Danas baš i nisam neke volje. Nebo nagovješćuje kišu. Vikend u sezoni kod mene tradicionalno predstavlja malo posla – jedni odlaze, drugi tek dolaze. Što se robe tiče, ovi što idu ća ništa od mene ne trebaju. Ovi što su došli još uvijek ne znaju što će im zatrebati. Za korištenje mojih usluga isto tako – jednima je prekasno, drugima prerano... A meni sezona prolazi, najgora do sada. Ne pomaže ni položaj mog poslovnog prostora u strogom centru. Ove je godine gradonačelnik obećao prolazak turističkog vlakića duž obale do samog centra, trga – "autobusnog kolodvora". Ništa od toga. Kad je proteklih godina vlakić tako imao posljednju odn. prvu stanicu na trgu, osjetio se rast prometa. I mog, i susjeda mi slastičara i okolnih kafića. Jer, turisti sjednu u Katoru ili Stella Marisu u vlakić i, kad su već platili kartu, odvezu se do posljednje postaje. Kad izađu traže prvi kafić, slastičarnu i ostalo. I onda svrate u te prve objekte. Što se sladoleda tiče, njega fakat možeš lizati dok šetaš gradom. I ostavljati fleke i lokvice po ulicama.
Ne pamtim u ovih devet sezona da sam imala toliko slobodnog vremena tijekom dana. Ni robe nikad toliko malo nisam naručila, ni materijala. Za mene je sezona pri kraju. Još par dana kiše i odoše i ovi Talijani doma. A Talijani koji su nas posjetili ovo ljeto nimalo ne podsjećaju na one koje su nekad dolazili. Nema mladih ljudi, koji su uvijek najveći potrošači. I – iako odijelo ne čini čovjeka – ni po odjeći ne odaju da su spremni onako baš potrošiti. Misim, kad ideš na more, pogotovo ženske (iako i muški Talijani pate na izgled) onako lijepo preplanulo tijelo nastojiš uljepšati i nekom odjećom, modernom, lepršavom, izazovnom. Ovo što navečer vidim da prođe ulicom nije niti tako mlado, niti tako lijepo a bogami niti odjeveno nešto posebno. A Talijani su baš široke ruke, u stilu "Kad je bal, nek je maskenbal." Pa si priušte i večeru u restoranu, neku finu ribicu, vinčeko. Dok oni u slast tamane morske plodove i proizvode, ostave mi posla. Kad večeraju, dođu po dogovoreni rezultat moga rada. I svi sretni i zadovoljni. A sad ništa. Cijene nisam mijenjala već godinama, ako i jesam – onda na niže. Za robu ne obračunavam veliku maržu kao ostali moji kolege. Cilj mi je prodati puno. Pa mi turisti znaju kukati kako su istu stvar kupili puno skuplju kod konkurencije. Džaba meni to. Kad su već kupili. Jedino ako im treba više toga, onda kupe još i kod mene.
Jučer mi još poštar donese čestitku iz Porezne. Opomena. Dugovanje koje nije samo od sebe nastalo, već sam plaćanje odgađala zbog drugih «hitnijih» računa, treba platiti u roku osam dana. A proljetos smo digli peti kredit zbog neplaćenih obveza državi. Sad cifra dugovanja iznosi samo jednu devetinu ondašnjeg duga, ali su me svjedno opomenuli. Sigurna sam da ima obrtnika i poduzeća i u ovom gradu čija su dugovanja državi u stotinama tisuća kuna i nitko ih niti špota niti prijeti ovrhom, popisom nekretnina i pokretnina. Već njihovi predmeti čame u nečijim ladicama i čekaju zastaru. Nepravda, prava pravcata nepravda. Ne kažem da mi treba oprostiti dugovanja, svjesna sam da sam ih sama stvorila, ali opomena je početak za mene jezivog postupka. I odjednom sav ovaj trud, svi ovi sati u radnji nemaju mi više smisla. Jesen stiže, škola počinje, djeci treba nabaviti sve potrebito, približavaju se rokovi za još jednu ratu poslovnog kredita, rok za produljenje ugovora o najmu poslovnog prostora (a za produljenje treba imati namirene sve obveze prema gradu, poslovne i privatne). A najviši dnevni utržak nije prešao trećinu prošlogodišnjeg. Niti prosječni ljetni prihod...
Htjela sam jučerašnji dan bar završiti u vedrom duhu. Kad je navečer dragi došao u zamjenu, pozvala sam Potočnice u dvorište, na gledanje neba i zvjezdi. Gosti, koji to i nisu, raštrkali se po gradu svaki na svoju stranu, ostavili dječicu da čuvaju kućicu. Odnijele nas tri Gracije u dvorište spužve za plažu, raširili ih po oporavljenoj travi (kako kiša svako malo paducne, osušenoj travi vratila se boja u obraze). Nebo poluoblačno. Nabrojale dvadesetak jedva vidljivih zvijezdica. Malo se pomazile, smijuckale se, poplašile usput novu susjedu i sina joj, prolazili su po mraku kroz dvorište, a mi ležimo na travi i pozdravljamo. Mačka Žućka isto isprepadale, dok nije skužio gdje smo pa nam se uvalio na spužvu. Ugodno druženje na travi trajalo petnaestak minuta. Onda smo odustale jer su oblaci potpuno prekrili noćno nebo. Nit mjeseca nit zvjezada...
Post je objavljen 11.08.2006. u 09:51 sati.