Ove godine za Sisvete zapalit ću svijeće na groblju parsto kilometara udaljenom od Viktorovca, sisačkog groblja. Svijeće za sve mile koji više nisu s nama. Iz godine u godinu sve ih je više, i u Sisku i u Umagu. Znam da svi mi koračamo ka vječnom spokoju, i da svi oni i dalje žive u našim sjećanjima i srcima, sve to znam... ponekad je to saznanje utjeha, nekad i ne...

Imam stariju sestru. Osam godina je razlika među nama. Kad sam kretala u školu, ona je već bila gimnazijalka. Nismo bile posebno povezane. Dok je živjela sa mnom i s roditeljima, doživljavala sam je više kao drugu mamu - dok su starci radili ona je vodila brigu o mojim obrocima, naređivala mi onako kako to starije sestre znaju. S veseljem sam dočekala njeno studiranje, jer mi je prek tjedna ostajala cijela dječja soba. Ubrzo nakon faksa se zaposlila i odselila u Zagorje. Pa osnovala obitelj. Posjećivala sam je s roditeljima i u to doba doživljavala posjete kao uobičajene rituale susreta s familijom, koje sam "odrađivala" bez prevelikog uživljavanja.

Uskoro me počeo okupirati faks, boravila sam prek tjedna u Zagrebu. Par puta bih otišla do sestre na dan-dva. Ali ni tada se nismo puno približile jedna drugoj. U međuvremenu se ona preselila u Zagreb a ja nađoh posao u Istri. Ni moje vjenčanje i promjena "statusa" nisu puno utjecali na naš odnos. Nekako sam i dalje slovila za nezrelu, možda malo i otkačenu, punu ideala, starci bi tada rekli - i buntovnicu. Nećakinje su već postajale tinejdžerke, starija bi dolazila k nama prek ferija, i nekako sam preko curki učvršćivala vezu s vlastitom sestrom. Rođenje Potočnica bila je valjda konačna potvrda da sam i ja sazrela (barem ja to tako doživljavam).

Otvorila se cijela hrpa tema o kojima smo od tad mogle pričati moja seka i ja. I ja postadoh nekako manje antiprotivna nekim normama, počeh ispitivati, slušati, prihvaćati savjete. Njena iskustva u braku, roditeljstvu, vođenju kućanstva, sazrijevanju i starenju vlastitog tijela prate me i pomažu. I dalje osjećam njeno pokroviteljstvo ali ga ne doživljavam negativno i čak i uživam ponekad se osjetiti mlađom i manje zrelom.

Kad je naš tajo zauvijek zaklopio oči, različito smo proživljavale gubitak jer smo i drugačije bile vezane uz njega. Ali nas je taj bezdan u srcu još više zbližio - razmjenjivale smo uspomene, pričale jedna drugoj svoja viđenja, svoje doživljaje i snove. Vrhunac sestrinstva bio je za vrijeme moje borbe s tumorom. Znam da joj je bilo teško, da je bila puna zebnji i strahova ali mi je širom otvorila vrata svog doma i pružila potpunu i nesebičnu podršku, iako je u međuvremenu i sama proživljavala teške trenutke zbog stradanja vlastitog muža u prometnoj nesreći. Provele smo zajedno nekoliko mjeseci, ja okupiranja svojim "kvarcanjem" i odvojenošću od Potočnica i muža, ona isprva svakodnevnim posjetama bolnici a kad je šogor otpušten kući - i njegovim oporavkom, kućnoj njezi.

Nakon zajedničkog života tijekom tih nekoliko mjeseci, sad se opet viđamo par puta godišnje. Ne moram ni posebno pitati ni najavljivati se, osjećam da je samo po sebi razumljivo da joj dođem svakih šest mjeseci na par dana, obavim pretrage i kontrolu u Klinici. Za otprilike mjesec dana eto me opet kod nje. Ovo ljeto nije uspjela iskombinirati i doći k nama s mužem na par dana, i to mi bijaše potpuno neuobičajeno ljeto. Al smo se zato vidjele na berbi. I ovaj tjedan. Seka je bila na Smotri učeničkih zadruga koja se održavala u Puli. Pak smo popile kavu u Puli i provele sat-dva u priči. Ugodno i toplo malo obiteljsko druženje, osvježavajuće čak jer nije bilo šogora u pratnji. To me podsjetilo na one intenzivne zajedničke dane od prije godinu i pol. I godilo je duši.

