Marketing
Te-mobajl, al i kava s Decy
Dva se dana već prepucavam s T-Mobile-Hrvatskom. U lipnju sam prebacila svoj broj mobitela s poslovne na privatnu tarifu, i usput obuhvatila brojeve Potočnica u Flex obitelj. Objašnjavanje mobilnoj službenici i razvrgavanje i sklapanje raznoraznih ugovora trajali su dobranih sat vremena. Ajd, uspjeli smo dobiti što smo zamislili. A prije toga smo bar dva mjeseca pregledavali raspoložive opcije, uspoređivali tarife, kalkulirali što se više isplati. Pa onda tri-četiri dana nismo uspijevali aktivirati tražene opcije, Najdražih 7 i SMS poruke. Probali na internetu, jok, onda zvali službu za korisnike. Uspjeli i to. Pa su mi obračunali dio impulsa po poslovnoj, dio po obiteljskoj tarifi. Pa smo sve to poplaćali. Da bi mi jučer ujutro onemogućili telefoniranje. Zovi opet. Mobilnog Ozrena "kako Vam mogu pomoći" (ma, svaka čast, pristojan početak razgovora, za razliku od mnoštva nepismenih, neusmenih i neodgojenih službenika nekih drugih firmi).
Mobilni mlađan momak (ovo me podsjetilo na onu "Kad sam bio mlađan lovac jaaaaaaa", pjeva Zvonko Bogdan) kaže da je nepodmiren neki tamo iznos za lipanj, po novom ugovoru. Kako, đe, 
ja sve platila. A niste, niste. Ništa, izdiktira mi mladac u pero iznos kojeg on tamo vidi kao dug i poziv na broj, juriš u Finu (jer otamo stiže lova u roku 24 sata, iz pošte putuje oko 2 dana a iz banaka kuku-lele i po 3 dana), platim, faxiram. I jučer popodne nađem u sandučiću upravo taj račun kojeg sam ujutro platila. Znači, platila unaprijed. Kak mi mogu onemogućiti razgovor zbog duga od računa koji mi još nije ni došao???? 
I čekam do danas u podne (jer u roku od 24 i te-mobajl proknjižava namirenje duga). Jok, ne da mi ni danas telefonirat. 
Pričekam da mi automat odvergla kak sam onemogućena, stisnem nulu i dobijem mobilnu Vedranu. Sad njoj cijelu štoriju ispripovijedam. U što je ona gledala, a u što je mobilni Ozren, ne znam. Ona iskopa neki iznos od 70 i nešto sitnih kuna još od svibnja. Ma, daaaaaj, ne budali... Na kraju mi se tlak digao u himalajske visine, 
srce počelo kucat taram-taram... Pa stadoh na loptu. Pa neću valjda zdravlje ostavit jednom te-mobajl-hrvatskom... Spustih ton za oktavu, tražim da mi izrecitira iznos i poziv na broj, napišem virman, po zvizdanu po drugi put ovog prijepodneva odšetam do Fine. Platila, faxirala. Večeras ću, kad odvalim i drugu smjenu i dokopam se stana vlastitoga, pregledati kućne račune, da vidim što je s tim svibanjskim dugom il nazovi-dugom. Na vrijeme sam stala sa žifciranjem, mogla prošvikat i hercklopfirat...
Dobro, sad sam se istresla. Sad se mogu i pohvalit. Jučer ujutro popila s Decy prvu jutarnju u Tondu!!! Lani mi je bloger-žema tako na brzaka upala u radnju, pozdravila se i ižljubila sa mnom 
i odletjela, da sam ostala još par minuta u pozi pozdravljanja i opraštanja, s osmijehom na licu. 
E, ove godine je susret trajao mal više od milisekunde. Prvo dok su se plavuše uspjele naći, jer ja čekah našu dragu literarno nastrojenu blogericu (nije Ana Žube, al je Decembar2001) u Tondu a ona mene pred radnjom... al smo onda ipak uspjele provesti zajedno neko vrijeme. Eh, kad je krenula bujica riječi... možda smo frtalj onoga što smo htjele pretresti uspjele i načeti, već je došlo doba za rastanak. Zajednička sličica za uspomenu, i odlepršala dinamična, srdačna i prpošna Decy na svoju stranu, ja otišla na posao. Razdragana, punog srca. Dok me nije strefilo ono odozgora, s početka posta. 
Post je objavljen 23.07.2009. u 18:26 sati.