Tko kaže da mene more ne vidi. Ev, bila sam u nedjelju s obitelji. Nije padala kiša, nije puhao vjetar, nije bilo nikakvih neodgodivih obveza. Otišli u Kanegru ujutro, oko 9. More mirno, bistro, čisto, malo ljudi na plaži.





Curke se okupale, muž ušao do koljena pa odustao. Meni bilo čist fino u hladovini, a još kad sam čula da je more "minus petnaest", ne bi me nitko ni pod prijetnjom oružja natjerao u vodu. Obzirom da nije 25-28°C, moje kupanje u moru će još pričekati. Oko 11 h se plaža počela puniti. Velikima, malima, ručnicima, ležaljkama, stolovima i stolicama, frižiderima, čamčićima, psima. Mi se pokupili i otišli doma.

S godinama sam izgubila želju za sunčanjem i umakanjem u more. A nekad mi nije bilo teško ljeti iz Buja poslije posla otići u Kanegru ili gdjegdje drugdje... Em sam vidjela da ne mogu potamniti više od jedne i pol nijanse, em mi je sezona postala najvažnije razdoblje za posao...

Uspjela sam još jednu kavu popiti s Decy. Hvala njojzi, punoj razumijevanja, što se ranom zorom budila da bi se mogle vidjeti . Vjerujem da će i njoj ostati u lijepom sjećanju ta jutra, uz miris kave i mora i ćaskanje.



Počeo je ATP turnir. Nema zastavica, nema plakata. (Po gradu polijepljeni plakati i izvješene zastave, transparenti, štoli – za Dane antike koji se održavaju slijedeći tjedan.) Nekad su travnjake i parkove krasile velike teniske loptice, raja se slikala pored njih za uspomenu. Nina Badrić je u prošlu subotu održala besplatni koncert na Stella Marisu uoči turnira. Plakati s najavom koncerta polijepljeni su i po kontejnerima, eno ih još uvijek na raskrižju sa semaforima, na ulasku u grad. Al drugih najava neima. Sinoć je bio koncert Natali Dizdar, večeras nastupa sastav Soul Fingers, turnir zatvara koncert Gustafa. Poneko poznato lice zaluta u grad, i to je to. Kao i svake godine – u gradu se i ne osjeti da se par kilometara dalje događa tenis + dnevni i noćni zabavni život. Jedini dodir s turnirom će valjda biti prijenos završnice ATP-a, na video-zidu na Trgu slobode. Bar nešto.



Turistička se struktura promijenila. Došli su Slovenci i Talijani. Ima još ponešto Rusa i Nijemaca. Sve u svemu, upola manje ljudi nego lani. Bar u mojoj ulici. Navečer mir i tišina. Još kad u ponedjeljak nije bilo glazbe iz svakog kafića i slastičarne (kažem – iz svakog – jer je unatoč danu žalosti bilo glazbe po gradu. Jednog sam susjeda upozorila pa je odmah ugasio radio. Ostalima se nisam usudila reći. Da me ne bi netko istamburao, kakvih ljudi sve neima)... Kad mi djeca naiđu u radnju, iščuđavaju se kako ljudi ne odzdravljaju, a kamo li pozdravljaju. Ha, ja sam već oguglala na takav neodgoj. Glasnice me još uvijek služe i nije mi teško pozdraviti možebitne kupce pri ulasku i izlasku. I još uvijek imam volju oprati bar jednom dnevno ulicu pred radnjom, maknuti sve one mrlje od sladoleda, sokova i dreka. Grad je sve zmazaniji, naša ulica nije oprana mjesecima. No, to nimalo ne čudi jer tržnica nije oprana već godinu dana. Svako malo po ulicama i trgićima niknu stupići ili ograde, kako bi se preduhitrio bahatluk vozača koji ostavljaju svoje limene ljubimce gdjegod im padne na pamet. Zalud. Da o parkiranju po zebrama i mjestima za invalide uopće i ne govorimo. Ne samo domaći ljudi, nego hrpa stranaca ostavlja tako aute. Vide da gradom vlada prometna anarhija i debelo to koriste. Nemamo pauka. Prometnu policiju ne vidjeh već odavna u gradu. Možda baš patroliraju kad mene neima. Za vrijeme Ribarskih noći bio je zabranjen ulazak u stari grad autima. A cijela obala bila je krcata automobilima, svih registracija. Džaba rampa na ulasku u stari grad, džaba naredbe gradonačelnika, džaba zabrane... Sve je otišlo u Honduras....

