Prije tjedan dana (-7 st. C):





Pet dana poslije (+14):

"Ne krijem vam da sam veoma zabrinuta za vas... Upravo ste, bez da išta pokušate uraditi, propustili vašu 1. priliku da osvojite lijepu novčanu svotu! Hoćete li propustiti i vašu DRUGU PRILIKU???"

Tako počinje najnovije, ento po redu, pismo vidovnjakinje Donatelle Reyes. Rekoh vam, ovo objavljujem jer želim dokumentirati i kronološki obraditi jednostranu korespondenciju koju "jedna od posljednjih velikih vidovnjakinja današnjice" vodi sa mnom. I tisućama drugih do čijih je adresa došla. Možda je ovo nebitna kap u moru, a možda bar jedna osoba - koju obrađuje ta ista Donatella - odustane od slanja 199 kn.

Način obraćanja se u ovom pismu promijenio. Ovo je sad već poluljutito, žema traži odgovore na pitanja poput "Što se, dakle, dogodilo? Jeste li sumnjali u svoju sreću?" Eh, sad, ja propustih svoju prvu priliku. Ali mi ona pruža i drugu. "Ta je pojava toliko RIJETKA da je treba istaknuti!... Među nama, nisam bila previše optimistična, zaista nisam mislila da će vam se još jednom pružiti prilika poput ove koja vam je upravo ponuđena... Ovog puta nemojte propustiti priliku koja vam se pruža! Ovo je bez sumnje vaša posljednja PRILIKA!...Ta je pojava toliko rijetka da je treba istaknuti i da je svakako trebate ISKORISTITI, jer će ovo zaista biti ZADNJI PUT!" Eheeeeej, čekaj malo, vidovnjakinjo! Koje su to riječi?! Najvjerojatnije će mnoge štrecnut oko srca kad pročitaju takvo što.

Što treba učiniti da bi se iskoristila posljednja prilika? Popuniti i natrag poslati priloženi zahtjev i "svakako položiti vašu desnu ruku na poleđinu nekoliko MINUTA". A na poleđini "zahtjeva" nacrtana ogrooomna stilizirana ruka. Unutar crteža nekakav kvadrat s ucrtanom zvijezdom petokrakom, trokutima i simbolom. Što predstavlja simbol, pojma neimam, nit mi se da trošiti vrijeme i energiju na googlanje. Uglavnom, "čvrsto pritisnite vašu desnu ruku i držite je nekoliko SEKUNDI na crtežu", "u 5 polja (a koja su to polja na crtežu garant neće shvatiti više od tri četvrtine primatelja ove poruke, op.Pjesma) navedite mi vaših 5 omiljenih brojeva (od 1 do 49)." I onda valja brzo natrag poslati taj zahtjev, bon, štoli. I čekati. Pa će teta Donatella poslati svoj tajni dokument s uputama koje su potrebne da se osvoji svota od 231,000 kuna. I telepatski će kontaktirati s osobom, a aktiviranje telepatskog kontakta se postiže polaganjem desne ruke na crtežu. Ovo dvoje je besplatna usluga gospoje Reyes. I još šećer na kraju, naravno.

"Slažete se s tim da ćete mi besplatno ponuditi moj Talisman sreće. Platit ću vam tek participaciju u iznosu od 199 kn za pokrivanje troškova pripreme Tajnog dokumenta, vaših Tajnih uputa, i optimiziranja mog Veliko sretnog dana. Ne šaljem novac sada. Platit ću ovih 199 kn tek kada mi poštar dostavi paket, ili kada ga predignem u poštanskom uredu (plus troškove slanja i pakiranja)."

Je li ovo kraj? Čisto sumnjam, jer je i ono prethodno pismo ličilo na posljednju šansu za ostvarenje sreće i blagostanja...

