Regionalno natjecanje mažoretkinja u Ogulinu rezultiralo je petim mjestom naših djevojki. Peto mjesto od pet ekipa. Ali su sudjelovale i time stekle pravo sudjelovanja na državnom prvenstvu. Bilo im je naporno, buđenje u 4, povratak iza 20 h. Starija nije mogla spavati u busu pa je došla iscrpljena. No, prošlo je. I – začudo – kiše nije bilo do navečer. Al kad je krenula padati – nikako prestati. Evo je, još uvijek cmolji...

Dok je Velika trenirala i stupala, ostatak obitelji se strateški rasporedio. Mlađa je trebala nadoknaditi tjedan dana izostanka iz škole, između ostalog naučiti što znači i kako se izračunava opseg i površina pravokutnika. Mene je kao ispomoć imala u pripravnosti ali je sama uspjela, sva sretna.

Tajo i ja smo otišli do Novigrada. Opskrbili se u Mercatoru i otišli do hotela Maestral, na čijem se parkingu održavao autoslalom za Prvenstvo Hrvatske u organizaciji AMK Skok Racing iz Brtonigle (hehe, glasnogovornik Novigrada je pri radio-najavi događanja prvo izgovorio “racing” a potom “rasing”. Sigurno mu je talijanski daleko bliži uhu od engleskog…). Prijavljeno je 88 vozačica i vozača. Puhalo je bogovski, kasnilo se s početkom utrke i nije nam se dalo čekati.

Palačinke s Nutellom prebacili smo u subotu otkako su “zvijezde” počele pjevati. “Farmu” više jednostavno ne možemo gledati. Bacimo samo pogled na voditeljice, prokomentiramo njihovu obleku i frfoljke koje nose na glavi i prebacimo na nešto drugo. Uvijek se nađe ili neki film kojeg smo snimili tijekom tjedna ili neki dokumentarac. Zato je subotnja večer prava obiteljska. Pričekali smo tako da se Starija vrati iz Ogulina, palačinke sam ovaj put ja pripremila (već mjesecima ih inače peče Starija, i to odlično), stavili smo snimati "Zvijezde pjevaju" tako da nam prvo mažoretkinja uspije ispričati kako joj je protekao dan a onda se posvetili slušanju, gledanju i ogovaranju. Katja Kušec je opet ostala u natjecanju, nažalost. Martina se svim silama trudi ostati pristojna i bira riječi kojima bi opisala taj blagi užas... Koliko glasačko tijelo utječe na Katjin ostanak, ne znam. Nije nikad objavljeno koliko ukupno gledatelja glasuje za koju emisiju, koliko glasova dobije pojedini par i koliko je to onda ukupno bodova pojedini par osvojio. Nego voditelji samo objave tko je ispao. Pa si vi mislite. Tako se sigurno forsirala i nogata Danijela Trbović u "Plesu sa zvijezdama"...

Nedjelje kao da i nije bilo. Probudiš se, vani daždi. Tmurno, polumračno, za ručkom pališ svjetla da vidiš jesti, pališ svjetla kako bi mogao nešto pročitati. Vjetar je fućkao, hujao, tresao. Voda je našla put kroz crepove, procurilo nam u kuhinji i spavaćoj sobi. Sad treba čekati nekoliko suhih dana i tražiti novog upravitelja zgrade da pošalje majstora na krov. Da, promijenili smo upravitelja. Otkako su uvedeni upravitelji zgrada, silom zakona smo potpali pod poduzeće kojeg je osnovao Grad. U nekoliko smo navrata tražili sanaciju krova. Bivši direktor bivšeg upravitelja zgrade obećao je tražiti kredit za popravak krova pa bismo povećanom pričuvom otplatili svi zajedno taj kredit. Onda je rekao da ipak ne može dignuti kredit. U međuvremenu je počelo curiti i oko krovnih prozora, kreveti bi se smočili pri svakoj kiši a da ne govorimo o hrpi ručnika koji su skupljali vodopade i posuda u koje bi kiša pljongala u svim mogućim tonalitetima. Onda smo odlučili srediti krov pod svaku cijenu, staviti novu izolaciju, nove krovne prozore i nove crepove. Iskoristila se skupljena pričuva, Grad je uplatio još nešto pride a ostatak smo sami financirali. Nakon što se krov sanirao, odahnuli smo što se curenja tiče. Isti onaj direktor tada je obećao da će nas razriješiti plaćanja pričuve bar slijedećih deset godina i čak na kraju svake godine isplatiti pričuvu koja ostane nakon podmirenja troškova. Izgledalo je preidealno. Nakon nekog vremena direktor je zanijekao takav prijedlog. I uskoro je stigao naramak uplatnica, kao da se ništa nije dogodilo. Pa smo na kraju postali – po njima – dužnici. I do dana današnjega nismo uspjeli riješiti raspodjelu troškova. Ali smo zato promijenili upravitelja. Na nedavnom sastanku s novim upraviteljem, dogovoreno je da mi ne trebamo plaćati pričuvu slijedećih nekoliko godina. Ostali stanari će plaćati nešto više novčića nego do sad. Prije dvije godine je sređeno stubište, ostalo je još obnoviti fasadu. Koliko sam čula, neki gradovi sudjeluju u financiranju obnove fasada. Jedan dio ide iz pričuve, jedan dio donira grad, moglo bi se dogovoriti da – kao u Zagrebu, npr. – zaštitnu mrežu za skele ukrasi reklama neke firme pa ta ista firma plaćanjem reklame financira farbanje. Nema toga kod nas...