Sinoć smo bili u kinu. Gledali Harryja Pottera. Knjiga je već odavna pročitana. Starija pročitala ponovo neki dan, pa i ja uzela da ponovim gradivo. U dva dana pročitala knjižurinu (što će reć koliko posla sam imala u četiri smjene)... Pročitala u subotu i kritiku Jurice Pavičića u Jutarnjem, čist infić.

...Iz kina smo izašli nakon 3 sata. Prvih desetak minuta žurnali, jel, najave nadolazećih filmova. Pa zatim prvi dio. Pa bez ikakve najave crn ekran i poruka da je sad pauza od 15 minuta, za piš-partiju ili kupnju novih količina kokica. Il jednostavno za protezanje nogu. Neki se klinci igrali lovenke po dvorani, ispucali dotad skupljenu energiju. U dvorani svježe, tko je bio golih nogu, nije mu baš bilo najugodnije.

Elem. Film je dobar. Ima najviše "pjesničke slobode" do sad. Redatelj se nije previše pridržavao knjižurine. Naravno, petsto i nešto stranica prikazati u filmu od dva i pol sata nije nimalo lako. Hrpa likova uopće se ne pojavljuje u filmu (Dursleyevi, Meropa, Morfin, Gaunt, Dobby, Bill, ministar Scrimgeour), zbog izbacivanja velikog broja događaja neki su postupci likova ostali neobjašnjeni.

Čisto par natuknica. Harry čita novine u kafiću u podzemnoj željeznici, dogovara spoj s konobaricom. Mislim... izmišljena i nepotrebna epizoda. Harryja, ranjenog nosa i pokrivenog plaštem nevidljivosti, u vlaku pronalazi Luna. Umjesto Tonks. Malfoyev boravak u Sobi potrebe je jako potenciran, za razliku od npr. objašnjenja što je s Dumbledorovom rukom. Hermiona i Lavender sukobljavaju se kod bolničke postelje u kojoj leži Ron nakon trovanja. Ronovo izgovaranje Hermioninog imena postaje direktnim razlogom prekida Lavender i Rona (a ne scena izlaska Hermione i Rona iz spavaonice), i Hermiona likuje. Harry odlazi Hagridu s profesorom Slughornom i tek tada saznaje za Agragogovu smrt. Dok je u knjizi upravo smrt pauka razlog zbog koje Slughorn odlazi s Harryjem. Na kraju filma nema prikazane borbe u dvorcu. Harry nije paraliziran u sceni ubojstva Dumbledora. Time potpuno gubi u karakterizaciji, i postaje kukavica. Tako da kraj uopće nema logiku knjige.

Spektakularna scena napada smrtonoša na London. Dvije-tri strašnije scene. Pri jednoj se prolomio takav vrisak u gledalištu da su neka djeca poskakala sa svojih sjedala. Pa je nastao smijeh... Ljubavnih scena malo, samo kao naznaka sazrijevanja glavnih junaka. Gluma vrlo dobra. Jedino me Luna razočarala. Njen lik je toliko simpatičan i luckast u knjizi da sam očekivala puno, puno više. Pogotovo kad joj je dana uloga Harryjeve spasiteljice.

Ajd, odgledali smo i taj film. Mali izlet u Rijeku, zajedničko popodne. Na povratku kući, pozdravili nas prohladna dolina Mirne (vani je bilo 16°C) i osvijetljeni Motovun.

Dva se dana već prepucavam s T-Mobile-Hrvatskom. U lipnju sam prebacila svoj broj mobitela s poslovne na privatnu tarifu, i usput obuhvatila brojeve Potočnica u Flex obitelj. Objašnjavanje mobilnoj službenici i razvrgavanje i sklapanje raznoraznih ugovora trajali su dobranih sat vremena. Ajd, uspjeli smo dobiti što smo zamislili. A prije toga smo bar dva mjeseca pregledavali raspoložive opcije, uspoređivali tarife, kalkulirali što se više isplati. Pa onda tri-četiri dana nismo uspijevali aktivirati tražene opcije, Najdražih 7 i SMS poruke. Probali na internetu, jok, onda zvali službu za korisnike. Uspjeli i to. Pa su mi obračunali dio impulsa po poslovnoj, dio po obiteljskoj tarifi. Pa smo sve to poplaćali. Da bi mi jučer ujutro onemogućili telefoniranje. Zovi opet. Mobilnog Ozrena "kako Vam mogu pomoći" (ma, svaka čast, pristojan početak razgovora, za razliku od mnoštva nepismenih, neusmenih i neodgojenih službenika nekih drugih firmi).

