Marketing
Razočaranje
Pričam jučer s velikom Potočnicom, nevezano onako. Razgovor dođe i na prijateljicu koja ju je pozvala na zajedničko ljetovanje u Zadar. Početkom ljeta bili smo svjedoci euforije koja je zahvatila milo moje dijete. Ići će u Zadar. S prijateljicom, bez roditelja! Pristali smo na to, sretni zbog nje. Osjećala se nekako posebno, od svih prijateljica ta je razredna ljepotica i najomiljenija djevojčica izabrala baš moju Potočnicu da joj pravi društvo nekoliko dana u Zadru. Djevojčica, samo da podsjetim, živi s ocem koji ima novu obitelj a mama živi u Zadru. Tako su dvije mlade dame trebale na tjedan ili dva otputovati u Dalmaciju, tamo biti pod paskom mame ili njenog pratitelja, i kad mama dođe s posla – zajedno odlaziti na plažu a potom u šetnju. Tako je trebalo biti.
Nakon završetka školske godine, čula sam se s tom mamom. Dok je još živjela ovdje, često smo se viđale u školi i recimo da se znamo onako napol-napol, iz viđenja. Da možemo popričati o djeci, školi, vremenu. Tako je telefonski razgovor protekao bez većih problema. Najavila je svoj dolazak negdje u srpnju, pa smo dogovorile preliminarni razgovor. I tako, došla mi žema jedan dan u radnju, zajedno s kćerkom. Opisala gdje živi, gdje radi, čime se bavi i kako bi otprilike izgledao boravak naših djevojčica. Kako je njena kćer vezana obvezama uz ATP, čut ćemo se nakon njega. Postojala je još kombinacija da ta mlada frendica odmah nakon turnira ode kod druge rodbine na neki otok, pa ćemo uskladiti datume ovisno o tim boravcima.
Prošao ATP, nakon nekoliko dana moja razdragana Potočnica šalje frendici SMS. Nema odgovora. Slijedeći dan isto. Još nekoliko puta. Pa je nazove. Mala se ne javlja. Vrijeme prolazi, već smo dobrano zagazili u kolovoz. I vrijeme je bljak, na cijeloj obali. Pišulja me moli da nazovem njenu mamu. Zovem je dvaput, pristojno prekinem nakon pet-šest zvonjava, ne javlja se, ali niti nakon toga (vidi na mobitelu tko ju je zvao). Sad mi je već glupo. Tatu ne želim ni zvati, s mamom sam pregovarala i dogovarala, ne znam u kakvim su odnosima bivši supružnici, zna li on uopće za naš dogovor. Ne želim nikoga uvaliti u nevolje.
Pitam jučer Potočnicu kako se osjeća. Sliježe ramenima. Pokušava glumiti ravnodušnost. Znam da nije ravnodušna. Znam da je povrijeđena, zbunjena, da se preispituje u čemu je pogriješila. (Vidim sebe u njoj, odmah tražim svoju grešku kao da sam jedini uzrok nečijem ponašanju.) Pitam je zamišlja li si prvi slijedeći razgovor s frendicom. Škola će uskoro, idu u isti razred, morat će i to obaviti. Kaže da će je pitati za razlog. Savjetujem joj da pokuša voditi razgovor bez velikog predbacivanja i traženja pravde. "Šteta, a tako sam se veselila zajedničkom ljetovanju." - moj je savjet. I da na tome ostane.
Ranjeno moje pile. Ovo nije prvo razočaranje ovog ljeta. Pisala sam vam o svojoj blesavoj šogorici, kako se odvratno ponijela posljednji put. Nekako smo zaliječili rane, provizorno. Sjećanje na tu epizodu sigurno nikad neće izblijediti u dječjoj glavici. I onda ovo.
Naivno moje dijete, koje smo dragi i ja jednako tako naivno naučili da je svijet dobar, da treba činiti dobro, da treba biti pošten, iskren, odan... Figu frišku! Jedna ju je prijateljica prije dvije godine mamila k sebi, imala je malu macu, ali je Potočnica trebala nositi hranu za mačke. Ova moja radila je to neko vrijeme pa smo popričali s njom. Kad je slijedeći put rekla da će doći ali bez hrane, mala je otpili bez pardona. Da o drugome ne pričam, ima sreća moja ožiljaka i ožiljčića po srcu.
Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći...
Post je objavljen 24.08.2006. u 09:54 sati.