E, u ovih dvadeset godina koliko živim u Istri, nisam doživjela da u prosincu padne snijeg. Obično bi krajem siječnja ili u veljači palo nešto pahuljica snijega, na sveopću radost i veselje. Prije nekoliko godina se čak pet dana zadržao sniježni pokrivač u mom gradu. Al, eto, vremena se mijenjaju. Nakon skoro četrdeset oblačnih i kišovitih dana, eto nama snijega. Naravno, ne zadržava se na tlu, ali ga je lijepo vidjeti. Prošetala sam malo gradom, htjela uslikati al su pahuljice sitne i rijetke. Uglavnom, klinci se vesele.

Što se mene tiče, neka krka. Radije se bakćem sa snijegom nego s kišurinom i nezdravo toplim vremenom. Al obzirom da je na moru prometni kolaps i kad kiša pada, snijeg bi bio vrlo jako nepoželjan i opasan. Pa ako ostane samo na ovom povremenom istresanju lepršavih zvjezdica iz oblaka, neka.

Odoh ja lijepo na godišnji odmor. Dosta je više čamenja čučeći i čučanja čameći u ovoj radnji, po mraku i kišurini. Mahjong-online sam već usavršila do visokih granica, odigrala par tisuća igrica, širim poruke mira i osmijehe, promoviram Hrvatsku u svijetu i šire. Al nije valjda svrha mog postojanja i ćubenja u radnji igranje igrica i surfanje internetom?! Nije. Pa onda odoh na odmor. Speglat onih metar i cvancih nespeglanog veša, oprat grede i skinut prašinu s ormara jerbo naša Tasmanijska neman odnedavna šeta po svim razinama našeg stana. Otkrila mačka kak se uz police jednog ormara može popeti do vrha. I sad svako malo vježba hodanje po gredama i ormarima. I zna sama i sići s višeg nivoa. Jedino je frka ako je gore a mi je želimo nahraniti. Pa nastane grebačina, mijaukanje i na koncu je netko od nas lovi po zraku. Da mače ne izgubi koji od onih devet života.

To što punim baterije ne znači da ću zanemariti blog. A ne, ne, bez brige. Taman mi stiglo 1578. pismo od idealno-servisne Donatelle Reyes. Moram ga dobro proučiti pa ću vam ga proslijediti. Kad sam već do sada obznanila sve te pozive da se udijeli siromašnoj teti vidovnjakinji sitnica od 199 kuna il kolko već, pa nek se u tom nizu nađe i ovo novo-novo-najnovije pismo...

I opet proletio vikend skok na skok. Petak je bio ljigavo-kišan, skoro pa žive duše nije bilo na ulici. Pa tako ni u dvorani Pučkog učilišta. Gdje je navečer Zajednica žena Bujštine organizirala besplatni koncert povodom Međunarodnog dana volontera. Na pozornici dvojica srednjoškolaca, Duo Bambus.



Ljetos su nastupali na Trgu slobode, zagrijali publiku i oduševili našu predsjednicu te ih je pozvala da nastupaju u petak. Pred manje od dvadeset ljudi. Ma, baš mi bude neugodno zbog tako malog interesa. A dečki imaju i svoj klub obožavatelja koji ih prate na nastupima (i nose majice s natpisom njihovog benda). Čuli smo istarske pjesme, i kaubojske, i Novih fosila, i talijanske i raznorazne druge. Simpatični, uigrani, duhoviti. Svirali su preko sat vremena, potpuno uživljeni u nastup, kao da nas je bar dvije stotine u publici. I sigurna sam da im je repertoar bogat, i da bi mogli još tri sata svirati bez ijednog ponavljanja. U usporedbi s onim što sam čula ovog ljeta po raznoraznim terasama, ovi bi mladci mogli bez problema svirati na svadbama ili zabavama i drugim gažama.

U Supertalentu posljednja polufinalna emisija. Nije bila toliko jaka po sastavu i kvaliteti kandidata kao prethodna ali je bio užitak gledati i slušati. I mislim da su pobjednici zaslužili odlazak u finale. A u finalu, kako se i očekivalo, bit će šarenilo talenata. Meni se najviše svidješe pjevači i plesači, ali šansu dobiše i drugi. Pa budemo vidjeli tko će biti prvi supertalent u Hrvata...