Mobilni mlađan momak (ovo me podsjetilo na onu "Kad sam bio mlađan lovac jaaaaaaa", pjeva Zvonko Bogdan) kaže da je nepodmiren neki tamo iznos za lipanj, po novom ugovoru. Kako, đe, ja sve platila. A niste, niste. Ništa, izdiktira mi mladac u pero iznos kojeg on tamo vidi kao dug i poziv na broj, juriš u Finu (jer otamo stiže lova u roku 24 sata, iz pošte putuje oko 2 dana a iz banaka kuku-lele i po 3 dana), platim, faxiram. I jučer popodne nađem u sandučiću upravo taj račun kojeg sam ujutro platila. Znači, platila unaprijed. Kak mi mogu onemogućiti razgovor zbog duga od računa koji mi još nije ni došao???? I čekam do danas u podne (jer u roku od 24 i te-mobajl proknjižava namirenje duga). Jok, ne da mi ni danas telefonirat. Pričekam da mi automat odvergla kak sam onemogućena, stisnem nulu i dobijem mobilnu Vedranu. Sad njoj cijelu štoriju ispripovijedam. U što je ona gledala, a u što je mobilni Ozren, ne znam. Ona iskopa neki iznos od 70 i nešto sitnih kuna još od svibnja. Ma, daaaaaj, ne budali... Na kraju mi se tlak digao u himalajske visine, srce počelo kucat taram-taram... Pa stadoh na loptu. Pa neću valjda zdravlje ostavit jednom te-mobajl-hrvatskom... Spustih ton za oktavu, tražim da mi izrecitira iznos i poziv na broj, napišem virman, po zvizdanu po drugi put ovog prijepodneva odšetam do Fine. Platila, faxirala. Večeras ću, kad odvalim i drugu smjenu i dokopam se stana vlastitoga, pregledati kućne račune, da vidim što je s tim svibanjskim dugom il nazovi-dugom. Na vrijeme sam stala sa žifciranjem, mogla prošvikat i hercklopfirat...



Dobro, sad sam se istresla. Sad se mogu i pohvalit. Jučer ujutro popila s Decy prvu jutarnju u Tondu!!! Lani mi je bloger-žema tako na brzaka upala u radnju, pozdravila se i ižljubila sa mnom i odletjela, da sam ostala još par minuta u pozi pozdravljanja i opraštanja, s osmijehom na licu. E, ove godine je susret trajao mal više od milisekunde. Prvo dok su se plavuše uspjele naći, jer ja čekah našu dragu literarno nastrojenu blogericu (nije Ana Žube, al je Decembar2001) u Tondu a ona mene pred radnjom... al smo onda ipak uspjele provesti zajedno neko vrijeme. Eh, kad je krenula bujica riječi... možda smo frtalj onoga što smo htjele pretresti uspjele i načeti, već je došlo doba za rastanak. Zajednička sličica za uspomenu, i odlepršala dinamična, srdačna i prpošna Decy na svoju stranu, ja otišla na posao. Razdragana, punog srca. Dok me nije strefilo ono odozgora, s početka posta.

U Rapcu nismo nikad bili. Pa je sad bila prilika. Od Plomina petnaestak minuta. Nakon spusta niz strmu ulicu, dočekala nas prekrasna uvala.




Platili komunalnom stričeku parkiranje 10 kn za sat vremena, sparkali se na obali. S rive, pogled ulijevo, prema hotelima i plaži



i udesno, uvis.




U dvorištima kuća prevladava bugenvilija. Oduševljeni smo tim prekrasnim cvijećem. Fakat izgleda raskošno.



I obzirom da nam se magnolija nije lani primila u dvorištu, slijedeći cvijet-drvo kojeg ćemo pokušati uzgojiti je - bugenvilija.

Popismo kavu na obali, ispod tende. Cijene kao u Tondu, kava sa šlagom 7, kava s mlijekom 6 kn. Pored nas sjedio Hoyka, intervjuirali ga povodom izlaska njegova romana. Kad smo pogledali brod-knjižaru usidren u luci, bilo nam je jasno otkud on ovdje. “Ovogodišnja turneja kulturno-turističkog projekta Brod knjižara kreće u subotu, 18. srpnja, iz Krka. Brod knjižara će ove sezone ugostiti 50-ak pisaca, književnika i pjesnika te će oploviti 14 otoka i gradova duž jadranske obale. Plovit će s gotovo 7 tona knjiga, više od 2 tisuće naslova i 13 izdavača. Svi ljubitelji pisane riječi imat će priliku kupovati knjige po povoljnim cijenama. Neki od poznatih hrvatskih autora koji će ploviti brodom i promovirati svoje knjige su Julijana Matanović, Enes Kišević, Zlatko Gall, Ana Ugarković, Lino Červar, Robert Valdec, Damir Hoyka, Davor Rostuhar, Stella Jelinčić i Ivan Dimosk, najavljuju organizatori. Gradovi domaćini turneje 2009. su Krk, Rabac, Cres, Mali Lošinj, Rab, Pag, Povljana, Sali, Sv. Filip I Jakov, Zlarin, Šibenik, Jelsa, Makarska I Supetar.” (www.korzo.net)


Na povratku prošli kroz Žminj, prošli dio ipsilona pa se kod Poreča spustili prema morju. Stali na ušću Mirne, pred zeleno-plavim vodenim prostranstvom.








