Papirologija je konačno gotova. Godišnji plan i program, za svaki razred ponaosob, izbor i priprema izvannastavne aktivnosti, školski kurikulum, individualizirani odgojno-obrazovni program za nekoliko učenika, okvirni vremenik za pismene provjere znanja – riješeno. Tijekom svih tih pripremanja započela je i nova školska godina. Tijekom rujna obilježili smo i značajan datum naše škole, organizirali dvodnevne svečanosti, ugostili visoke goste (i u fizičkom i u društvenom pogledu). Djeca su se upoznavala i uhodavala s novim razredom, novim i većim obvezama, pisala inicijalne testove istovremeno se pripremajući za one dvodnevne svečanosti, hodala kilometrima Parenzanom obilježavajući Hrvatski olimpijski dan. Svi smo se naradili ali je vrijedilo.
I vrijedi i dalje svaki moj novi radni dan. Svašta vidim, čujem, naučim, primijenim. Ima i učeničkih bisera koji osvježe dan, ima i dječje-bezobraznih pokušaja da se izbjegne ili smanji trud i muka oko domaćih zadaća i prepisivanja s ploče za vrijeme nastave. Zalomi se i poneki nemili događaj. Pa budem nekoliko sati ili ljuta ko leptir ili tužna. Još ako se poklopi nekoliko što blesavih što nemilih događaja u jednom danu, skoči adrenalin pa se ta doza ljutnje ili tuge poveća na n-tu. Kao danas…

Teglim par (da par – desetke) kila učeničkih bilježnica svaki mjesec kući svojoj. Pregledavam zadaće i školske uratke. Posvetim se zadatku. Upišem poneku bilješku, pokudu ili pohvalu. Unesem zabilješke u svoj tefter, imam posebnu bilježnicu za svaki razred i u bilježnici po nekoliko listova za svakog učenika. Pratim djecu, imam povratnu informaciju kako su shvatili gradivo, što im je nejasno, gdje najčešće griješe. Pratim da mogu ispraviti svoj način rada, dopuniti ga, doraditi ga. Jer sam takva. Iz onih vremena pionira malenih…

Danas donesoh bilježnice u školu, vratih učenicima, prokomentirah u globalu i pojedinačno što uočih. Treba unijeti i ocjene u dnevnik pa krenem i to učiniti. Kadli. Svađalačko-glasni žemski glas se oglasi usred razreda. „Učiteljice, napisali ste mi u bilježnicu ´KRAVO´!“ Evo, sad kad čitam ovo što vam pišem, stvarno je glupo i smiješno… Ali dijete je bilo maltene s pjenom na ustima. „Ne, napisala sam ti BRAVO.“ Ej, zamislite vi to… pohvalim učenicu jer je napisala svu zadaću, jer je uredna i očito pratila na satu sve što smo pisali i vježbali. Znaaaam, znam da ne može razmišljati i reagirati kao odrasla osoba (uostalom, ima zasiguno i odraslih koji bi pošizili ako bi im se učinilo da im netko piše takvo što…) ali me baš fizički zaboljela činjenica da je i na trenutak-tren pomislila 1. Da mislim tako i 2. Da joj želim napisati u bilježnicu, na papir takvo nešto. Razred ju je ismijao, ona se rasplakala, nije znala reći je li ljuta na mene ili na samu sebe. Lastane, gdje si????!!!!