S novim smo upraviteljem dogovorili i čišćenje stubišta. Naime, nemamo čistačicu otkako su se doselili novi susjedi. Tada je gospođa – na mom blogu poznata kao žena koja opkopava dječji vrtuljak – rekla da neće plaćati čistačicu nego će sama preuzeti čišćenje stubišta. Ter smo otkazali dotadašnju čistačicu (koja je bila tražila 40 kn po stanu i dolazila dvaput mjesečno). I rasporedile se po katovima. Pa se pokazalo da ta nova susjeda ne mari previše za stubište. Ispred ulaznih vrata u stan joj može danima ležati papir a da ga ne podigne, predvorje zgrade može plivati u vodi za vrijeme kiše a da ona ne pokupi vodu. O ostavljanju otvorenih dvorišnih vrata i ulaznih vrata zgrade u ove dvije godine sam već nekoliko puta pisala... Tako smo dogovorili da će svatko od nas plaćati po 35 kn mjesečno za čistačicu koja će dolaziti jednom tjedno. Mašala.

Za vikend najavljuju kišu. Fuuuj. A tako bih rado negdje na izlet. Priroda se počela buditi, toliko pupova, cvijeća i drveća čeka da ih netko primijeti i uslika... Al ako bude bilo prilike, čim sutra ili prekosutra bude ikakvih naznaka da će u slijedećih sat-dva vremena biti suho – odosmo.





Mlađa je čitav ovaj tjedan ostala doma. Ćopila ju je želučana viroza. Boli je trbuh, tjera na povraćanje, nekoliko dana imala je povišenu temperaturu. Klonula. Ona kaže da se osjeća "labavo". Jede koliko može, s oprezom i strahom. U gradu inače ima puno djece koja pate od istih simptoma. Imunitet nizak, temperature zraka izuzetno prevrtljive, jedan virus i eto ti belaja... Vjerujemo da će do ponedjeljka organizam ojačati i da će Mlađa veselo odskakutati u školu. Možda joj je prva dva dana i bilo zgodno ostati dulje spavati, ali sad joj je već debelo dosadno i jedva čeka povratak u svakodnevicu.

Sutra Starija putuje za Ogulin, na Regionalno prvenstvo mažoretkinja zapadne Hrvatske. Djevojke će i ovaj put nastupati u starim uniformama, starim čizmama i kapama. A novac za nove uniforme je osiguran. Ne znam što je zapelo sa šivanjem novih uniformi, zadnja informacija je da se nije našla prava boja tkanine... Od uvjeravanja da će uniforme biti spremne još protekle jeseni do uvjeravanja da će se na državno prvenstvo u svibnju ove godine sigurno ići u obnovljenoj odjeći – koliko vidim, djevojke gube žar i volju. I roditelji stalno propitkuju. Kad li će tek onda doći na red čizmice i kape?! Za kape nam je Starija prenijela informaciju da se mogu naručiti samo kod zagrebačkih mažoretkinja, i da jedna kapa košta 500 kn... Osim što će dakle naše mažoretkinje sutra nastupati u jedanaest godina staroj odjeći i obući (i zaraditi negativne bodove zbog toga), ima ih u grupi najmanje što je moguće. Devet. A jedna je djevojka bolesna i nije potpuno sigurno da će je roditelji pustiti na regionalno. Srećom da će se prvenstvo održati u dvorani umjesto na otvorenom (nda, još bi samo nedostajalo da se mišice smrzavaju vani po ovom ludom vremenu), pa ipak postoji nada da će sutra ujutro u 5 sati na dogovorenom mjestu osvanuti svih devet mažoretkinja... ako ijedna izostane, slobodno se mogu vratiti u tople krevete...

...Prizivajući lijepo vrijeme za vikend i tjerajući kišu što dalje od ovijeh krajeva, ostavljam vam par sličica Novigrada.

“Antička Emonija, Neapolis, Novigrad leži na poluotoku s dobro zaštićenom lukom. Tu su grčki moreplovci imali svoju koloniju, a Rimljani utvrđeni grad Civitas Novum. Nekada sjedište biskupije (520-1831), danas urbanizirani zeleni poluotok, turističko je središte na zapadnoj obali Istre. Gradić se razvio na otočiću koji je u 18. stoljeću spojen s kopnom. Sačuvao je srednjovjekovnu mrežu, ruševine, zidine i kule s kojih se branio. Unutar gradića nekoliko je gotičkih kuća, gradska loža i stambene palače. Kulturne su znamenitosti bazilika Sv. Pelagija iz XIII. Stoljeća, crkva Sv. Agate iz prijelaza 10. na 11. stoljeće te župa Sv. Marije, Maksimilijana i Pelagija."