Kako je lijepo probuditi se 20 do 7 a vani dan dnevni! No, još par dana i opet će biti mrak u to doba. Izbaci me iz takta to mijenjanje vremena. Te zimsko te ljetno. Dobrih par dana traje privikavanje. I meni ništa ne pomažu te promjene. Samo mi je još veći šok ujesen, kad dođe vrijeme popodnevne smjene a sunca već neima i sprema se mrak. Pa se u mrak budim, po danu vraćam iz prve, u polumraku odlazim u drugu i po mračini vraćam doma. Usamljeno svjetlo iz moje radnje rijetko koga dovede do mene popodne. A da kojim slučajem ne radim popodne, našlo bi se mam deset potencijalnih mušterija koje bi htjele dolaziti baš popodne...

Elem, satovi. Kad muž krene prebacivati satove po kući s jednog na drugi režim... Neki se uređaji sami prebace. Zidni sat kojeg držimo u dnevnoj sobi ne da se uopće regulirati – sam se ravna. Mali čovječuljci što pomiču kazaljke su valjda u satelitskoj vezi sa šefom pa samo od njega primaju direktive... Satova u kući imamo preko nekoliko, što zidnih, što stolnih, što ručnih. Pa na telefonu, pa mobitele ipak treba provjeriti jer se neki automatski prilagođavaju al ne svi. Pa video, pa di-vi-di, treba to sve prebaciti. I obično se nešto zaboravi. Il se zezne. Ko što se muž zeznuo, pa pri programiranju klime isprogramirao da nam danas klima počne grijati stan u 6 popodne a ne ujutro. Ter je jutros bilo malo mrzlo kad smo se digli.

U radnji jedan zidni sat, dva kompića, klima, fax. Jedan se kompjuter sam namjestio, drugi me pitao. Muž jučer namjestio i programirao klimu (ova klima ima 24-satno vrijeme, bez a.m. i p.m. pa nije bilo mogućnosti greške, radnja bila zagrijana, hehe), meni ostali sat i fax. I još kontam jesam li negdje nešto propustila.

A kako mački objasniti da 7 sati više nije 7 sati?! Ajd, skužila je da postoje neki dani kad smo svi doma i da je onda režim života mal drugačiji. Al eto ti ponedjeljka. Naučila Mimi da je gazda hrani ujutro, čim se digne. I jutros ostala u totalnom šoku. "Njenih" 7 sati kuca, a nikoga neima da je nahrani i pomazi....

Samo peripetije i briga a ništ-koristi.

Eh, ta Donatella Reyes... Ona i njena ekipa imaju neiscrpan izvor ideja. Što sve nije nudila u zamjenu za 199 kn...

U najnovijoj omotnici koja stiže iz Kaštel Starog, iz poduzeća Ideal Servis d.o.o. – pet papira i tri sličice. To su "tri specijalne karte koje predstavljaju 3 najmoćnije hinduske boginje. Prva se zove Boginja Lakshmi i poznata je po tome što donosi mir i povjerenje... Drugoj je ime Shakti, to je Boginja borbe i Pobjede... treća se pak zove Devi."

I što me moli žema? "Zamolit ću vas da prvu boginju, boginju Lakshmi položite na vaš krevet, u visini vašeg jastuka. Zamolit ću vas da uzmete drugu boginju, Boginju Shakti i da je držite uz sebe, u novčaniku ili torbici. Na koncu, što se tiče treće boginje, Boginje Devi, zamolit ću vas da mi je vratite nakon što ste je natopili vašim astralnim fluidom. Neophodno mi je potrebna kako bih ostvarila vaše ´Veliko Intenzivno Medijsko Djelovanje´ koje vas treba vratiti u vaš STVARNI ŽIVOT. Ako mi ne vratite tu sliku, neću moći ništa uraditi za vas. Vidite kolika je njena važnost... Sretna sam što vam tu zaštitu mogu ponuditi besplatno... Da biste to izveli potrebno je samo da u vašu desnu ruku uzmete sliku Boginje DEVI, položite tu sliku na vaše srce i kružnim pokretima oko 1 minutu trljate u bilo kojem smjeru."