Ušće Mirne je zaštićeni dio prirode, posebni ornitološki rezervat. "Radi se o području od 466 ha. Ovaj je dio prirode izuzetno važan kao vlažno stanište i jedno od rijetkih preostalih močvarnih područja na Mediteranu, po svojoj bioraznolikosti i ekološkim karakteristikama. Osobito je značajna ornitofauna, to jest fauna ptica. Dosad je tu zabilježeno DVJESTOTINJAK VRSTA ptica od kojih je polovica na crvenoj listi, što znači da su ugrožene, a još dvadeset posto je potencijalno ugroženih koje vrlo lako mogu prijeću na tu listu. O vrijednosti ovog područja govori i činjenica da je od desetka biljnih vrsta koje su u posljednjih stotinu godina nestale u Istri čak šest imalo stanište u močvarama donje Mirne. Tu su i 34 vrste sisavaca, kao što su rovke, šišmiši, vjeverica i tvor, od kojih je 12 zakonom zaštićeno, a jedna – vidra, područno je izumrla, zatim devet vrsta vodozemaca (osam zakonom zaštićenih), poput velikog vodenjaka, žutog mukača, šumske žabe i zelene krastače, te 15 vrsta gmazova (14 zakonom zaštićenih) među kojima barska kornjača, glavata žetva, različite gušterice, zelembać i gad." (Elvis Zahtila, ravnatelj javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Istarske županije, u intervjuu Glasu Istre)

U zvizdan, dok smo prolazili tim područjem, nije bilo na vidiku nijedne životinje osim ponekog galeba. Uhvatila ih fjaka.

U nedjelju ujutro u 6 sati probudile me silne sirene kola Hitne pomoći i vatrogasaca. Tjeskoban osjećaj držao me sat vremena, koliko je trajalo povremeno zavijanje. Nabrojala sam dvije sirene vatrogasaca i četiri sirene Hitne pomoći... jutros čitam u Glasu Istre da je u obližnjoj Đubi bila prometna nesreća. Tri auta. Vatrogasci su izvlačili stradale. Svi su preživjeli, srećom... Elem, dok su sirene parale nedjeljnu tišinu, digoh se i uhvatih pegle. Bar neke koristi od ranog buđenja. Dok se muž probudio i skuhao kavu, već je bila speglana zgodna hrpica rublja.

Djecu ostavismo u krevetima, a mi nakon kave i doručka zapalismo duž i poprijeko Istre. Kako je u subotu propuhala bura i temperatura se noću spustila na nekih 15-16 stupnjeva, postojala je velika vjerojatnost da će vidik nakon takvog silnog vjetra biti bistar i čist. Dobro smo pretpostavili.

Buje, ponad Buja - Kaštel. S Kaštela



pogled na zelenu Istru i plavo more, odmor za oči i dušu.





Pa krenusmo dalje. Ponte Porton, Motovun, Pazin, Gračišće, Potpićan, Pićan, Most Pićan, Kršan, Vozilići... Tetka je krivac što smo potegnuli sve do vidikovca kod Plomina.



Bila je pri povratku u Varaždin toliko oduševljena pogledom da smo odlučili nakon 20 godina ponovo otići tamo. Prije tih dvadeset godina, bijasmo se nakon bračnog putovanja u Rovinj isto tako uputili autobusom prema Zagrebu. Putevima da-ne-kažem-AVNOJ-a... Vidikovac je tada bio obavijen maglom. Ožujak, ljepljiv i hladan, i magluština svuda naokolo. Stojiš na vidikovcu ko na vrhu svijeta. Oko tebe samo bijelo ništavilo... Nda, to je bilo nekad. Sad puče pogled. Ne možeš se prestati diviti. Lijevo dolje Načinovići i iza šume Brestova, lijevo gore Rijeka,



ispred Cres s naseljima Porozina i Draguzetići, komadić Lošinja i Unije, pa na koncu skroz desno opet Istra i u njoj Ravni, Skitača, Rt Sv. Marina, Rt Prklog i Veli Kosi. I luka Plomin.







Na vidikovcu panoramski dalekozor, karta



i fotografija vidika, s označenim otocima i naseljima.




