plaćom. Kuc-kuc-kuc...