Uskrs se približava, misli su mi sve češće okrenute prema obiteljskom okupljanju. Trebali smo ići u rodni grad i tamo tucati jaja, jesti šunku i plakati od hrena. Ali je moja mama izjavila da bi htjela doći k nama. Iako je prije dvije godine svečano izjavila da više neće putovati, da joj je naporno. Pa je sad prekršila časnu pionirsku. Otkako je dala izjavu o nedolasku, nisam je više pitala hoće li ipak doći. Ne želi, misli da nije više u stanju – cijenim i poštujem. Sad želi, misli da je u stanju – ja presretna. Dolaze mi i seka i šogor i ovo je prilika poslije dosta godina da proslavimo Uskrs kod nas, zajedno s mojom familijom.

Lani su bili muževi starci i sestra. Lako za starce, njih se može izdurati, no moja šogorica je u stanju pokvariti svaku idilu... Kad je izjavila da bih trebala vježbati tai-chi jerbo ću tako naučiti disati kroz kosti... ili kad je rekla da od njenih soli za kupanje koža bude glatka i izvana i iznutra... Evo, i nakon godinu dana mi se digne tlak kad pomislim na to. Znate li one američke filmove u kojima se slavi Dan zahvalnosti pa se uža i šira familija skupi oko purice pa isplivaju godinama skupljane i ponekad zatomljene nesuglasice i frustracije? Tako nekako je i to izgledalo...

Što se faksa i posla tiče, popustio mi je adrenalin, nastupilo razdoblje opuštanja. Jedanaest kolegija sam odvalila, ostaje još pet. I još jedno ogledno predavanje umjesto završnog ispita. U međuvremenu sam na poslu odslušala i položila Zaštitu na radu. Mo´š mislit´ ispita... Ali i to ide u dosje, jel.

Prošli tjedan sam bila na sistematskom pregledu na koji firma šalje svoje zaposlenike svake dvije godine. Ih, što ti je raditi u pravoj firmi... Godinama sam se nakanjivala otići na «tehnički» pregled ali nikako skupiti novčiće. Pa sam eto dočekala. Elem. Zdrava sam, potpunomad, što je potvrda vlastitog osjećaja. Imala sam blagi dojam da me u riječkoj poliklinici Sunce pretražuju u svrhu nalaska nečega, makar povišenog šećera ili kolesterola ili čega god. Čudili su se kako mi jetra super izgleda. Mislim si u sebi – zar vam ličim na alkoholičarku ili što?! Pa su se poslije udostojili reći kako se nakon kemoterapije jetra nekoliko dobrih godina oporavlja od tog šoka i da je stanje moje jetre izvrsno. E, tako već može. :P

Mili moji, danas navršavam 50 godina (za takve kažu da su polovnjače). Neozbiljno se osjećam za ovaj broj godina, ali to je valjda osjećaj koji imaju svi pedesetogodišnjaci. Četrdesete su mi proletjele u brojnim promjenama i očekujem da pedesete budu još bogatije i sretnije. Vas, koji naiđete ovijeh dana na moj blog – a očito je da sam vas zapostavila – častim tortom.

Malo prije sam se vratila s kulturnog uzdizanja. Gledala sam Natašu Janjić i Ivana Glowatzkog u predstavi «Preko Trnja do Zvijezde». Teatar Exit. Dugo, dugo nisam gledala tako dobru predstavu kao što je bila ova. Da dobra, fenomenalna je!

Na pozornici krevet, dvije gitare, par kockastih elemenata koji se pretvaraju u stolice, vrata i slično. Prije službenog početka predstave, dok publika još ulazi i žamori, glumci stupaju na scenu. Naizgled nezainteresirani za zbivanja u publici, pričaju međusobno, čitaju novine. Žamor postupno prestaje, glumci se obraćaju publici i uvlače je u zbivanja jedne ivanjske noći, u Zagrebu. Tridesetpetogodišnjaci, uspješna odvjetnica Helena i sitni kriminalac Robi čije se sudbine igrom slučaja isprepletu u jednom baru...

Dvoje glumaca, nekoliko likova. Uvjerljiva, maestralna gluma. Neobična, mladenačka, zaigrana, raspjevana predstava, s duhovitim scenskim rješenjima uz korištenje dječjih igračaka, brzo nizanje scena, predlaganje nekoliko varijanti događaja i pjevanje uz gitare. Pjevaju oboje. Nataša je i ovosezonska Zvijezda koja pjeva. S Markom Toljom. Ako je i dio publike došao iz znatiželje i želje da uživo vidi pjevajuću zvjezdicu, sigurna sam da su izašli više nego zadovoljni.