I što mi predlaže? ... "Da, moja draga Donatella, želim što je najbrže moguće pronaći moj PRAVI ŽIVOT, onaj koji se nalazi pod znakom Radosti, Sreće i NOVCA. Uistinu želim napustiti ovaj tužni i turobni život koji trenutačno živim i koji nije moj. Znam da će mi bez vaš pomoći biti veoma teško, ako ne i nemoguće, pronaći moj STVARNI ŽIVOT, i to je razlog zbog kojeg vas molim da za mene ostvarite (što je najprije moguće, molim vas): Moje ´Veliko intenzivno medijsko djelovanje´ koje me treba vratiti u moj PRAVI ŽIVOT, onaj u kojem KRALJUJU radost, sreća i NOVAC! Znam da je cijena tog ´Velikog djelovanja´ inače iznimno visoka, ali vi se slažete s tim da mi ga ponudite po povoljnoj cijeni od samo 199 kn i ja vam zahvaljujem na tome...."

Eh... ja ću ipak pokušati težim putem. Je, teško je. Je, stislo je sa svih strana. Je, nikako se neke stvari otpetljati. Je, neke stvari su se raspetljale jako, jako kasno. Istina, mislim da bih trebala živjeti puno sretniji i uspješniji život. Ako to traži promjenu zanimanja, ha, radit ću nešto drugo. Ako to traži promjenu radnog vremena, ha, prilagodit ću se. Bit će teško u ovim godinama promijeniti radne uvjete i navike, ali nit sam prva nit zadnja koja će to učiniti. Al ne dam 199 kn za Donatellinu "intervenciju". Čak i ako za te nofce dobijem "na poklon nevjerojatni Talisman ´Lotus 7 čakri´". I šlus.

E, da, u Sudskom registru piše da je Ideal Servis d.o.o. u likvidaciji. Razlozi za prestanak: "Odluka članova društva o prestanku društva od 3. kolovoza 2009. godine." Znači li to da ne budem više dobivala ovakva pisma, ni ja ni stotine i tisuće drugih primatelja? Ah, da bar...

Kad trebamo i angažiramo vodoinstalatera il zidara ili električara ili majstora za perilicu, pa se pokažu kvalitetni i korektni, postaju "naši". Zovemo ih i svaki slijedeći put, hvalimo i preporučamo znancima. Ne znaju svi frizeri izaći na kraj s našom kosom i prohtjevima. Ter kad nađemo frizera koji nam odgovara – ostajemo mu vjerni godinama i desetljećima. Volimo imati "svoje" općepraktične liječnike, svoje zubare, mi žemske svoje ginekologe, stjecajem okolnosti i neki kirurzi nam uđu u život, ne d´o Bog onkolozi.

Prvi ginekolog koji me pregledao bio je, naravno, u mom rodnom gradu. No godine studiranja provedoh u Zagrebu i tamo nađoh liječnicu kojoj poklonih povjerenje. Preporučile su mi je neke studentice, i nisam požalila. Lada Magdić, Dječja bolnica u Klaićevoj. Njoj sam išla sve do diplome. Dočekivala je svaku pacijenticu na vratima, obraćala nam se s "Vi", bila precizna i opširna kad je trebalo. Što god sam je pitala, odgovorila mi je. A to i tražim...

Kad sam se doselila u Istru, promijenila šest ginekologa. U Domu zdravlja je radio neki stariji gospon koji je debelim prstima, smrdljivim od cigareta čačkao po žemskama. Sjećam se da sam mu jednom bila došla požaliti se na napetost u grudima. "Ha, može biti rak a ne mora biti ništa." - tak mi je bio rekao. Izašla sam iz ordinacije ko luda, jedva me muž smirio. Onda su mi poznanice s posla preporučile nekog Makedonca u Luciji, u Sloveniji. Taj je bio mučaljiv, jedva sam od njega uspijevala izvući poneku rečenicu. Onda sam se jednom pojavila kod privatnika u Umagu. Pamtim ga po savjetu kako ostati trudna (tad sam već bila zabrinuta što ne uspijevam zanijeti) – noge u zraku nakon oplodnje, pol sata ili trifrtalj sata. Mhm, moš mislit... E, onda se vratih žemskom rodu. Poreč. Nekoliko godina, dvije izgubljene trudnoće, za obje je krivim što nije na vrijeme reagirala. Ali je ginekologinja bar bila poštena i u jednom trenutku rekla da je iscrpila sve mogućnosti i da još uvijek ne zna zbog čega ne mogu zadržati trudnoću.

I onda sam konačno našla svoju ginekologinju. Donijela joj sve papire, svu povijest pokušaja i neuspjeha. I već pri tom prvom posjetu nabrojala mi je na koje će me još pretrage sve poslati. Žena je više znala. Žena je postala moja liječnica i savjetnica. I evo, nakon ovih petnaest godina koliko se znamo, mogu reći da mi je više od liječnice. I njojzi sam se opet vratila.