Zidine:









Nešto se uklopilo u zidine,



nešto baš i ne:





Netko je umjetnički udahnuo stubištu i limenim sanducima malo živosti:

Danas slavimo dvadesetu godišnjicu braka. Htjedosmo proslaviti obljetnicu u krugu najbližih. Ništa posebno, ništa spešl, doći u Sisak i u jednom od restorana ručati i družiti se par sati. Ne zbog toga da se pravimo važni. Ne zbog toga što želimo nekome nabijati na nos kak se mi još uvijek volimo i slažemo i poštujemo i kak smo skupa – gle! – već dvadeset godina. Ne. Htjeli smo proljudovati, za razliku od sretanja po sprovodima i karminima – sresti se zbog veselog događaja. Živući roditelji prevalili su 70, pitanje je hoće li biti s nama i za tridesetu godišnjicu... Al smo na kraju odustali od proslave.

Starci se baš ne vole pretjerano, moja mama i muževi roditelji. To ni ne očekujem od njih, ak smo se muž i ja vjenčali ne moraju se naši starci ni voljeti ni posjećivati. Moja mati kaže da su se vidjeli par puta u gradu u zadnje vrijeme i da je ono dvoje nije obadiralo. Ne bi me začudilo da je "ono dvoje" nije ni vidjelo, a možda su je i vidjeli i prepoznali al je nisu htjeli pozdraviti. Starci...

Onda je bilo i prigovora kak je to skupo i čemu to. I da je bolje da si za te nofce uplatimo vikend u toplicama. Sad se durimo . I odustali smo od zajedničkog ručka. Osim s mojom kumom. Ona će nam doći ovog proljeća na par dana, pa ćemo je izvesti na papicu. A mi ćemo jedan proljetni vikend provesti u toplicama. S našim Potočnicama.

Iznenađenje koje je taju i mene jutros dočekalo u kupaoni, uradak i pokloni Starije :





i čestitka Mlađe :



U omotu (od papira s potočnicama, hehe) bombonijera i album u kojem je Mlađa složila slike muža i mene u ovih proteklih dvadeset godina . I kak mi ne bi zasuzile oči...

Jučer sam se nenadano sjetila riječi koju smo nekad upotrebljavali u svakodnevnom govoru. Kad sam je spomenula mužu, sjetio se da je i njegov tata često rabio upravo tu riječ. Umjesto zulufi. Ili bafe. Il fakin-lajsne. Ili – književno – zalisci.

Otkud pokmporti? Il pokumporti, il bakenbarti. Der Backenbart = zalistak

Riječ je očito pretpjela teške preobrazbe, od izvorne do meni poznate riječi. Slično kao i firange, šrafciger. Hrpa glasova i prijeglasa se pogubila putem... Kad govorimo o sličnim riječima, muž obično spomene pojam "cinculator na gehajzli", štogod to značilo . A ja se sjećam kako mi je ko osnovnoškolki predstavljalo pravi izazov kad bi me baka poslala "u šlafcimer i tamo s psihe, ispod špigla" da joj donesem neku špenadlu...

Subota je nanijela olujnu buru. Mlađa je ujutro otputovala za Labin, na rukometnu utakmicu. Tajo je odvezao na bus i vratio se smrznut. Al ja se dobro ubundah. Nešto iza 8 sati pokupismo muž i ja vrećice i torbice i zaputismo se na mjesto obilježavanja Dana narcisa u našem gradu.

Narcise preuzeh na tržnici. Pred Pučkim učilištem već nas je čekala predsjednica ZŽB. Dostavno vozilo Uresa stiglo je u dogovoreno vrijeme, na brzinu smo iskrcali jaglace. Malo smo zakrčili promet, jedna je gospođa rogoborila ali joj je predsjednica tutnula u auto jedan jaglac i žema zašutjela. Stolove za štand sami smo iznijeli van, prvo muž i ja ali priskočio je u pomoć ljubazni gospodin iz obližnjeg kafića. Ubrzo je stigla i još jedna gospođa za ispomoć na štandu i štand je u tili čas uređen.



Imale smo baš bogat štand - cvijeće, promidžbeni materijal što naš, što Europa Donna Hrvatske. Okolne stupove atrija u kojem smo se smjestile ukrasile smo ružičastim vrpcama i plakatima. Struju smo dovukle iz kafića i uključile radio (E, da ne zaboravim. Medijski pokrovitelj bio nam je radio Eurostar. Svaka im čast i hvala, kad god ih zamolimo - objavljuju obavijesti o akcijama Zajednice. Radio Umag naplaćuje emitiranje takvih obavijesti 1000 kn, i ne želi ni čuti za besplatno objavljivanje.). I zabava je mogla početi.