Sjeli u restoranu, za stolom pristojno prislonjenim uz prozore. Jer, ima i par stolova i stolica uz samu ogradu vidikovca. Fala lijepa, ne bih ja... Okruženi prekrasnom prirodom, u skoro pa zaglušujućoj pjesmi zrikavaca, provedosmo pola sata diveći se svemu. Ugasili žeđ i krenuli ka Raši.

Baš je zavrućalo. Danas je bilo negdje cirka oko 33°C. U zavjetrini pakleno. Srećom da se uvijek može naći neki kutak gdje ćarlija neki vjetrić. Kao npr. u Tondu. Em tamo popila Oranginu em sam dobila nagradu. Mlada, lijepa i srdačna hostesa dala mi da izgrebem nagradu od Orangine. Dobila loptu za plažu, iha!

Danas sam nakon dugo vremena opet spremala ručak. Kako sam se lijepo bila ulijenila... Tetka otputovala jučer. DEVET sati vožnje do Varaždina ispalo čist pristojan izlet. Vedro vrijeme, klimatizirani bus i putešestvije Umag-Poreč-Vrsar-Rovinj-Pula-Labin-Opatija-Rijeka-Karlovac-Zg... Javila mi se putnica iz Opatije, oduševljena dotad viđenim. Netko bi povilenio toliko putujući, ali ona je fakat uživala. Pa neka je. I ja sam uživala dok je bila ovdje. Blago meni s gošćama koje nam kuhaju...

Curke su jučer bile na prijemu kod gradonačelnika. Stotinjak učenika, što odlikaša svih osam razreda, što natjecatelja na raznoraznim smotrama i međužupanijskim i državnim natjecanjima. Nakon uvodnog slova novog gradonačelnika, dogradonačelnika i pročelnika društvenih djelatnosti, slijedila je prozivka učenika. Klinci su dobili priznanje i novčiće. Ali su prvo morali potpisati da su uzeli nofce, hehe.



Mlađa dobila 145 kn za sudjelovanje na natjecanju iz matematike, starija za svih osam odličnih razreda 550 kn. Ova druga cifra je itekako ugodno iznenadila Veliku. A i nas, nismo očekivali toliku nagradu. U svakom slučaju, bile su na svečanosti, i osim hvale, dike i ponosa, još i bile nagrađene novčićima. Nakon preuzimanja priznanja i par riječi oba ravnatelja osnovnih škola, slijedilo je zajedničko slikavavanje



a potom zakuska, frfa i sokovi.

Sezona? Pišmevrit. Svi kukaju, gostiju je osjetno manje, troše na jedvite jade. Čini se da jedino sladoledari imaju kakvog-takvog posla. Ulicom se šire mirisi kebaba i pizze, ugostitelji zovu, nude besplatnu rakiju. Bez pretjeranog uspjeha. Na trgiću ispred vijećnice ove godine osvanuli stolovi, stolice, suncobrani i šank. Iz obližnjeg kafića. Uklopili se lijepo u prostor, pružaju sliku ugodnog mjesta za zasjest. No, gostiju baš i nema. Ne znam koliko ljudi sjedi po terasama na novoj gradskoj plaži, valjda tamo ima nekog muvinga. Ugostitelji su spustili stolove i suncobrane skoro do samog mora. Za koju godinu, kad zaživi plaža u pravom smislu, i ako ugostitelji do tada ne propadnu, bit će pravi užitak ljenčariti tako uz zapljuskivanje mora. Tko zna, možda se kadikad organizira i kakav vodeni party, kao na Bačvicama. Il Zrču. Jer, koliko čujem i vidim, u Umagu se itekako zna partijati.

Nedjeljno prijepodne proveli smo u Rovinju, nas troje odraslih. Teta nije nikad bila u Rovinju, muž tu i tamo službeno ode ali nema vremena za turistički obilazak a ja bijah zadnji put u gradu prije nekih pet godina.

Ipsilon ostavismo drugim vozačima, izabrasmo staru cestu. Prvo stadosmo na Limskom kanalu. Par štandova s rakijom, tartufima i drugim drangulijama, nekoliko parkiranih auta. Popesmo se uz poluklimave stepenice do vidikovca. Ulaz besplatan, za razliku od nekih prethodnih godina. Odozgora se vidi djelić kanala optočen zelenilom šuma.




Uslikali se u par poza i nastavili put za Rovinj. Grad nas dočekao sunčan i topao. Turista na svakom koraku, ali bez nekog žamora. Tiha, lijena nedjelja vukla se uličicama.




Oduševiše nas galerijice,




trgovinice suvenirima.