Nisam ni znala da ima color-dopplera. A ima. A ja išla na color-dopplera kod "socijalnog" liječnika. Koji ima svoju teoriju o korištenju te ultrazvučne metode. Pa mi – ako se sjećate – prvi put kad sam tražila nije ni htio obaviti kolorca. Jer da ne treba. A meni trebalo za kontrolu poslije operacije. Onda mi je jednom napravio. Pa slijedeći put opet nije, jer je obavio neku drugu pretragu. Mislim, halo. Tražiš pretragu, plaćaš je 350 kn, a ovaj ti neće napraviti.

Moja ginekologinja traži 300 kn za color-dopplera. Pokazivala mi je na ekranu što proučava, objasnila što znače pojedine mrlje, što znače pojedine boje. Posvetila mi se u potpunosti. I rekla da je kod mene sve u potpunom redu. Njenih pet godina prakse na kolorcu i njen aparat rekoše da zadebljanje maternice nije kao na zadnjem nalazu, nego manje. Ali da ga treba redovito kontrolirati. Pak se vidimo za šest mjeseci.


"Doppler-sonografija (popularno color-Doppler ili obojeni Doppler) je ultrazvučna metoda koja koristeći Dopplerov učinak omogućuje prikaz promjena u brzini protoka krvi kroz krvne žile nekog organa. Pod Dopplerovim učinkom podrazumijevamo promjenu visine tona zvučnog vala (konstantne frekvencije) ako se izvor zvuka kreće u odnosu na promatrača ili promatrač u odnosu na izvor zvuka. Praktički se koristi promjena frekvencije ultrazvučnih valova koja nastaje uslijed njihovog odbijanja od krvnih stanica koje se kreću."

Nedavno se kulturno uzdignuh i obogatih, odgledavši predstavu "Ljubavna pisma" u izvođenju Ane Karić i Borisa Buzančića.

Predstava traje nešto više od sat i pol vremena, da je možda mrvu kraća bolje bi zadržala pozornost publike. No, zračenje ovih dvoje zrelih glumaca, dame i gospodina našeg glumišta, toliko je jako i utjecajno da i tih nekoliko minuta i pisama viška – ne utječe na konačni dojam.

Scenografija jednostavna – na pozornici su dva stola i dvije stolice. Na stolovima listovi papira i čaše s vodom. Ona i on čitaju pisma koja su međusobno razmjenjivali tijekom dugogodišnje povezanosti. Prva pisma napisana su tridesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kad su ona i on bili školarci. Od naivnih dječjih pisama pubertetlija preko mladenačkog flerta na granici veze, radnja teče sve do zrelih godina glavnih junaka. Ona je slobodoumna bogatašica sklona porocima, on pak skroman, pristojan i marljiv. Dvoje mladih ljudi iz iste sredine bira svako svoj životni put ali su – s povremenim prekidima zbog nehotičnog ili hotimičnog vrijeđanja i durenja - u pisanoj vezi, kolikogod pisanje pisama Njoj predstavlja tlaku. On postaje senator s naizgled idiličnom obitelji, ona slikarica-alkoholičarka, rastavljena i odvojena od vlastite djece.

Isprva je potpuno zbunjujuće, skoro pa komično gledati i slušati te naše glumačke legende kako čitaju i izgovaraju pubertetske fraze i govore o učiteljima, roditeljima, prijateljima i simpatijama. Nakon razdoblja mladenaštva proživljenog u iščitanim pismima, gledatelj se potpuno uživljava... I ako na kraju razmjene pisama nekome nije zastala knedla u grlu ili zaiskrilo oko, onda je taj trenutak samo odgođen do završnog poklona dvoje glumaca. Toliko su dragi i bliski i mili, toliko topli i opušteni da ta toplina i ispričana priča još dugo ostaje negdje oko nas. Najtoplije preporučam!

XVI Tuberfest – Sajam tartufa i poljoprivrednih proizvoda 4.-25.10.2009.



Iz reklamnog materijala: "Smještene u središtu stoljetne Motovunske šume u dolini rijeke Mirne, Livade su poznate kao centar čuvenog istarskog bijelog tartufa. Posljednjih godina ovo se mjesto pretvara u živahno trgovište, jedino takve vrste u Hrvatskoj. Tijekom listopada posjet TUBERFEST-u iznimna je prilika upoznavanja i degustacije cijenjenih vina, maslinovih ulja, sireva, meda, rakija-travarica i drugih izvornih istarskih proizvoda. Na izložbi stručni žiri ocjenjuje i nagrađuje ´Kralja sajma´ - istarski bijeli tartuf, kojeg je na javnog dražbi moguće i kupiti."...