Sve u svemu, proboravila sam na reskom burnom zraku skoro pet sati. Stojeći, pocupkivajući, loveći stalak s plakatima koji je svako malo jurcao po atriju, tjeran orkanom. Nas tri babe dobro smo se zabavljale. Rukovale se s gradonačelnikom , počastio nas je kavom . Prilazili su poznati, ostavljali priloge i odlazili s cvijećem i letcima, bilo je i Slovenaca i Talijana ali nas nisu doživljavali nešto posebno. Posjetitelja bi bilo sigurno više da nije puhala bura. Nda, al nije bar kiša padala. Ovako je ipak bilo ljudi, uspjele smo podijeliti sedamdesetak kompleta promidžbenog materijala, otišli su svi narcisi, jaglaca je ostalo.

Oko podneva ostadoh sama na štandu. Pa mi se pridružio muž, došla i Velika pomoći raspremiti. Poskidasmo ukrase, počistismo smeće, vratismo stolove natrag (mužu i meni ovaj put nije nitko pomogao, jedva su se neki udostojili malo primaknuti stolice stolovima kako bismo mogli manevrirati između njih), odvezosmo cvijeće. Kako nam je ostalo dosta jaglaca, vrlo brzo ćemo organizirati još jednu akciju i podijeliti preostalo cvijeće.

Na ručku smo se opet svi okupili. Popodne provedoh na kauču, pod dekicom. Ne, nisam se bila smrzla ali kičma se trebala oporaviti.

Predvečer sam razmijenila iskustva s mamom. Ona je to jutro provela u Billi u Sisku, isto na štandu povodom Dana narcisa. Udruga žena liječenih od bolesti dojke Sisak organizirala je štandove na nekoliko punktova u gradu i predgrađu, neke članice su prodavale cvijeće a neke su bile zadužene za opskrbu prodavačica sendvičima i kavom. Mami je ova akcija bila prva, kao i meni, i obje smo na kraju bile zadovoljne.

Sutra je Dan narcisa, dan posvećen oboljelima od raka dojke u Hrvatskoj. Riječ je o akciji koja se provodi već trinaest godina, u četrdesetak gradova Lijepe naše. Zajednica žena Bujštine nekoliko je puta do sada sudjelovala u obilježavanju ovog dana. Snalazile smo se kojekako, većinom financirale akcije iz vlastitih džepova. I sutra ćemo imati štand u gradu, u atriju Pučkog učilišta. Učilište nam je osiguralo prostor i stolove. Ono što nas čini sretnima i ponosnima – dobile smo velikog donatora. Vrtni centar Ures d.o.o. iz Umaga odazvao se našoj zamolbi i donirao nam 250 jaglaca u teglama! Drage žene iz vrtnog centra potrudile su se napraviti i plakat kojeg ćemo postaviti na štandu.

Vjerujem da će sutra naš štand biti dobro posjećen. Pripremile smo letke sa sličicama i tekstovima o samopregledu dojki, zahvalnice za donacije. Osim jaglaca i letaka, poklanjat ćemo privjeske za ključeve, magnetiće za hladnjake i vrpce za mobitel – sve to s otisnutim ružičastim vrpcama. Za taj dio promidžbenog materijala zahvalne smo obrtu Grin grafika. Da na štandu ne nedostaje narcisa, pobrinut će se ljubazni vlasnik poljoprivrednog obrta Prodan koji ima svoj štand na umaškoj tržnici.

Europa Donna Hrvatska je najznačajniji organizator Dana narcisa. Prije nekoliko godina ta nam je udruga donirala nešto poučnog materijala vezanog uz samopregled i liječenje od tumora dojke. Za sutrašnju akciju gospođa Željka Knežević iz Europa Donne poslala nam je pošiljku sa službenim plakatom ovogodišnjeg Dana narcisa



i paket letaka i priručnika. Veseli nas što će u svim slijedećim akcijama i naša udruga, a posredno i grad Umag, biti uvršteni u popis organizatora i provoditelja akcija. Neka to bude poticaj gradskim ocima da nagodinu počnu financirati naš projekt Prevencija raka dojke...

Propustila sam pogledati film "Mamma mia" u Rijeci, dok je prikazivan u Tower centru. Obožavam mjuzikle, volim pjesme ABBA-e, i baš sam se bila nabrusila na ovaj film. Al nisam uspjela nagovoriti muža da ode sa mnom. Prijateljica koja je imala priliku vidjeti film oduševila se i savjetovala da ga neizostavno moram odgledati. Pa sam odigrala par nagradnjača u kojima se osvajao DVD "Mamma mia". Nisam imala sreće. Onda sam pročitala da će u ožujku film biti uvršten u MaxTV videoteku. I jedva dočekala. Neku večer ukućani me razveselili nakon povratka iz druge smjene, dogovorili se da ćemo mjuzikl odgledati zajedno. Najdraži suprug baš i ne reže vene na takve filmove, al iz solidarnosti i želje da mi ugodi, sjede s nama pišuljama.