Pogled se odmarao na prekrasnom cvijeću,




kovanim ogradama, plavim škurama, kamenim zidićima, simpatičnim terasama. Kod crkve Svete Eufemije



dočekalo nas mnoštvo. Iznutra se čuo mrmor molitve, vani je i jedan galeb smjerno sagnuo glavu u molitvi.




Otpočinusmo malo i spustismo se drugim pravcem niz ulice.




U potrazi za kafićem. E, tu smo proveli dosta vremena, u Zanzibar baru.



Obična kava 7 kn, kava s mlijekom i capuccino 8 kn, tonik 15 kn. Uvalili se u udobne jastuke i guštali. Jedva se natjerali otići i nastaviti s obilaskom.




Uglavnom, oduševljeni smo. Svime. Gradom sveukupno, kulturom stanovanja, čistoćom, znamenitostima. Za obilazak Rovinja i detaljnije upoznavanje s gradom trebalo bi nekoliko dana. Ovo moje malo mjesto obiđeš u pol sata, više je života po turističkim naseljima na periferiji nego u centru. I kolikogod je Poreč npr. posjećeniji i atraktivniji od Umaga, toliko je Rovinj – po meni - turističkiji iks puta od Poreča. Možda je po nekim kriterijima Rovinj skup, ali npr. sat vremena najma bicikla košta 5 kuna!!! Zanimljivo, Poreč je po broju stanovnika najveći, s oko 17 tisuća stanovnika (Rovinj - 15 tisuća stanovnika spram nekih 12 tisuća Umageža u gradu i široj okolici).

Nešto o povijesti Rovinja:

"Prvo pominjanje Rovinja kao Castrum Rubini, koliko je poznato, nalazimo u djelu ´Cosmographia´ ravenskog Anonimusa. Djelo, iz VII. st., s mnoštvom geografskih podataka koji se odnose na V. st. iz čega rovinjski kroničar Benussi zaključuje da je Rovinj nastao u razdoblju od III. do V. st. Okolica današnjeg Rovinja je, prema arheološkim nalazima, bila nastanjena već u prapovijesnom razdoblju - brončanom i željeznom dobu, kada u Istri cvate kultura Histra koji su tu živjeli i trgovali s Grcima i Etrušćanima. Najnoviji slučajni nalazi ukazuju na postojanje života već na prijelazu iz II. u I. milenij."

Grad-otok "Cissa se prvi put pominje po Pliniju starijem, a navodno je potonuo za vrijeme velikih potresa u drugoj polovici VIII.st. Castrum Rubini lociran na mjestu današnje crkve Sv. Eufemije, nekad crkvice sv. Jurja, postaje Ruigno, Ruginio, Ruvigno i preživljava razorne napade s kopna i mora. U feudalnoj Istri Rovinj gubi veći dio autonomije starih rimskih municipija, međutim kao važan grad, o čemu govori činjenica da kao castrum sudjeluje 804. g. na Rižanskoj skupštini, uspijeva se izboriti za određene olakšice.

Od 10. do 12, stoljeća s uspjehom se odupirao pritisku Venecije i stekao autonomni status (sa skupštinom građana i Velikim vijećem). Dolaskom pod Veneciju (1283.) gradska samouprava izgubila je svoje demokratsko obilježje. U 17. i 18. stoljeću Rovinj je razvijen pomorski grad. Poslije pada Venecije (1797.) građani su sami preuzeli upravu grada i zadržali je za vrijeme austrijske (1797-1805) i francuske administracije(1805-1813). Sve do druge polovice 19. stoljeća Rovinj je bio najveća luka na zapadnoj obali Istre. Godine 1918. okupirala ga je talijanska vojska, a 1920 pripao je Italiji. Nakon kapitulacije Italije 1943., Rovinj se pridružio ustanku Hrvata u Istri da bi definitivno 1947 pripao Jugoslaviji."