U nedjeljno popodne, osunčano ali burovito (mjestimično orkanska bura), sjedosmo u auto i preko Buja i Oprtlja spustismo se u Livade. Na Sajam tartufa. Prijatelji, koji nam se pridružiše na ovom kratkom izletu, nisu još nikad bili na Sajmu, a i ne poznaju previše ovaj dio Istre. Bijaše to onda prilika i da ih provedemo kroz sela i šume između Buja i Motovuna. Pogled iz toplog auta idiličan – šume, pašnjaci, vinogradi, sunce. Popriličan broj parkiranih auta po šumama – berba kestena. Malo dalje od Oprtlja puca vidik na Motovun. Odozgora. Izađosmo van uslikati pogled. Skoro nas odnijelo. Jedva sam držala fotoaparat u ruci koliko je puhalo.



Pri silasku niz serpentine, kroz krošnje drveća nazire se jezero Butoniga, akumulaciono jezero iz kojeg se Istra opskrbljuje pitkom vodom. E, to ovaj put nisam slikala. Nit mi se ponovo dalo izlaziti van na orkan, nit sam htjela otvarati prozor i rashladiti unutrašnjost auta. Serpentinama se spustismo u Livade.




Krcato ljudi, što domaćih što Talijana. Vjetar je raznosio mirise pečenih kestena, kokica, fritula, tartufa. S pozornice usred sela razlijevala se glazba – smrznuti muzičari pokušavali su se zagrijati svirkom i usput podići raspoloženje. U šatoru štandovi. Maslinovo ulje, med, tartufi (3. klasa – 5,000 kn/kg, 1. klasa – 14,600 kn/kg)






Humanitarna prodaja domaćih kolača – komplet od petnaestak kolačića po 35 kn.



Ruke smo zagrijali vrućim kestenima. Mjerica (a u minijaturni fišek stane desetak kestena) – 10 kn. Kila sirovih maruna – ovisno o veličini i kvaliteti, od 15 do 35 kn. Uokolo šatora još i mali sajam starina, prodaja uokvirenih slika (velike slike, 50 sa 70, konji u trku, zalasci sunca i slično) – plati 130 kn i biraj.

Na dijelu livade ispred šatora ograđen prostor za pokazno traženje tartufa. Jedan lovac, dva psa tartufara. I žena koja nam je tumačila postupak otkrivanja tartufa.




Psi uvijek idu u paru.




Jedan je glavni, taj njuška (a ima vrlo istančan osjet njuha) i pronalazi gljivu.



Tartufi se najčešće nalaze na dubini od 20-30 cm ispod površine, no poneki se pronalaze i metar duboko. Drugi pas, šegrt, počinje kopati. Lovac zaustavlja psa i sam nastavlja s otkopavanjem, pomoću posebne vrste motike zvane "vanga" ili "otka". Tartuf mora biti neoštećen kako bi mogao postići dobru cijenu. Da bi se razvili novi korijeni biljke, zemlja koja je bila pomaknuta mora se ponovno vratiti na isto mjesto. Lov na tartufe je unosan ali i vrlo zahtjevan. U lov se ide u ranu zoru ili sumrak, odnosno noć, po hladnom i vlažnom vremenu. Osim s lošim vremenskim uvjetima i prehladama i nazebima, lovci se bore i protiv učestalog trovanja pasa tartufara. Cijena istreniranog psa kreće se otprilike kao i cijena kilograma bijelog tartufa...

I to je to. Nismo vidjeli nijednog selebritija, nit političkog nit estradnog. Doma smo potamanili domaće kolače s humanitarnim predznakom i ušušurili se u toplinu stana.

Nda. Zašto Tuberfest? Prijatelja je ovaj naziv podsjetio na onaj prašak Tuberite kojeg su davnijeh dana reklamirali na televiziji, za sprečavanja klijanja krumpira, hehe. U stvari, tuber je latinski naziv za tartuf. Pa, ak netko zapamti, dobro je.