U Plesu sa zvijezdama agonija se nastavlja. Ovaj put je morao ispasti Mlikota. Nije ni on nešto jako posebno, no uložio je očigledan trud i – za razliku od kuharice - korektno otplesao sve svoje plesove. Blesavo bi bilo da i u slijedećoj emisiji ispadne netko drugi a ne Ana, no ovo je već ionako prevršilo svaku mjeru. Ako raja hoće svoje nofce davati za glasove Ani, ili ako netko odozgora ima nezaustavljivu želju Anu proglasiti najboljom plesnom "zvijezdom" ove sezone, nek im bude.

Nedjeljno sunce izmamilo je van šetače, među njima i muža i mene. Dok su curke odrađivale svoje obveze, mi udahnusmo svježeg i suhog zraka, nakon toliko mokrih dana. Uz sunčane zrake bilo je daleko lakše obaviti sva ona pranja, kuhanja, peglanja i spremanja koja ostanu za vikend.

Sad slijedi odbrojavanje. Do kraja školske godine, do priredbi, do odlaska na snijeg. U petak je bio roditeljski u gimnaziji, danas je roditeljski u osnovnoj školi. Sve je u najboljem redu, Potočnice redaju odlične ocjene, baš se trude i trud im se isplati. Mažoretkinje pripremaju priredbu za subotu, probe su učestale. Mlađa u prosincu ne sudjeluje ni u kakvim priredbama, tako da se može potpuno skoncentrirati za školu. A u školi joj je prije tjedan dana ukradena vrećica sa sportskom opremom i rukometnom loptom. Trenirka i tenisice nestale bez traga, lopta se pojavila u sportskoj dvorani. I za sada ništa. Mlađa rekla razrednici, rekla pedagoginji, saznala i tko je viđen s njenom rukometnom loptom pa na toga i sumnja. Danas popodne će tajo pokušati saznati što se poduzelo po tom pitanju. Proljetos je rukometašici pod treningom nestao mobitel. Kojeg inače ne nosi uopće u školu ali tad ga je ponijela jer se trebala s nama čuti. Tada nismo reagirali u školi jer prije nismo niti znali da se ne zaključavaju svlačionice za vrijeme treninga. Dijete nakon par mjeseci dobilo novi mobitel. Eh, a sad bi kao trebalo nove tenisice i trenirku uzimati. Pa nije baš da nofci rastu ko božićna pšenica... Ma, bolje ne pričati o krizi i novcima i (ne)zaposlenosti.

Al ću vam pokazati plakate dobrodošlice na našem Zavodu za zapošljavanje:







Pa ti sad budi nezaposlen. I još k tome gripozan.

Svakih šest mjeseci ista stvar. Vađenje krvi i kontrola na Klinici. Od svega mi najstresnije i bolno vađenje krvi. Pogotovo kad me pikne više od jednom. Prvo mi je teta pijavica-vampirica pikala desnu podlakticu. Ni kapi nije uspjela izvući van, a vakuumom mi je čupala. Onda je tražila moju lijevu ruku. Rekoh - ne dam, rekli su mi da ne smijem jer su mi operirali lijevu dojku. "Oooo, smijete, smijete", veli ona. Da je po najnovijim istraživanjima dopušteno vaditi krv i iz te "slabije" ruke, i da se može bez posljedica. Hehe, al mi ni tamo nije našla žilu. U meni se sve stislo. Onda mi je izbušila šaku desnu. Uffff, ajd, buši, samo nađi tu krv i izvuci kolko trebaš. Pak je neka tuka ušla u labos i trknula mi nogu dok me ova druga pikala. Dobro da mi igla nije probila i žilu i ruku. Na koncu je sestra prolila moju krv na svoje bijele hlače. Uzela mi je viška dragocjene tekućine! Pak sam preživjela. I nis pala u nesvijest. Već veselo odlepršala na kavu i kesten-kolač.

