Čisto informacije radi – danas je ovdje sunčano i toplo, 29˙C. Izgleda da je moje špotanje ljeta i vremena urodilo nekim plodom.
Puna mi je kuća. Moji su stigli jučer popodne. "Pripremaj crveni tepih. Upravo krenuli." Taman bijah na povratku iz nabavke za ručak. Juriš doma, spremi ručak, pa na posljednje dotjerivanje stana. Ja u kupaonu (da wc bude čist bar kad dođu), tajo i Potočnice u sobu. Ostalo je još vratiti knjige i slike na mjesto, i uglancati jedan dio parketa. U pol 5 počinje moja popodnevna smjena, morala sam biti u radnji. No, režim gostovanja u našoj kući je ležeran i neobvezujući. Ako nikog i nema u stanu, dođe se k meni po ključ. Uspjeli smo ipak organizirati doček. Kako se njihov dolazak približavao, poslah poruku: "Ljubazno molimo da nas obavijestite kad uđete u Buje, kako bismo vam osigurali parkirališni prostor u našem gradu. Zahvaljujemo. Uprava." Mogla sam si zamisliti njihove face i komentare dok je to teta čitala sa svog zaslona. Al´, nije tetka od jučer. Otkačena učiteljica, načitana i elokventna, šalje odgovor: "Hvala na domaćinskoj ljubaznosti. Upravo prešli Učku." Kad su ušli u Buje i javili se, preostalo je još samo napisati: "Upravo organiziramo doček: mažoretkinja, komada 1, bez limene glazbe. K tome još 1 plavuša, u ranim godinama. 1 muškarac, u višim srednjim godinama. I 1 mačak." Eto, nisam samo ja trknuta, ima nas još.
Kad su se izljubili i ispozdravljali, popili kavu i raspakirali, dođoše i do mene. Izmijenismo nježnosti, i počne priča. Naravno, upadanje drugima u riječ je neminovno. Jedan priča, drugi – potaknut, a u želji da ne zaboravi što mu je upravo palo na pamet (oni su nešto stariji od nas, u zrelim 50-im godinama, senilnost u zamahu) – započinje svoj monolog, ne znaš koga bi prije slušao, jednom klimaš glavom u znak "slušam te ja, samo pričaj", drugom odgovaraš na pitanje. I tako. Kad smo se navečer opet našli u punom sastavu, uz mezu i vino, razvezli do nekih 1 iza ponoći. Kad bolje promislim, skoro sve smo si sinoć i ispričali. Ovih će dana uslijediti samo ponavljanje. Potočnice su nas neko vrijeme slušale, onda se zablejale u TV. Kad smo ih uspjeli potjerati u krpe, javile su se još nekoliko puta u želji da se stišamo. Mo´š mislit. Dvije učiteljice (moja sestra je defektolog, radi u školi za djecu s problemima u razvoju), šogor koji radi u Poreznoj upravi i najpametniji je od svih nas. I nas dvoje, dragi i ja, najmlađi ali ne i najtiši... Ipak smo u još pristojno doba klonuli, malo od vina, malo od umora i zaželjeli si laku noć.
Već je i jedan ručak iza nas. Šogor spremio škampe na guzaru, pardon – buzaru. I malo školjkica pride. Pa opet vino. Curke su frktale nosom, ne vole baš takve oblizeke, samo su zaprljale tanjur točom i umakale krušac. A mi navalili. Šogor se zaprijetio da neće otići dok se ne udebljam bar koju kilu. Da bar... Sad gostujem u vlastitoj kući. Ove dvije moje velike (teta je par godina starija od moje sestre, pa smo si više kao prijateljice, sestrične, votever) preuzele kuhinju. Pustile me jedino da skuham kavu. Ne tužim se, odavno sam odustala od samodokazivanja. Ponašaju se prema meni ko da sam nedorast. Pa ih pustim. Ja uživam, one su same sebi važne. Sutra je teta glavna kuharica, prekosutra sestra. Ja se bacam na glačanje. Mojih metar i dvadeset nespeglanog veša moram pod hitno smanjiti, nećemo imati što za obući. I uspjela sam s mlađom Potočnicom odigrati par partija neke igre glavolomke. A stariju odvela u kupovinu jesenskih cipelica. Da cipelica, nosi 38...
Post je objavljen 08.08.2006. u 17:17 sati.