Rekapitulaciju protekle godine neću raditi. Što je bilo, bilo je. Na sve ružno pljucnut ću – pljuc, pljuv, hrak... Od cijele godine ću pamtiti prosinac, jer je bio najbolji. I nek mi slijedeća godina bude kao prosinac – ja sretna.

Ove godine prvi put imam radni doček Nove godine. Ko da sam u estradi, hihihihi. No, ne žalim se. Em ću biti među razdraganim ljudima, em ću biti s mužem a još ću i zaraditi.

Na dočeku Nove izvan kuće nismo bili otkako su se curke rodile. Nije nam nimalo žao. Gledali bismo TV, plesali, pjevali, u ponoć ili izašli van ili s krovnog prozora promatrali tradicionalni vatromet. Djeca su išla spavati kad im se dalo, mi bismo odgledali neki od legendarnih filmova kakve obično stave na TV-programe i priuštili si duuugačko spavanje.

A nekad? Kad smo dragi i ja prohodali, prvu smo Novu godinu proveli u Poreču s još jednim sisačkim parom iz društva. Mislim da smo bili tri dana. Naplesali se, šetali uz more, uživali. Slijedeću Novu dočekali smo u Umagu. Ja sam se već bila zaposlila u Digitronu i stanovala u Bujama, dragi je dogovorio posao u Umagu i namjeravao se doseliti u siječnju. Sisačko društvo, nas 15, provelo je nazaboravan doček u hotelu Koral. Društvo se povećalo na dočeku 1990. Taj doček pamtimo kao «đapa 23». Da, bilo nas je 23. Proveli smo pet dana u porečkom hotelu Parentium. To je doček koji se i dan-danas prepričava u društvu...

Nakon tog legendarnog dočeka, više ništa nije bilo isto. Muž i ja smo dočekali 1991. u Poreču. Sami. Ubrzo smo se preselili u Umag i u našem potkrovlju s dva para prijatelja ispratili prvu ratnu godinu. Nakon nekoliko mjeseci zaposlila sam se u duty-free shopu i time prekrižila bilo kakvu pomisao na godišnji odmor a kamo li na praznike. Srećom da nismo dočekivali Novu u shopu... Dolazila bih kasno navečer kući i u mirnoj i tihoj atmosferi s mužem iščekivala ponoć. I nadala se boljem sutra. I onda... od 1995. slijede dočeci ispunjeni dječjim smijehom...

Mili moji, u Novoj godini vam od srca i iznad svega želim zdravlja! Koliko je dragocjeno, i sama sam okusila i zato govorim iz iskustva. Neka vam je sretno! Pronađite i njegujte zadovoljstvo u vlastitim životima. Ljubav i uspjeh sami izborite.

Dobro se provedite, nauživajte i odmorite!

Voli vas Pjesma

Mili moji, evo me nazad. Vesela i prpošna, full napunjenih baterija. Ne da je bilo divno, nego je bilo divno...

Dočekao nas je metar snijega. Prirodnog. Onog koji tako lijepo škripi pod nogama. Prva tri dana sjalo je sunce. Priroda očaravajuća. Dok je ostatak društva skijao, ja sam se šetala. I tu i tamo opalila koju fotku.








Na sam Božić počeo je padati snijeg, i tako sve do subote.








Zahladilo je bilo na -12. Djeci smo uzeli potkape, da se mišice ne smrznu skijajući.



Koja zimska idila! Sjediš u toplom bungalowu i gledaš kroz prozor kako pada snijeg, grane borova se savijaju pod bijelim teretom. A ispred prozora Smješko Bijelić.






Rogla nas više ne bude vidjela. Dva puta za redom je sasvim dosta. Pogotovo jer na planni neima klizališta. Ni ove godine se nisu potrudili proširiti ponudu bar nekom malom, priručnom ledenom plohom... Mislim, volim ja šetati i nađem si zanimaciju ali bar sat vremena fizičke aktivnosti na reskom zimskom zraku svakako si želim priuštiti već nagodinu.

Škola gotova, na sveopće oduševljenje. Probe, treninzi, utakmice i priredbe odrađeni. Protekli sam tjedan ujutro odlazila u radnju, na po par sati. Bez stresa i presinga. Sinoć su me zvali da odradim posao u nedjelju navečer. E, neće moći... da su mi rekli tjedan dana prije, možda bih još i uspjela izorganizirati i odraditi noć pred putovanje. Ali nisu. Danas su opet zvali. Da nitko drugi ne može i jel bih ipak odradila. Naravno da nitko drugi ne može, kako ćeš nekoga u subotu ujutro ići tražiti da ti u nedjelju navečer odradi posao?! Za kojeg se znalo još prije mjesec dana.

...Još malo pa odosmo. Utanačeno vrijeme polaska, popis stvari spreman. Sutra treba pripremiti sve po spisku, u ponedjeljak ujutro nakrcati auto i sanduk na krovu. Prognoza je suha (konačno), snijega je na odredištu već napadalo stotinjak cm. I to je to.

