Tko kaže da mene more ne vidi. Ev, bila sam u nedjelju s obitelji. Nije padala kiša, nije puhao vjetar, nije bilo nikakvih neodgodivih obveza. Otišli u Kanegru ujutro, oko 9. More mirno, bistro, čisto, malo ljudi na plaži.





Curke se okupale, muž ušao do koljena pa odustao. Meni bilo čist fino u hladovini, a još kad sam čula da je more "minus petnaest", ne bi me nitko ni pod prijetnjom oružja natjerao u vodu. Obzirom da nije 25-28°C, moje kupanje u moru će još pričekati. Oko 11 h se plaža počela puniti. Velikima, malima, ručnicima, ležaljkama, stolovima i stolicama, frižiderima, čamčićima, psima. Mi se pokupili i otišli doma.

S godinama sam izgubila želju za sunčanjem i umakanjem u more. A nekad mi nije bilo teško ljeti iz Buja poslije posla otići u Kanegru ili gdjegdje drugdje... Em sam vidjela da ne mogu potamniti više od jedne i pol nijanse, em mi je sezona postala najvažnije razdoblje za posao...