Od jutros radim po novom radnom vremenu. Od 8 do 12 i od 16.30 do 20. Jutarnju smjenu prilagođavam školskom rasporedu. Lani je prvi sat počinjao u 7.45. Lokalni prijevoznik uvjetovao je takav početak nastave, u zamjenu za noviji vozni park pri prijevozu školaraca. Pa se cijela škola, svi učenici i njihovi roditelji, morali prilagoditi novom režimu. Na kraju prethodne šk.g. nije bilo nikakve posebne obavijesti u svezi glede školskog zvona, pa pretpostavljam da će i ove godine biti isto.
Prvi razred mlađe Potočnice preživjesmo. Podijelismo se u pariće – tajo je vozio ujutro stariju u školu, hrvatsku, u zgradu pored Autobusnog kolodvora i vrtića. Ja sam pratila mlađu do zgrade talijanske osnovne škole. Škola je blizu pošte i Pučkog učilišta, par minuta hoda od našeg stana. Svake godine svi prvi razredi hrvatske škole odlaze na nastavu u talijansku školu. Mislim da je to zbog prenapučenosti zgrade hrvatske škole. Ponekad i neki drugi razredi ostaju u istoj zgradi. Ove školske godine svi drugi razredi sele se u "pravu" školu. Učiteljice će ih čekati na ulazu, pozdraviti, izljubiti, prebrojati i odvesti u novu učionicu. Tako ove godine i moja obitelj ima novi režim – tajo će, na putu na posao, odvesti svoja dva anđela na njihov "posao". Meni ostaje da nakon posla, u podne, otpješačim do škole i pokupim mlađu (starija ide u šesti, ona je već prekaljeni školski borac, i što se pješačenja tiče i nošenja torbi). Ne znam kakav će imati raspored ove godine, obzirom da je viši razred ali i zbog provođenja HNOS-a. Kad bude imala pet sati, stižem po nju tamance kad završava. Ako bude riječ o 4 sata, zatvorit ću radnju na desetak minuta, kao što sam radila i lani. Tako ćemo dokle treba. I zbog prometa, i zebri, i oholih i nevještih vozača. Ali i zbog skolioze, da joj nosim torbu. Nedavni pregled kod ortopeda pokazao je da skolioza ne napreduje, ali treba jako paziti na zakrivljenost kičme zbog koje Potočnica nosi jedan uložak viši za 6 mm. Za slijedeći uložak liječnik je odredio visinu od 8 mm. Mora ili nositi uložak ili na lijevoj cipelici povišenje. Samo sad treba paziti na potplate pri kupnji nove obuće. Da se mogu nadoštukavati.
Uoči škole obavljen je i kontrolni pregled starije Potočnice kod ortodonta. Uskoro će tri godine kako moja mala dama nosi aparatić za zube. Do nedavno je bila izuzetno pažljiva što se tiče nošenja tih žica i žičica po ustima. Sad joj je pomalo pun kufer. Mliječni zubi joj ne ispadaju očekivanom brzinom, novi zubi pokušavaju izletiti van pa nađu raznorazne putove. Stoga još nekoliko mjeseci treba nositi aparatić. Ovih dana je već moramo podsjetiti da ga stavi nakon ručka. Nosi ga noću i nekoliko sati dnevno. Njoj je dosta, vidim i vjerujem. Ali kad je prošli put ortodont njoj i njenom taji pokazao otisak zubi od prije tri godine, kad je svaki zub vodio svoju politiku, razlika je drastična. Uz našu pomoć i podršku, vjerujem da će uskoro uspješno proslaviti skidanje tog medicinskog pomagala.
Dječja odjeća i obuća većinom nabavljena. Mape za likovnu kulturu (kako mi je teško to izgovarati, meni je to likovni odgoj i basta), pribor za crtanje i slikanje. Nekoliko bilježnica. Torbe od lani, anatomske. Još jedna pernica i spremni smo. U školi bi ih trebali čekati udžbenici. Hvala vam, o, gradski oci i majke, što ste se smilovali višegodišnjim vapajima i odlučili dio nofca odvojiti za obrazovanje sitnih stanovnika Grada...
Post je objavljen 29.08.2006. u 08:50 sati.