Film nas je osvojio. Dugo nisam gledala film koji bi me toliko ispunio pozitivnim emocijama. Meryl Streep sam imala prilike gledati u mnogim filmovima, cijenim je izuzetno i znam da može maestralno odigrati različite vrste uloga, čitala sam da se za svaku ulogu temeljito priprema i uči nove vještine. Najdraža njena uloga mi je u "Mostovima kotara Madison". Glumica koja može biti potpuno uvjerljiva kao zbunjena domaćica pred izazovom prijevare i kao nemilosrdna urednica i šefica – sa žarom i iskrenošću odglumila je Donnu, pjevala i plesala. I ostatak glumačke ekipe je simpatičan i korektan. A priču filma toliko dobro prate pjesme da su me djeca pitala jesu li pjesme prerađene za film kako bi odgovarale pojedinim likovima i tijeku radnje. Već danima pjevušimo po kući hitove ABBA-e.

Preostaje mi potraga za mjuziklima "Grease", "Tommy", "New York, New York", "All that jazz". Da djeca vide neke od najboljih glazbenih filmova, uz već odgledane "Kosu" (meni najdraži),



"Flashdance",



"Groznicu subotnje večeri",



"Moje pjesme, moji snovi"...

E, da, vezano uz naslov posta i filma – blogerica Uštekana mama postala je jutros majka djevojčice Mikele! Čestitam!!!

Sutra Mlađa prvi put sudjeluje na Klokanu. Prije dvije godine je na dan natjecanja imala visoku temperaturu i bila je nesretna što je nismo pustili u školu. Starija je jednom sudjelovala ali na kraju ostala razočarana jer njeno ime nije spomenuto pri prozivanju uspješnih učenika na kraju školske godine. Svrha Klokana nije osvajanje nekog mjesta, nego popularizacija često omraženog školskog predmeta.



MEĐUNARODNO MATEMATIČKO NATJECANJE «KLOKAN BEZ GRANICA» 2009.

"Motto igre - natjecanja "Matematički klokan" je : bez selekcije, eliminacije i finala. Natjecanje se organizira svake godine u ožujku, istoga dana, u isto vrijeme, u svim zemljama sudionicama. Sastoji se od 24 zadatka za sve sudionike. Zadaci su raznovrsni i poredani od lakših prema težima. Za svaki je zadatak ponuđeno pet odgovora od kojih je samo jedan ispravan. Službeni su jezici "Klokana" francuski i engleski, a pitanja su prevedena na jezike zemalja sudionica. Igra - natjecanje se samofinancira članarinom sudionika - natjecatelja. Prikupljena se sredstva koriste za organizaciju, pripremu zadataka i simbolične poklone svim natjecateljima. Najmanje polovina prikupljene svote mora se potrošiti za nagrade najboljima.

Pod pokroviteljstvom Hrvatskog matematičkog društva 19. ožujka 2009. godine u 12 sati i 30 minuta održat će se po jedanaesti put Međunarodno matematičko natjecanje "Klokan bez granica". U isto vrijeme s približno istim zadacima natjecati će se učenici u Austriji, Belgiji, Bjelorusiji, Brazilu, Bugarskoj, Kataloniji, Kazahstanu, Cipru, Češkoj, Ekvatoru, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Gruziji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Kazahstanu, Latviji, Litvi, Makedoniji, Meksiku, Moldaviji, Nizozemskoj, Norveškoj, Pakistanu, Paragvaju, Poljskoj, Portoriku, Rumunjskoj, Rusiji, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije i sjeverne Irske, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim državama, Venezueli i Hrvatskoj.

U te 42 zemlje svijeta natjecat će se više od 6 000 000 sudionika, što ovo natjecanje čini najvećim školskim natjecanjem svijeta.

PROPOZICIJE:
ZAJEDNIČKI DIO ZA SKUPINE
ECOLIERS, BENJAMINS, CADETS, JUNIORS I STUDENTS
- vrijeme pisanja je 75 minuta
- rješava se 24 zadatka
- natjecanje je pojedinačno
- računari su zabranjeni
- svaki zadatak ima pet ponuđenih odgovora od kojih je samo jedan točan
- prvih osam pitanja nosi po 3 boda, drugih osam po 4 boda, a trecih osam po 5 bodova
- ako nijedan odgovor nije zaokružen, zadatak donosi 0 bodova
- ako je zaokruženi odgovor pogrešan, oduzima se četvrtina bodova predviđenih za taj zadatak
- na početku svaki sudionik dobiva 24 boda , kako bi se izbjegli negativni bodovi
- najveći mogući broj bodova je 120

Rješenja zadataka bit će objavljena 20. travnja 2009. godine na internet stranici HMD.

Rezultati natjecanja najbolje plasiranih učenika bit će objavljeni 1. svibnja 2009. godine na oglasnoj ploči škole i na internet stranici HMD, a ostali sudionici mogu svoj plasman saznati kod povjerenika škole."

Prošli me tjedan na ulici zaustavila znanica, umjetnica i vlasnica galerije. Ima izložbu u Piranu. Srdačna i simpatična, kakva već je, nagovara me da za vikend pokupim muža i djecu i da zajedno pogledamo njenu izložbu. Em prošećemo po gradiću em pogledamo njene slike, skulpture i ostale izloške.