Et, da bude zabilježeno - tumorski markeri u redu, prikupljeni nalazi u redu. Mog internog onkologa Tomeka nije bilo, neki novi mr.sc.dr.med. me primio na kontrolu. I odredio novu hormonalnu terapiju. Do sad sam godinu i pol gutala dvije Nolvadex tablete dnevno. Al kaže liječnik da se Nolvadex ne daju žemskinjama koje su već klimakterične. A ja jesam, već tri godine. Pak mi odredio da pijem po jednu Armotraz tabletu. I onda više ne moram paziti na stijenke maternice, da se ne bi slučajno prekomjerno zadebljale. Nego na kosti i osteoporozu. Pak sad moram trošiti preparate kalcija i vitamina D. Što bih ionako za svoju (naaajbolju) dob trebala koristiti. Za šest mjeseci eto me opet u Klinici. Umjesto kolor-doplera, moram donijeti denzitometriju skeleta i estradiol i ESH.

“Estradiol je najvažniji estrogen, odgovoran za razvoj sekundarnih spolnih obilježja žene. Zajedno s gestagenima kontrolira sve reproduktivne funkcije. Primarno se izlučuje iz jajnika i žutog tijela, no malo i u testisima odnosno u nadbubrežnoj žlijezdi, a u trudnoći iz posteljice. Određuje se u svrhu dokazivanja spontane ili inducirane ovulacije, ispitivanja funkcije jajnika, ispitivanja neplodnosti u žena, kontrole nastupanja puberteta u djevojčica te procjene funkcije jajnika tijekom predmenopauze i menopauze (referentne vrijednosti podstmenopauza: 18,4 – 201 pmol/L). (http://www.poliklinika-stela.hr/Estradiol.html)

Eh, sad, tražim što je ESH i surfanje me odvede do hormona eritropoetina koji pomaže koštanoj srži u stvaranju crvenih krvnih stanica. Jel to to – ne znam, valjda je.

Punih baterija vratih se kući svojoj. Osiromašena za koji mililitar krvi, bogata za par susreta. Zahvaljujući ljubaznosti bivšeg blogera (fala još jedared, Tata od formata!), u ugodnom društvu imadoh priliku odgledati “Falstaffa” u HNK. Ljuuudi, na crnom platnu iznad pozornice se projicira prijevod na engleskom i hrvatskom jeziku! Obzirom na pjevani talijanski, kojeg je zahtjevno slušati i razumjeti, dragocjena pomoć u svakom slučaju. Mal me vrat bolio poslije, jer je zeru nezgodno s parketa pratiti prijevod al je korist veća od to malo neugode.

Vidjeh sestru, šogora, nećakinje, provedoh pol dana s majkom svojom jedinom. Brojala mi je zalogaje, naravno, morala sam pojesti više juhe neg što sam planirala ( mamina juhica). Pa me naučila kuhati novo jelo . Stajala sam pored nje, prisjećajući se sličnih situacija dok sam puno mlađa bila, hehe. Sve sam zapamtila, uslikala recept (Vegeta-recept, mama ima hrpu onih knjižica) pa ću jedan dan prirediti svojim ukućanima. Odgledale smo mati i ja zajedno reprizu Plesa sa zvijezdama. Dakleeeee...! Ni Gobac ni Danijela Trbović mi nisu bili toliko antipatični kao sad kuharica Ana. Mislim, u krajnjem slučaju meni ni iz džepa ni u džep što Ana ide dalje a jedna favoritkinja Iva ispada iz natjecanja. Al mi je bilo apsolutno neodgojeno ponašanje Ane i Nicolasa jer nisu prišli ispadnutom paru nego se uhvatiše jedan drugog i zaplesaše. Ahhhh, valjda će i oni jednog dana ispasti iz tog Plesa. Ne d´o blog da dospiju do finala, p-p-p!

Od planiranih kava neke se nisu ostvarile, što zbog već prisutne bolesti, što zbog – u međuvremenu – zarađene viroze. Svima vama bolesnima, šmrcavima , kašljavima , toplijima – brzo se i uspješno oporavite! Koga sam vidjela i s kim sam proljudovala, hvala im na kratkim ali sadržajnim druženjima! Ostali – više sreće drugi put. Ma, eto mene opet u metropoli za šest mjeseci. Brzo će to.