"Otkako je u ranu zoru 13. srpnja 800. godine do rovinjske obale čudesno doplovio mramorni sarkofag s tijelom svete Eufemije, Rovinj je postao nerazdjeljivo povezan s ovom mučenicom. I kao što je panorama Rovinja nezamisliva bez visokog vitkog zvonika njezine crkve, sa svetičinim kipom na vrhu koji kao da stražari visoko iznad gradskih krovova, uspona, stuba, borova i galebova, družeći se tek s oblacima i zvijezdama - tako je i njegova duga povijest,naime zvonik se gradio od 1654. do 1680. po uzoru na onaj na mletačkom Trgu Svetog Marka. Gradio se po projektu arhitekta Manoploa, a na njegovu je vrhu postavljen 1758.bakreni kip svete Eufemije,djelo braće Vincenza i Bista Vollanija. Da bi se sagradila crkva tako velikih dimenzija na platou iznad starog grada, trebalo je porušiti kasnoantičku crkvu svetoga Jurja te još druge dvije-svete Uršule i svetog Mihovila. Velika barokna, trobrodna i troapsidalna crkva svete Eufemije građena je od 1728. do 1736. prema nacrtima mletačkog arhitekta Giovannija Dozzija. Nebrojeno mnoštvo ljudi, upravo rijeke hodočasnika stoljećima su se iz cijele Istre slijevale osobito na svetičin blagdan (16. rujna) u njezinu crkvu, pred sarkofag u kojem se čuva tijelo svete djevice. Polovicom prošlog stoljeća sagrađeno je novo pročelje u barokno - venecijskom stilu. Zvonik Sv. Eufemije, visok šezdeset metara, krasi bakreni svetičin kip koji se snagom vjetra okreće oko svoje osi."

"Rovinj je bio utvrđen grad. Smješten na otoku, sa zapadne strane štitile su ga strme litice, sa sjevera i jugoistoka imao je zidine. Na istoku, a prema kopnu, naknadno je dodan zid s 3 kule, od kojih je kroz srednju bio ulaz u grad. S kopna, a do ulaza u grad vodio je drveni preklopni most koji je 1443. godine zamijenjen kamenim mostom. Širenjem grada na kopno rađa se potreba za spajanjem otoka s obalom. Prolaz do kopna zatrpan je 1763. čime Rovinjska stara jezgra postaje poluotok."

“Godine 1816. uvedena je javna rasvjeta, od 1819. do 1840.- stara škola, 1847. gradi se parni mlin za proizvodnju tjestenine, 1850. utemeljena je Trgovačko-obrtnička komora za Istru, 1853. sagrađen svjetionik na Otoku sv. Ivana, od 1854. do 1865.- kazalište, 1852.- pogon za izradu cementa, 1859. - veliki mol, 1872. - tvornica duhana, 1878. - tvornica voska, 1882. - tvornica stakla i sardina, 1888. - bolnica,1891.- institut za biologiju mora. Rovinj se povezuje željeznicom. Prvi vlak stiže iz Kanfanara 1876. Proširuje se luka Valdibora, 1905.- gradska plinska rasvjeta a 1906. uvodi se gradski telefon.”

Izvori: http://www.rovinj.hr/, http://www.istra.net/

Mahjong (Mahjongg, Mah Jong) je puzzle igra bazirana na klasičnoj kineskoj igri za četiri osobe. Potrebno je maknuti sve 144 pločice s podloge. Moguće je maknuti samo sparene slobodne pločice. Pločica je slobodna ukoliko nema niti jednu pločicu slijeva ili zdesna.

Mahjong zahtijeva vještinu, strategiju i proračun, kao i određen stupanj sreće. Ovisno o varijacijama igre, sreća je dominantna ili manje važna pri pronalaženju parova.

Jedna od verzija priča o nastanku mahjonga, govori da je igru izmislio Konfucije, veliki kineski filozof, oko 500. godine prije Krista. U skladu s tim mitom, pojava igre u različitim kineskim pokrajinama poklapa se s Konfucijevim putovanjem duž zemlje i predavanjima koja je držao o svojim doktrinama. Naziv mahjong navodno ima veze s Konfucijevom ljubavi prema pticama (maque=vrabac). Međutim, nema materijalnih dokaza postojanja igre mahjong prije 19. stoljeća.

Mnogi povjesničari vjeruju da je mahjong smišljen po uzoru na kinesku kartašku igru iz Mingove dinastije (14.-17. stoljeće). Postoje bar još tri verzije nastanka mahjonga. Igra je bila zabranjena za vrijeme komunizma. Nakon kulturne revolucije, obnovljeno je zanimanje za igru. Danas je omiljena razbibriga u Kini, Hong Kongu I Tajvanu.

Zbog izgleda i oblika pločica, mahjong se ponekad svrstava u domino igre. Međutim, puno je sličniji zapadnim kartaškim igrama poput remija ili kanaste.

Mahjong igram godinama. Na kompjuteru. Zadnjih nekoliko godina imam instaliranu verziju Kyodai 16.00 autora Rene-Giles Deberdta (Naoki). U danima bez posla, uz blog i Solitaire, to mi je omiljena zanimacija. Otkako su curke počele češće igrati online igrice doma, odlučih i ja potražiti virtualno društvo za igranje. Pa sam naišla na www.cafe.com (ne da mi bloghaer staviti link, pih).



