Novi susjedi. Mjesec dana preuređivanja, popravaka, štemanja, triput probili zid u našem dijelu stubišta, virili vijci dugački desetak cm a djeca mi se penju stepenicama. Dragi otfrkario to što je virilo. (Da mi se dijete ogrebalo, oči bih nekome iskopala.) Jedva nagovorili susjede da daju bar pogletati te rupčage. I da je sama susjeda išla gletati, bolje bi. Nazovi-majstor nabacao glet-masu ko ni sebi ni svom. Konceptualna apstraktna umjetnost na zidu. Pa je dragi sam dovršio gletanje, pobrusio, ofarbao. Nije ista nijansa boje, ali je bar čisto i nema rupa. A smeća, prašine... Ja sam svoj dio stubišta počistila i oprala, ostatak je nova susjeda nakon mjesec dana ovlaš oprala. Dolje svinjac, kod mene picikato... Tako je bilo do nedavno.

Sad je kako-tako. Ja i dalje čistim i perem svoj dio. Novu susjedu skoro i ne vidim, osim kad je prepadam noću u dvorištu. Jučer ujutro se dragi i ja spremamo na prvu jutarnju, a iz stana ispod dopire bušenje. Opet majstori. Potočnice, na sreću, imaju tvrd san. Nije ih smetalo. Ne smeta ni nas, navikli, u kući se svako malo nešto kvrcka i popravlja. Vraćam se iz jutarnje smjene. Susjeda na dvorišnim vratima, iza nje neki majstor. Penjem se stepenicama, dolazim na "svoj" dio stubišta. Opet rupa u zidu!!! E, stvarno, dosta više! Stuštim se nizbrdo, pokucam susjedi na vrata. Mrvu sam samo povisila glas, nisam ni psovala, ali je u meni kuhalo, digao se tlak nebu pod oblake. "Susjeda, ovo je stvarno prevršilo svaku mjeru! Opet su majstori probušili zid. Četvrtu rupu, susjeda! Ljudi moji, pa što radite?!" Proviruje majstor: "Nisam ja." "Ne, JA sam!" - zapjenjena izgovaram i odmarširam. Ne mogu se više kontrolirati. (Jer se kontroliram. Dok mi tajo nije umro, u ovakvim slučajevima poštapalica mi je bila "Ne, moj tata je!". Zato se kontroliram, još uvijek mi je na vrh jezika, pa se ugrizem.) Ulazim u stan. Čujem korake po stubištu. Provjeravaju rupu. Nek je samo gledaju, ja neću više.

Zovem muža, ljuta ko leptir. Prolijevam žuč. Sad sam i njemu malkoc digla tlak. Pa nek nabrijan dođe u kuću. I fakat. Susjeda ga čuje, otvara vrata. Počinje razgovor, kojemu se i ja pridružujem. Kaže susjeda da nije bilo potrebe vikati. Ta još nije čula kad ja zavičem... Prepucavanje se svelo na njeno okrivljavanje majstora za sve i sva. Te oni kasne (kakve to ima veze?), te teško ih je dobiti, te oni ne znaju, te ovo te ono... Da, ali četiri puta probušiti isti zid! Pa ostaviti vijke. Rekoh joj da je ona gazdarica, ako joj majstori nisu stručni ili su glupi, treba ih svakodnevno kontrolirati. Štetu popravlja ili majstor ili ona. Uf.

Nagovaram dragog da ode kod upravitelja zgrade. U jednom od prijašnjih susreta, nova je susjeda lijepo izjavila da je boli briga za dugove (od pričuve) prethodnih stanara odn. nasljednika, ona nema namjeru platiti. Ma nemoj. A mi smo većinu radova na krovu financirali svojim novcima. Da je sve kako treba, kad se već struja i voda plaćaju po stanu, i novi stanar treba nadoknaditi dugove starog, onda i bi i pričuva bila rješavana na taj način. Jok. Prijašnji direktor poduzeća-prinudnog upravitelja obećao je riješiti raspodjelu troškova, čak obećavao da će nam se krajem svake godine vratiti dio uloženih sredstava, obzirom da je na računu zgrade bio tek mali dio potrebnog novca za rješavanje krova. Onda je odustao, ali obećao da ćemo dobiti rješenje da više ne moramo plaćati pričuvu. I onda dobismo uplatnice, naravno. Već dvije godine dobivamo. Pa se promijenio direktor. Prethodni mu ništa nije rekao za našu kuću, sve stoji otvoreno. Očito da se ne zna ni da je donji stan prodan. Treba im reći. Neka novi stanari plate dugove. I nek skupljaju lovu za sređivanje haustora. Jer je kao katastrofalan, kaže nova susjeda. Naravno, jer nije obnavljan bar dvadeset godina. Sad je i prokopan pod. A kad smo mi u potkrovlje dovlačili vodu, skinuli smo u stubištu jednu traku podnih pločica, prokopali do glavnog ventila, ali i na kraju postavili nove pločice. Ovaj novi jarak (ajd, jarčić u širinu, ali dubok u dubinu) u stubištu mamio je noge tjednima. Onda je netko od pametnjakovića utrpao šutu u rupu. Pa je nakon nekog vremena zabetonirao. Bar nešto.

Ne volim se svađati. Ni moj dragi. Ali nećemo niti prešutjeti. Da nisam digla frku jučer, rupu bismo sami sređivali. Popodne je lijepo majstor došao i popunio i pogletao novi krater. Eto.