Imam stariju sestru. Osam godina je razlika među nama. Kad sam kretala u školu, ona je već bila gimnazijalka. Nismo bile posebno povezane. Dok je živjela sa mnom i s roditeljima, doživljavala sam je više kao drugu mamu - dok su starci radili ona je vodila brigu o mojim obrocima, naređivala mi onako kako to starije sestre znaju. S veseljem sam dočekala njeno studiranje, jer mi je prek tjedna ostajala cijela dječja soba. Ubrzo nakon faksa se zaposlila i odselila u Zagorje. Pa osnovala obitelj. Posjećivala sam je s roditeljima i u to doba doživljavala posjete kao uobičajene rituale susreta s familijom, koje sam "odrađivala" bez prevelikog uživljavanja.
Uskoro me počeo okupirati faks, boravila sam prek tjedna u Zagrebu. Par puta bih otišla do sestre na dan-dva. Ali ni tada se nismo puno približile jedna drugoj. U međuvremenu se ona preselila u Zagreb a ja nađoh posao u Istri. Ni moje vjenčanje i promjena "statusa" nisu puno utjecali na naš odnos. Nekako sam i dalje slovila za nezrelu, možda malo i otkačenu, punu ideala, starci bi tada rekli - i buntovnicu. Nećakinje su već postajale tinejdžerke, starija bi dolazila k nama prek ferija, i nekako sam preko curki učvršćivala vezu s vlastitom sestrom. Rođenje Potočnica bila je valjda konačna potvrda da sam i ja sazrela (barem ja to tako doživljavam).
Otvorila se cijela hrpa tema o kojima smo od tad mogle pričati moja seka i ja. I ja postadoh nekako manje antiprotivna nekim normama, počeh ispitivati, slušati, prihvaćati savjete. Njena iskustva u braku, roditeljstvu, vođenju kućanstva, sazrijevanju i starenju vlastitog tijela prate me i pomažu. I dalje osjećam njeno pokroviteljstvo ali ga ne doživljavam negativno i čak i uživam ponekad se osjetiti mlađom i manje zrelom.
Kad je naš tajo zauvijek zaklopio oči, različito smo proživljavale gubitak jer smo i drugačije bile vezane uz njega. Ali nas je taj bezdan u srcu još više zbližio - razmjenjivale smo uspomene, pričale jedna drugoj svoja viđenja, svoje doživljaje i snove. Vrhunac sestrinstva bio je za vrijeme moje borbe s tumorom. Znam da joj je bilo teško, da je bila puna zebnji i strahova ali mi je širom otvorila vrata svog doma i pružila potpunu i nesebičnu podršku, iako je u međuvremenu i sama proživljavala teške trenutke zbog stradanja vlastitog muža u prometnoj nesreći. Provele smo zajedno nekoliko mjeseci, ja okupiranja svojim "kvarcanjem" i odvojenošću od Potočnica i muža, ona isprva svakodnevnim posjetama bolnici a kad je šogor otpušten kući - i njegovim oporavkom, kućnoj njezi.
Nakon zajedničkog života tijekom tih nekoliko mjeseci, sad se opet viđamo par puta godišnje. Ne moram ni posebno pitati ni najavljivati se, osjećam da je samo po sebi razumljivo da joj dođem svakih šest mjeseci na par dana, obavim pretrage i kontrolu u Klinici. Za otprilike mjesec dana eto me opet kod nje. Ovo ljeto nije uspjela iskombinirati i doći k nama s mužem na par dana, i to mi bijaše potpuno neuobičajeno ljeto. Al smo se zato vidjele na berbi. I ovaj tjedan. Seka je bila na Smotri učeničkih zadruga koja se održavala u Puli. Pak smo popile kavu u Puli i provele sat-dva u priči. Ugodno i toplo malo obiteljsko druženje, osvježavajuće čak jer nije bilo šogora u pratnji. To me podsjetilo na one intenzivne zajedničke dane od prije godinu i pol. I godilo je duši.
Post je objavljen 30.10.2009. u 07:52 sati.