U Piranu nisam nikad bila. A ni moja djeca također. I nagovaram djecu, i ona – čudo božje – popuste. Tako je subotnje polusunčano popodne proteklo u vožnji do Pirana (ni pol sata), kratkoj šetnji





i razgledavanju izložbe.







Piran pun posjetitelja. Engleskigovorećih i talijanskigovorećih. Tko kaže da neima turista. Ima, al očito ne dolaze u moj grad. Na povratku doma, zaustavismo se u Portorožu. Nismo bili u njemu već tri godine. Promijenio se, proljepšao, renovirani neki hoteli, sagrađeni neki novi. Ulice pune skupocjenih automobila, terase i kafići krcati turistima. Traži se slobodan stol u najpoznatijoj slastičarni. A cijena jednog kolača je od 3.50 do 5.50 €, eeej. I onda se vratismo u naše pusto malo mjesto...

Kulturno uzdizanje nastavilo se i jučer. U produkciji Gradskog kazališta Sisak i Epilog teatra Zagreb prikazana je u Umagu humorna drama "Gost" suvremenog dramskog pisca i scenarista Davida Pharaoa. Redatelj: Jasmin Novljaković, glumci: Slavko Juraga, Matija Prskalo, Vinko Štefanac i Zvonimir Munivrana.






Kazališna dvorana vrlo dobro popunjena, glumačka ekipa uigrana. Ugodno večernje druženje s umjetnošću. Po uvriježenom običaju, kasnilo se s predstavom jer se čekalo da uđe sva publika. Ali bar nisu zvonili mobiteli. Izgleda da se uljuđujemo.

Drogira se orao na vrhu litice, skroz ušlagiran i nabrijan, govori sam sebi
- Koja sam ja faca, e...

Zatim se sav onak nabrijan stušti niz liticu; pada, pada i na pol metra od tla brzo zamahne krilima, poleti natrag gore i smjesti se na vrh litice pa pun sebe veli:
- Koja sam ja faca, e, KOJA SAM JA FACA!

Dođe drugi orao, pita ga:
- Što se radi?
Veli mu ovaj:
- A evo, pušim malo, hoćeš sa mnom?
I tak se njih dva napuše, stušte se niz liticu, padaju, padaju i na pol metra od tla zamahnu krilima i vrate se na vrh, ful nabrijani i napušeni pa vele:
- Koje smo mi face, e, KOJE SMO MI FACE!

Tad dođe medo. Pita on njih:
- Dečki, što se radi?
- Pušimo malo, hoćeš s nama?

Napuše se dva orla i medvjed, stušte se niz liticu i padaju, padaju. Dok su padali, pita jedan orao medvjeda:
- Medo, imaš ti krila?
- Nemam.
- Stari.....Koja si ti faca, e, KOJA SI TI FACA!!


Update:
Neuobičajeno za mene da stavim vic, jelda? I fakat nisam u ove tri i pol godine nikad stavila vic na blog.
Čemu ovo? Uobičajeno je u mojoj potočničkoj obitelji da onaj tko napravi nešto upečatljivo, jako pohvalno i korisno sam za sebe kaže: "Ja sam faca." ili bar pita: "Tko je faca?" a ostali odgovaraju: "Ti si faca."
Otkako je tajo pročitao negdje na internetu ovaj vic i prepričao djeci i meni, svaki upit "Tko je faca?" ima odgovor "Medo!". Za koji mjesec će nam to biti toliko normalno i uobičajeno, da se vjerojatno bar ja neću sjetiti što nas je ponukalo na takvu foru. Srećom da postoji blog, ovaj moj je ionako moj dnevnik pa zašto ne bih iskoristila priliku da si ostavim trag i ukradem zaboravu izvorište jedne obiteljske fore. I s vama podijelim dobar vic. Ionako sam vas već navikla na sve svoje kućne izraze. Znate, kod nas su zaista uvriježene sve ove poštapalice koje koristim pri pisanju postova, fakat jesu.

Jutra su još uvijek vrlo jako svježa. Kod nas nešto malo iznad ništice. Pa se oko podneva popne na nekih 14°C. Grijanje upalimo sat vremena prije buđenja, gasimo pri izlasku iz stana. Jer se u podne od sunca već dovoljno zagriju sve prostorije. I, po običaju – za par dana ćemo iskakati iz čizama i kaputa i nastupit će panika. Jer netko ima proljetnu jaknu a netko je prerastao lanjsku. Dječje noge prerasle su cipele kupljene prošle godine. A i tenisice su na knap...

Proljeće je ko stvoreno za obnovu garderobe, ali i za rješavanje starih, iznošenih ili preraslih komada. Neiznošenu odjeću Starije nasljeđuje kćer prijateljice, moja Mlađa na početku svake sezone dobije preostalu odjeću te prijateljičine kćeri. Srećom da imam i prijateljicu koja ima djecu mlađu i manju od moje rukometašice, pa par puta godišnje spakiram prekratke majice i hlače. Naravno, riječ je o komadima odjeće koji su potpuno nosivi.

