Sunce se pojavilo u nedjelju popodne, od tada grije i suši. Cesta Umag-Buje je još uvijek zatvorena za promet, ide se zaobilaznim pravcima. Na jednom zavoju ispod Buja voda je podlokala cestu za nekih metar i pol, trebat će to hitno sanirati. Za sad se vozi jednim trakom, zabranit će se prolazak kamionima i autobusima. Kod Grožnjana je bujica odnijela dio ceste, odrona je bilo na sve strane ali su brzo očišćeni. Cesta uz Mirnu, jedna od najljepših cesta u Lijepoj našoj, bila je zatvorena zbog izlijevanja rijeke.

Život teče dalje, hoće li stradali uspjeti nadoknaditi bar dio štete novcem iz gradskog proračuna ili sličnih izvora – pitanje je... Najvažnije je da nitko nije ozlijeđen. Od nežive prirode stradale su podrumske i prizemne prostorije; bujica je odnijela tridesetak registarskih tablica, odlomljen je poneki branik a stradao je i ponos nadobudnih vozača koji su na silu pokušali proći kroz vodurinu pa na kraju ostali u njoj.

U ponedjeljak su ulice već bile oprane, očišćen je šljunak i svo smeće koje je nanešeno s bujicom (bilo je tu i bala sijena i mnoštvo tikvi nanešenih s obližnjih polja). More je ponovo dobilo svoju boju.

Kažu stariji da se posljednjih četrdeset-pedeset godina nije ovakvo što dogodilo. Evo, ja upamtih izlijevanje mora po Trgu slobode i sad ovu katastrofu. Pa nek ostane zabilježeno. I ne ponovilo se...

Neki dijelovi grada su bili potpuno odsječeni od ostatka svijeta. Stradalo je dosta poslovnih prostora, dio parkiranih automobila našlo se do krova pod vodom, čula sam da je bujica odnijela nekoliko automobila. U Novigradu je potpuno poplavljena ganc nova sportska dvorana - parket je zaplivao na visini košarkaških koševa...

Srećom, voda se sad povlači, granulo je sunce i zapuhala bura...

Hvala, hvala, mili moji. Na čestitkama. Nisam se onesvijestila kad sam vidjela da su me uvrstili u popis skoro-pa-´ladnih, ali godi, srcu je drago. Pa hajde da vas, bar simbolično, počastim.

Red ića:








Red pića:



Malo kolačića:



I kavica:

Nakon devet godina nošenja mobilnog zubnog aparatića, dotadašnji ortodont starije Potočnice svečano izjavio kako aparatić više ne služi svrsi. Ma nemoj. Nama su se te puste godine činile suvišnima i prije dvije-tri godine. Da o Starijoj i ne pričam, uostalom – dijete je disciplinirano i strpljivo nosilo aparatić, svaka joj čast . Onda je ortodont predložio fiksni aparatić. I rekao da u roku osam mjeseci aparatić učini svoje. Cijena – prava sitnica...

Starija je prvo rezolutno odbila uopće pričati o tome. Dok se nije malo ohladila. Onda je popričala s frendicama. U prvom srednje dosta je njenih vršnjakinja imalo po ustima te spravice. Pak smo otišli kod druge ortodontice na pregled i po drugo mišljenje. Od nje dobismo informaciju da mobilni aparatić u roku četiri godine postigne svoje, sve ostalo vrijeme je bez ikakve koristi. Nimalo utješno, jel. Pogotovo jer je skoro svaka mjesečna kontrola kod prvog ortodonta značila 50 kn (da budem fer – ponekad je striček rekao da se tih 50 kn potroše na sladoled i ne bi naplatio kontrolu) plus troškove benzina do Poreča.

Slijedeća informacija bijaše da fiksni aparatić ostaje u ustima dvije godine. Ako je potrebno vrijeme za ispravljanje čeljusti koji mjesec manje – to je super bonus, ali najčešće je to upravo dvije godine. Pak si sad razmišljam zašto je onaj tamo uopće pričao o osam mjeseci – da li je htio utješiti dijete i roditelje ili što? I što bi rekao kad prođe tih osam mjeseci – da treba još malo durati tu aparaturu na zubima pa zavlačiti mjesecima?!

Nakon tog drugog mišljenja, pustismo Stariju da sredi dojmove. Od volje joj, ili će odmah nastaviti s aparatićem ili za koju godinu. Začuđujuće brzo je odlučila – čim čim prije tim tim bolje. Oke, drago nam je. Eh, sad nek nas pusti mjesec dana da složimo financijsku konstrukciju. I ajd, mic po mic, vamte tamte, uspjeli smo nešto izmuvati (lako Sanjinu Frlanu davati savjete kako se financijski preporoditi i postati milijunaš, no ne znam kad ćemo uopće moći poslušati te savjete kad nema ama baš nikakve šanse išta uštedjeti ili ranije otplatiti neki od iks kredita...). Pa je dijete sinoć bilo na stavljanju bravica i žičica u usta. Vratila se razvaljenih usana (savjet - namazati usta labellom prije takvog zahvata!!!), s kiselim okusom u ustima, bez boli. Ali je tijekom dana ispala jedna bravica. Pak se vratila da se ponovo zalijepi. I pita dijete – s pravom – kako stvar koja košta toliko puno (12, pa si vi mislite čega) može biti tako krhka i problematična. Očito da može. Znam i da se iz Požege putovalo u Zagreb svako malo da se neposlušne brave stave na svoje mjesto.

Bol se poslije javila, onak potmula, ali je stoički podnosi . Ništa novo, i s mobilnim je aparatićem bilo isto iskustvo kod svakog zatezanja. I et, nek je mladoj dami sa srećom i neka što prije aparatić obavi svoju zadaću.

P.S. Kod nas se čeka tri do pet godina na aparatić. Stoga smo platili. I onaj prije devet godina i ovaj sada. Eh, da smo znali što danas znamo...