Registrirala se, pa su to onda učinile i moje curke. Cilj igre je što prije spojiti parove pločica. Klikneš na jednu pločicu, klikneš na drugu i one nestaju s ekrana, otkrivajući sliku koja se nalazi ispod njih. Što se brže parovi kompletiraju, dobiva se više bodova. Koliko vidim, ima igrača iz svih krajeva svijeta, od devetogodišnjaka do sedamdesetgodišnjaka. Za igranje bi bilo jako poželjno imati Flat rate, jerbo inače telefonski račun može izazvati srčane tegobe.

Jučer je završio rukometni turnir u Izoli. Mlađa je svaki dan putovala busom, odigrala utakmicu ili dvije i predvečer se vraćala. U subotu su tajo i Velika otišli navijati. Jučer tajo i ja. Dok se rijeka auta tijekom vikenda ulijevala u Hrvatsku, mi smo bili kontraši. Zbog gužve na par slovenskih kilometara, trebalo je po 45 minuta od Umaga do Izole. Inače put traje mal više od 25 minuta.





Nisam u Izoli bila cirka negdje oko petnaest godina. Znam da sam prve naočale naručila u jednoj izolskoj optici. U izolsku bolnicu, hvala Bogu, nis morala ići. (To je ona bolnica za čiju smo izgradnju odvajali od plaća i mi s ove strane granice. I u koju se i dandanas ode ako je riječ o jako hitnoj intervenciji i ako se ima novčića.) Oduševio me park u centru grada, s paviljonom i vodoskokom. Netko se očito s puno ljubavi brine o njegovom izgledu.








Male rukometašice, generacija Mlađe, odigrale su u nedjelju utakmicu za treće mjesto. Kratki dogovor oko taktike,



par efektnih golova



i slavlje.



Osvojile curke brončanu medalju! Tajo i ja se pokupili kući, Mlađa, njene suigračice i treneri proslavili medalje pizzom. Jedno lijepo iskustvo, (ipak) par razmijenjenih e-mail adresa, bez ozljeda (igralo se većinom na betonu, uf). Sad slijedi pravi ljetni odmor.

Sutra mi stiže teta. Jedna od gostiju koji to i nisu. Slijedećih nekoliko dana imamo novu domaćicu. Tetka će kuhati, na moju radost i veselje. U zamjenu za obavljanje kućanskih poslova, ove joj godine možemo ponuditi novu gradsku plažu. Koja blagodat, more na 20 m...

Vrijeme je neko sparušeno i nervozno. Jučer popodne pljuščina u Novigradu, kod nas šest i pol kapi. Dovoljno da rastjera šetače. Jutros je u 7 h bilo preko 24°C, pa se skupili oblaci pa opao pljusak. I sad je još sparnije... Pih.

Dani se vucaraju. Velika je prošla u gimnaziji, danas se upisala. Prijavilo se bilo četrdesetak učenika, neki samo za opću gimnaziju a neki i za druga usmjerenja. Tako da će najvjerojatnije u drugom roku svi biti upisani negdje. Srećom da je ovo mala sredina i da nije frka za upis kao u zagrebačkim i nekim drugim gimnazijama.

Mlađa od jučer sudjeluje na rukometnom turniru "Eurofest" u Izoli. Natjecatelji – godišta od 1990. do 1999. Česi, Slovaci, Poljaci, Šveđani, Francuzi, Norvežani, Mađari, Danci, Španjolci, Janezi i Hrvati. Kaže Mlađa da ima i Kineza i Japanaca. Savjetujem joj da izmijeni e-mail adrese s nekim protivnicama, nek se s nekim dopisuje. Mhm, moš mislit...

Prijatelji bili uplatili za svoje dvoje djece ljetovanje u kampu California, u Savudriji. Da se djeca odmore od roditelja, steknu nova poznanstva i nove vještine. Riječ je o internacionalnom dječjem ljetnom kampu u kojem se govori isključivo engleski jezik. Organiziran je u duhu američkih ljetnih kampova, prima djecu od 7 do 17 godina. Pruža hrpu aktivnosti, sportskih, umjetničkih, djeca su angažirana cijeli dan. Uglavnom, klinci su oduševljeni. Puno naučili, družili se s mladim Europljanima, zadovoljni smještajem, tretmanom i hranom. Ima još nekih sličnih kampova u nas, npr. ljetni sportski kamp na Bjelolasici, Obonjan – otok mladosti, Zaostrog, "Euroclub" internacionalni kamp za mlade na Šolti, Sunčano selo na Bilogori, sportski ljetni kamp na Bjelolasici... Tko zna, ako padne koji loto zgoditak, makar mi i porez uzeli, možda nagodinu Potočnice provedu dio ljeta u takvom okruženju.