Dvije smo godine organizirali dvorišnu rasprodaju. To je u Americi tako uobičajen način rješavanja nepotrebnih stvari, al ovdje je izazvao čuđenje. Uspjeli smo tada prodati dječji bicikl, dječju sjedalicu za bicikl, dječji krevet. Neke smo dječje stvari poklonili, nedavno su i kolica našla novog vlasnika. Stari sam hladnjak uspjela ekološki zbrinuti. Sad su na red došli stari mobiteli, analogni fotoaparati, nosači za skije. Nema razloga za čuvanje istih po "kutcima i zakutcima". Na reklamama vidjeh da npr. u Britaniji postoji organiziran otkup starih mobitela. Zapakiraš mobitel, pošalješ na određenu adresu i za par dana stiže ček. Možda tako uvedu i kod nas. Do tada, snalazim se oglašavanjem. Njuškalo-ha-er, kupiprodaj, aukcije.hr, aukcija.hr – na raspolaganju je priličan broj besplatnih oglasa na internetu. Pa sam oglasila. I sad čekam. Možda se nečega i uspijem riješiti.

Je, kiša je bila prestala, i sunce se pojavilo. I osunčalo čitav protekli vikend. Petak je donio sretnu vijest da je Mlađa pozvana na međužupanijsko ilitiga državno natjecanje iz matematike. Ovaj uspjeh je preko svih očekivanja, svi smo oduševljeni i sretni.

U subotu je naša hrvatska osnovna škola bila organizator Istra Open turnira u mini-rukometu. Od pol 9 ujutro do nekih pol 6 popodne u školskoj su dvorani djevojčice godišta 1998. – 2000. igrale utakmice. Tri igrališta, svaka generacija na jednom, deset minuta za utakmicu, i minuta za promjenu ekipa na terenu. Održano je 128 utakmica, igralo je pedesetak ekipa. Mlađa je na kraju bila umorna, s plavnicama po rukama ali zadovoljna rezultatom. Tajo je navijao na svakoj njenoj utakmici, na nekima sam mu se i ja pridružila, a i Velika je došla na jednu utakmicu. Uglavnom je uvijek netko bio na tribinama kad je naša rukometašica igrala i poslije utakmice bi primila čestitke ili utjehu.

Subota mi je bila radna ali je dan ipak završio u prazničnom duhu. Praznik za žemske oči, jel...





Vikend završio s klizanjem. Klizalište u Pazinu otvoreno je još dva tjedna, možda nas još koji put vidi. Glavno da smo uspjeli nagovoriti obje Potočnice da odu s nama. Ljepše je kad smo svi skupa.

Opet daždi. Po gradu pustoš. Pitala direktora moram li raditi kad pada kiša. Veli – moraš. Mrsko, ne mrsko – evo me i u drugoj smjeni. Odradit ću, otključati, potrošiti telefonskih impulsa, struje za svjetla i klimu, pa zaključati. Jedino što me veseli po ovom vremenu je novi kišobran, kupljen u Benettonu. Oduševih se vidjevši ga u izlogu. Izgleda otprilike ovako:




A na internetu nađoh svijetleći




oblačni




mačje-pseći




Blad Runner




handsfree-kišobran




bluetooth-kišobran




Možda ovakav baš i ne bih nosila, iako je otkačen




a da sam si nabavila ovo čudo, vjerojatno bi me se djeca odrekla

Na televiziji nas bombardiraju riječima s pogrešnim naglascima. Mene bole uši (jer se sjećam lekcija iz osnovne škole i znam kako se te riječi izgovaraju). Šteta što više nema voditeljskih veličina poput Jasmine Nikić, Helge Vlahović i njima sličnih. Te su dame učile i naučile jezik kojim govore. Obrazovanje voditelja više nije obvezno, što se itekako vidi i čuje.

Svaki dan u novinama možemo pročitati hrpu nemuštih, nepismenih i priglupih tekstova. Pa me oduševljavaju novinski članci koji su napisani gramatički točno (jer se još uvijek sjećam lekcija iz osnovne škole i znam gramatička pravila). Ako su uz to obrađene teme meni zanimljive i bliske – eto razloga za zadovoljstvo i potrebe da podijelim utiske s okolinom.

Primjer - Jutarnji list, prošla subota. Ivana Kalogjera Brkić: "60% Hrvata s diplomom piše kao u prvom osnovne":

"Svaki drugi hrvatski student elementarno je nepismen, tvrde sveučilišni profesori s kojima smo razgovarali o tome koliko i kako studenti pišu. Velik postotak studenata pritom, kažu profesori, ne samo da griješi pri pisanju č/ć, ije/je, velikog i malog slova i slično, nego uopće ne znaju strukturirati misli niti ih pretočiti na papir."

"Jedna ugledna profesorica, vrsna jezična stručnjakinja, kaže da je problem pisanja s kojim se bori većina studenata nimalo ne iznenađuje jer “cijeli život lektorira tekstove sveučilišnih profesora”.

- Kad ljudi koji predaju na fakultetu ne znaju pisati, trebamo li se čuditi zašto su nam studenti nepismeni - pita.