Svima vama, mili moji, želim čestit Badnjak i blagoslovljen Božić! Uživajte u svojim obiteljima, sjetite se starih prijatelja, opustite se. Onima koji će blagdane provesti radno - neka vam Božić protekne miran i tih.

Popis obveza skoro je sav iskrižan. Još koja mašina veša, i možemo početi pakirati. Ove godine možemo ponijeti puno više nego dosadašnjih godina. U obitelj je stigao novi auto! Ovo je naš izbor:

Naše mažoretkinje, djevojke, djevojčice I “babe”, priredile su u subotu predstavu “Ljepotica I zvijer”. Neuobičajen nastup, jer smo ih navikli gledati većinom u prastarim uniformama I u koreografijama koje su odgovarale pravilima mažoret-plesa.



Klasičnu priču o ljepotici i zvijeri zamijenila je otkačena priča o zbrčkanoj vili koja se ne može sjetiti formule kojom vraća zvijer u prvobitan oblik – “mladića plavih očiju I ko ugljen crne kose”. Bilo je tu svega, i vilenjaka, i can-can plesačica, plesao se i menuet i valcer i čardaš, pojavili su se sobovi (i oni su inventar, baš smo neki dan odgledali božićnu predstavu iz 2000. godine, tad su se prvi put pojavili), ribe, i Djed Božićnjak… najviše od svega – bilo je smijeha. Kao što je rekla voditeljica na kraju predstave – hvala svim tim djevojkama i ženama što su, usprkos izuzetno skromnim mogućnostima, dale sve od sebe da nas zabave i razdragaju.













Dvorana Učilišta bila je skoro puna. Svaki gledatelj platio je 20 kn ulaznice. Prihod je išao u humanitarne svrhe. Možda bi koja ovakva predstava mogla poslužiti za prikupljanje priloga našim mažoretkinjama. Kad već Grad ne pokazuje sluha za obnavljanje uniformi…

Danas je konačno prestala kiša i preokrenulo je na buru. I to na kratko. Prognoza je još uvijek loša, bit će opet dažda, i curenja vode po stanu. Ne curi, doduše, u potocima ali su vlažna tri zida...

Ne nalazim zadovoljstvo u odlasku na posao. Pa sam na godišnjem, od večeras. Baterije mi već tiltaju, kombinacija PC+T-com sve je sporija , imala sam ovaj tjedan par stresnih doživljaja,

napetost onda prenesem doma i stradaju nevini. Još ću odraditi par zadataka koji mi donose i užitak i novce i odoh na snijeg. Promijeniti klimu, podignuti imunitet, uživati u društvu najmilijih i prijatelja.

Godišnji započinjem s palačinkama s Nutellom. Petak je.

Ogavna li vremena... Danima kiša pljušti, sipi il rominja. Jugu se raduju valjda samo galebovi. Na gatu dočekuju ribice koje nanesu valovi.

Povodom Međunarodnog dana volontera (5. prosinca), u nedjelju je Zajednica žena Bujštine organizirala koncert. Za razliku od ostalih zbivanja ovih dana, koncert je bio potpuno besplatan. Nastupali su plesači, pjevači i glumci s Bujštine, svi odreda amateri. No, na profesionalnosti i talentu bi im mogli pozavidjeti mnogi koji naplaćuju svoj nastup...














Skupilo se čak i publike, ne samo roditelja i voditelja. Svi su na izlasku iz dvorane počašćeni kolačima i sokovima. Isplatilo se doći.

Mjesec prosinac. Mjesec humanitarnih priredbi i predstava. Dvorana Pučkog učilišta svaki dan otvara svoja vrata ljudima željnim zabave, pjesme, smijeha, i spremnim da ili plate ulaznicu ili daju svoj humanitarni prilog.

Prvo zbivanje kojemu sam nazočila bijaše koncert "Novelli od srca". Preklani je bio održan sličan koncert, u organizaciji Zajednice žena Bujštine. Ove godine je za pomoć umaškoj pjevačici koja boluje od Parkinsonove bolesti upriličen koncert u organizaciji njenih prijatelja-pjevača i uz pomoć Pučkog učilišta. Mili moji, koliko pozitivnog duha, koliko osmijeha, koliko iskazanog poštovanja i ljubavi na jednom mjestu...!



