Na mom pultu svih ovih devet godina držim posudicu s bombonima. Za zasladiti život. Ideju sam pokupila iz duty-free shopa u kojem sam radila. Sitnica, ne košta previše ali se ljudi razgale kad vide te male slatke stvarčice koje mame.

Imam već stare mušterije koje baš svaki put ćope bombon. Donesu nešto fotokopirati i hop! za pult i pokupe slasticu. Moj susjed slastičar dolazi svaki dan. I kad ima nešto za obaviti kod mene i kad nema. Zato ja imam svako malo besplatan slajac ili kavu ili ljimunadu. Onda sitna romska dječica iz starog grada (kod nas je pojam starog grada vezan na uske smrdljive uličice, dobar dio kuća bez pitke vode i kanalizacije, bosu i musavu dječicu i sl.). Uleti njih par, prekriveni patinom višednevnog jela, pića, suza i ostalih tjelesnih jel-da-ne-kažem. Pristojno pozdrave, musavci jedni, i pitaju mogu li uzeti bombon. Priznajem, neki put ih i potjeram, kad su previše napasni. Ali, kad me tako pristojno pitaju, što da im radim?!

Onda klinci mušterija. Mali strančići obično pitaju roditelje ili mene smiju li. Pa, naravno! A domaći klinci? E, to je posebna priča. Lijepo odjevena dječica, mirišljava, čista. Brbljava, upadaju u riječ, ne možeš od njih sastaviti tri normalne rečenice s roditeljima im, gledaju te onim blagotelećim okicama i manđaju, mažnjavaju, valjaju u ustima, cmaču, jedan bombon u ustima, već otvaraju drugi. Takvi niti ne bacaju papiriće u predviđeni koš, nego ostavljaju dokaz svog masakra u toj istoj posudici s ostalim još netaknutim bombonima. Roditelji ili tek blago prekoravaju sinka svoga ili kćerce svoje kako nije dobro pojesti tako puno bombona, netko čak i natukne kako je to malkoc nepristojno...

Znala sam ja imati i Bronhi bombone, za pokazati strancima kakve kvalitetne bombone Hrvatska daje (OkusHrvatske, jel...). Oko Uskrsa u zdjelici šarene se čokoladna jajašca. Nije to neka velika lova, rijetko kad sam baš ostala bez. No, već godinama najmiliji su i meni i kupcima mali, sitni voćni bomboni kakve nabavljamo u koperskom Mercatoru. Nigdje drugdje ih nismo vidjeli. Već neko vrijeme me par susjeda Đambrljazija traži da i njima kupim iste bombone kad idemo u nabavku. Ali ne nude unaprijed nofce. Ali zato uživaju svaki put kad mi ulete. Mnogima je to prvi "obrok" ujutro. Nek im bude.

I, primijetila sam da su tijekom godina još neki odlučili držati takvo što na pultu. Kažem, nisam ja prva, ali to godinama imam. I drago mi je kad netko pokupi ideju. I drago mi je kad primijetim da konkurencija kopira od mene nešto vezano samo uz naš posao. Znači da je dobro, zar ne?