Njezina je procjena da u Hrvatskoj iz godine u godinu pada razina pismenosti, a to što su studenti sve nepismeniji ne treba gledati kao izoliran problem. Nepismeni su nam, naime, i osnovci i srednjoškolci, pa ni studenti ne mogu biti pismeniji."

Slijedi nekoliko bisera nepismenosti i besmisla:

"Mi nemožemo rasuđivati kulturu svoga naroda od kulture drugih naroda, na temelju glasina. Mi trebamo poći u sve te države da bi znali kakva je kultura drugih naroda. Svaka država ima drugačiju kulturu, svaka rasa ima svoju kulturu. Kultura se ne očituje samo u kulturnoj baštini nego i u vjeri pojedinaca. Svaka kultura ima svoja obilježja kojih se pojedinci u njoj pridržavaju."

"U ovom radu htio bi pobliže opisati neke od građevina i spomenika kulture jer imaju svoju daleku prošlost. Sačuvane su građevine koje šalju poruke iz povjesnih dubina našeg grada i ne dolaze iz današnje zbilje."

"Ćim potencijalni kupac na televiziji vidi neku reklamu, odma se javlja motivacija da se taj proizvod kupi. Nakon motivacije kupac dolazi do određenog razmišljanja. To razmišljanje svodi se da ćemo biti sličniji osobi s reklame ukoliko kupimo taj proizvod. Nakon ove dvije faze dolazi konačni rezultat. To je kupnja određenog proizvoda. Upravo se kroz ove faze vidi koliko je dobar oglas (“reklama”) važan i učinkovit."

Ne kažem da nam svakodnevni govor mora biti savršeno ispravan, daleko od toga. Ali sam potpuno uvjerena da službeni dopisi, upiti, molbe, odluke, presude, reklame i službene web stranice moraju zadovoljavati sva pravila materinjeg nam jezika. Umjesto da sramota bude nepoznavanje gramatike vlastitog jezika, ispadne da je sramota ili – najblaže rečeno – potpuno nepotrebno da takvi tekstovi budu gramatički točni.

Imala sam nedavno priliku postati dijelom ekipe vanjskih suradnika jednog poduzeća koje se bavi informatikom. Privukla me mogućnost rada kod kuće i slobode oko izbora radnih zadataka. U želji da što bolje i brže naučim neke nove programe i vještine, predložih mentoru da ću za početak ispraviti gramatičke netočnosti kojima vrve njihove web stranice. Tako ću naučiti upotrebljavati novi program za obradu teksta i istovremeno učiniti web stranice ispravnima i privlačnijima. Jer osobno ignoriram nepismene stranice, i bila sam uvjerena da i drugima smetaju. Pogrešno. Mentor reče da nije bitna gramatika, nego napisati dobar program. Ček, ček... nisu li programski jezici skup naredbi, najčešće na engleskom jeziku? Nije li naredba ispravna jedino ako je točno napisana? Ako je programeru stalo da ispravno napiše englesku riječ kako bi program mogao obavljati svoju zadaću, zašto mu nije stalo napisati ispravnu hrvatsku riječ?! Stvarno mi nije jasno...

Glavolomke oko toga "što pokloniti djevoj(či)ci od 14 godina?" dida i bake su elegantno riješili slanjem novca. Nek si slavljenica sama kupi što želi, il potroši novac na čašćenje. Tajo i ja smo pokušali s taktikom ispitivanja. Onak, direktno "Što bi ti htjela za rođendan?" I – brigo moja, prijeđi na drugoga. Mozgalo djevojče i evo što je smislila (oprez, zvuk je razoran):



Budilicu smo pronašli na stranicama www.hocuto.hr . Artikli se mogu naručiti preko Interneta ali ih ima za kupiti i u Zagrebu, Jankomir, City Center One. Prilikom nedavnog službenog puta, tajo kupio i donio. Potočnica se oduševila rođendanskim poklonom. Potrajalo je dok nije našla odgovarajući križni odvijač. I stavila baterije. Pa je slijedila proba. Doma smo bile samo nas tri pišulje. U stavu pripravnosti vrebale smo na budilicu, zaklanjajući tijelima krhke i lomljive dijelove namještaja. Kad je budilica počela arlaukati, zavrištale sve tri i bacile se na izbezumljeni propeler koji je laprdao po stanu. Pa smo probale još par puta. Onda su Velikoj došle frendice. U trenutku kad je godovnjača pustila budilicu da obavi svoj iritantni posao, bijah vani, na ulici. I točno sam znala što cure rade jer se vrisak prolomio tako da je cijela ulica dobro čula.

Za jutros su Potočnice pripremile vlastito buđenje. Dok je mater budila svoje princeze, ulazila bi u sobicu, blagim i milozvučnim glasom zaželjela dobro jutro, po zimi navukla čarapice na bose dječje nožice, podigla roletnu na krovnom prozoru nježno i pažljivo. Jutros sam bila u kupaoni u 7.00. Prolomio se alarm, začulo se komešanje. U polumraku, raščupane vile Ravijojle lovile su nestašnu budilicu. Izađoše iz sobice unezvjerene. Cure odrastaju, hehe.