Kod nas, na moru, je blaži temperaturni prijelaz iz noći u dan. U subotu i nedjelju ujutro bijaše oko 18 stupnjeva. Tijekom dana pojavilo se sunce, vjetra još nije bilo, pa se nadiglo na ugodnih 22-23. A kiša padala i s petka na subotu i sa subote na nedjelju. Da padala, pljuštala, i grmilo i sijevalo. Svejedno smo uspjeli muž i ja subotu odraditi a da nas je vrijeme poslužilo. I u nedjeljno jutro sjesti na bicikle i odvesti se do Katora, praćeni tišinom.







Gdjegdje koji cvrkut ptica, šuškanje lišća pod nožicama vjeverica,



udaljeni zvukovi ponekog automobila na putu prema Savudriji...

A onda je zapuhalo i rashladilo. Pa jučer ujutro još jedno nevrijeme. Negdje u okolici i led padao. I temperatura se spustila bezobrazno ispod desetke. Kao što je u unutrašnjosti već danima bilo. I opet iz sandala u čizme. Iz kratkorukavnih majičica u debele veste i jakne. I pod jorgan-planinu umjesto pod dekicu. A u nedjelju još bijaše nadobudnih i hrabrih koji se usudiše ući u more. Svaka čast, svaka čast.

Zbog posla propustih i ovu Kestenijadu u Kostajnici. I prvu Kestenijadu u Oprtlju. Najvjerojatnije nećemo ni za Sisvete u rodni grad. Vremensko-novčana stiska, prokletnica. I višemjesečno iščekivanje i očekivanje nekih papira i odluka koje za sobom onda vuku hrpetinu drugih nekih iščekivanja i papira i odluka. I već me križa bole od tog niskog-poluniskog starta uoči očekivanih promjena u vlastitom životu. No, svejedno ću naći i radost i osmijeh kad se "situacija" razbistri, smiri i sredi. I nastojati zaboraviti svo ovo piljenje živaca i komplicirane dijagrame tokova-tijekova koji su se isprepleli posljednjih mjeseci: ako bude ovo, onda ćemo ovako, ako bude ono, onda ćemo onako, ali ako bude ovo drugo samo djelomično, onda bismo mogli onako...

Najvažnije u svemu ovome je da smo zdravi (kuc-kuc-kuc). Da su curke već nanizale odlične ocjene. Da smo se uhodali u dva nova ritma – gimnazijalka prvi put u školovanju (a onda i mi zajedno s njom) ima i popodnevnu nastavu, svaki drugi tjedan. Pa jedan tjedan vlada jedan režim u našoj kući a drugi tjedan – drugi. Zidni kalendar je išaran obvezama i podsjetnicima. I jedva čekamo zimski raspust.

Da ne bi bilo zabune – moj muž je bio na izletu, ja jok. Curke i ja dobijemo fotoreportažu. Pa dio fotoreportaže ja pokažem vama. Sveukupni dojam – lijepo je







ali je naša obala ljepša. Navozali su se autobusom po oba otoka, satima svladavali serpentine. Da bi na kraju npr. proveli pol sata u Napoleonovoj rodnoj kući. Ili pogledali zidine. Ili prahistorijske tornjeve od grubog kamena, nuraghe.



Pa opet natrag, par sati do hotela. Smještaj – svaki dan drugi grad, drugi hotel. Sardinija:








Korzika. Hotel s musavim tapisonom (tepisonom?) starim bar dvadeset godina. Al je hotelska plaža mrak:




U potrazi za suvenirima po Korzici:







I tak. Čovjek bio, vidio. Nagodinu tko zna gdje će ići. A možda u budućnosti, kad narastemo i budemo imali više novaca, on i ja budemo išli negdje tako. Bar jednom godišnje.

Castelsardo je srednjovjekovni grad u Sardiniji smješten na sjeverozapadu otoka, na hridi iznad mora, podno tvrđave s izvrsno očuvanim zidinama. Grad je 1102. godine osnovala obitelj Doria iz Genove. Prvobitno se naziva Castel Genovese, zatim Castel Aragonese, a konačno ime mu 1796. daje Pijemont, tadašnji kralj Sardinije.

Sardinija je otok bogate povijesti na kojem su svoje tragove ostavili moćni narodi poput Rimljana i Kartažana. Udaljena je od matičnog kopna, Italije, oko 190 km. Po veličini je drugi otok u Italiji i u Sredozemnom moru, odmah nakon Sicilije.

Alghero, grad na Sardiniji, poznat je pod nazivom "Mala Barcelona" budući da je u njemu bio iznimno jak katalonski utjecaj (gradske zidine,





uske srednjovjekovne uličice).