Voditeljica je između nastupa pjevača (Vesna Nežić Ružić, Mirko Cetinski, Sergio Pavat, Elio Pisak, Joso Butorac, Vito, Robertino, Franco Maurel, Riccardo Bosazzi, Goran Griff i Arlen, Sergio Preden Gato i klapa Lungomare) govorila o prijateljstvu, sreći, poštivanju, darivanju. Ali bez padanja u sevdah, u granicama dobrog ukusa. Pjevale su se većinom istrijanske pjesme (ali i "Ćale moj" Vice Vukova), pjevala je i publika, pjevali su i kolege pjevači koji su sjedili u prvom redu i pratili tijek koncerta. Nekoliko pjesama otpjevala je i Novella, ganuta brigom i pozornošću... U svijetu estrade nema previše iskrenosti, prijateljstva i uvažavanja, nema toga baš ni među pripadnicima nekih drugih struka - većinom vlada zavist, podmeću se kajle. E, ali u ovoj grupi pjevača vlada stvaran sklad. Svaki od izvođača obratio se Novelli riječima podrške i poštovanja, uz zahvalu što im je pomogla svojim iskustvom i dobrotom... Ulaznice su se prodavale po cijeni od 30 kn, sav prihod uplaćen je dragoj gospođi, kolege izvođači nastupali su besplatno i još su neki od njih donirali novac.


Na istoj smo glazbenoj svečanosti doznali i da se za Božić počinje emitirati program nove radio-postaje Radio Umag-Umago, u vlasništvu Mirka Cetinskog. Koliko sam čula, prostorije postaje bit će na Trgu slobode. Pa da čujemo...

Primila sam SMS od Franca. Tko nije – evo, na znanje i ravnanje. Iako sam ja odgledala cijeli video do kraja, nisam shvatila kakve ima veze s Ribarnicom. Očito sam propustila nešto. Plavuša, pa to ti je...

"Sa 500-tim postom Ribarnica je zatvorila dućan. Što je bilo, bilo je."

A baš nedavno je Suncokretićka pisala o nestancima i odlascima s blog-scene... Još jedan dragi, dragi bloger odlučio je prekinuti svoju karijeru u blogosferi. Šteta. Dragi Franc, tebi, Šnajderici i djeci želim zdravlje i sreću! S osmijehom na licu ću se sjećati tvojih (vrlo slikovitih i naprednih, jel) postova.

Jedna od upecanih

More se smirilo. Sretoh u ponedjeljak TV ekipu Nezavisne istarske televizije, dva mladca u plitkim cipelicama pokušavala su napraviti prilog o nevremenu i istovremeno ostati suhih nogu. Gledala sam navečer vijesti, ugledah i sebe u jednom kadru (srećom da je bilo dosta znatiželjnika s fotoaparatima i mobitelima koji su okolo slikali, pa nisam bila jedino ludo čeljade koje se bori s vodom i vjetrom u želji da uslika par fotki). Tog je dana pol grada bilo vani, neki su sa zabrinutošću pratili divljanje prirode, neki se samo iščuđavali. Potopljeno je bilo nekoliko podruma, ulaza, poslovnih prostora. Ispred gradskog hotela osvanule su vreće s pijeskom. Nekim je cestama ovladalo pol metra mora pa je promet bio zabranjen i preusmjeravan. No, nismo bili jedini pogođeni ovim povodnjem. Mnogi su duž naše obale prošli puno, puno gore. Kako smo mali i nemoćni pred prirodom... Meteorolozi kažu da će nas sutra ponovo zaliti kiša, puno kiše. Valja još neko vrijeme ostati oprezan. I čekati buru...

Opet je nastupilo razdoblje kratkih dana, dugih noći, dosadne kiše, depresivnog i svađalačkog vremena. Bez previše volje obavljam svakodnevne poslove. Nespeglano rublje opet se gomila, suđa ima uvijek više nego što stane u perilicu... Jedva čekam godišnji. Da mogu u miru oprati, speglati, pripremiti, spakirati. Prosinac tradicionalno donosi hrpu događanja, kalendar nam je krcat. Na nekima sudjeluju Potočnice, na ta neizostavno idemo. Neka želim pogledati, možda uspijem nagovoriti koju od curki da mi pravi društvo. Neću se ni uspjeti okrenuti, već će doći Božić. I neka baš. Zimske radosti, snijeg, možda i led, ugodno druženje s prijateljima. Pa onda Nova godina, radna ili neradna – svejedno, ostatak ferija u rodnom gradu. Navikavanje na pisanje devetke umjesto osmice...

Danas je u porodici važna obljetnica. Starija nećakinja slavi okrugli rođendan. (Pre)zaposlena žena, dvomajka, naš obiteljski anđeo. Brine o svima nama, o našem zdravlju, za svakoga ima vremena i obzira, nastoji svima ugoditi, uspješno se nosi sa svim problemima koje život stavlja pred nju. Prekrasna, hrabra osoba sa stavom i autoritetom, dostojna divljenja. Ponosna sam što je imam, što je dio mog života. Sretan rođendan, mila!

Ovo još nisam doživjela otkako sam u Istri (a tu sam 20 godina). Neki pamte da se 1977. more izlilo po Trgu slobode.

Blažene gumene čizme... Uslikah i ostadoh suhih nogu.











Gornje slike nastale su oko 8 h. Evo što sam uslikala u 11 h: