Jučer smo išli u Trst, u nabavku odjeće za Potočnice. Ova mlađa nasljeđuje od starije, sva sretna jedva dočeka da može odjenuti neku njoj posebno dragu i lijepu majicu. No, naravno, dobije i poneku novu majičicu. A veliko dijete moje raste u nebo. Proljetos mi je bila do ključne kosti, neki dan mi se mjeri – do brade mi je! A ja nisam urasla...

Nedjeljno jutro, kišno, grmljavinsko. Sjeli se u auto, naoružali strpljenjem i krenuli ka cilju. Kako smo domaći, znamo i imamo u rezervi par alternativnih pravaca kojima možemo doći do granice, jedne i druge. Nadomak Markovca, gdje se cesta iz Umaga spaja s Ipsilonom, počinje kolona. Malo stojimo, malo milimo. Policiji ni traga ni glasa. Velika većina turista krenula je kući već u petak, obzirom da je vrijeme i tada bilo ljigavo i kišno, pa sada nije bila strašno duga kolona. Ipsilon od ove godine ima prednost prolaza, ali poneki dobro odgojen vozač propusti nekoga iz našeg smjera. Negdje na vrhu brda, prije raskrižja na Plovaniji, ima jedan cross-country put koji prolazi pored casina Mulino i Jorasove barake. Taman prije skretanja na puteljak kolona ubrzava i odustajemo od divljeg spuštanja. Da imamo džip, sigurno bismo se uputili u pustolovinu, ovako smo odahnuli jer je kiša izlokala put pa je vjerojatno prepun rupa. Idemo civiliziranim putem. Na Plovaniji mi imamo pravo prvenstva, srećom. Ni tu nema policije. Velika većina vozila skreće ka Kaštelu, mi idemo na granični prijelaz Plovanija. Skoro da nema žive duše. S naše strane. Slovenci otvorili dva ulaza za Hrvatsku, u svakoj koloni desetak auta. Čudimo se, obično vole gužvetine i ne pada im na pamet ubrzati bilo ulazak bilo izlazak. Nastavljamo za Portorož, pretpostavljajući da je cesta iz Kaštela prema Kopru krcata. Dobra pretpostavka.

Prisjećamo se kada smo posljednji put uopće prolazili ovom cestom. Nekoć davno odlazili smo u nabavku u Luciju, predgrađe Portoroža. Tamo je bio diskont gdje smo nabavljali mlijeko i ostalo (špeža, fasung). U prodavaonici namještaja iznad diskonta ostavili smo dosta novaca, na početku kućenja... Elem, na brzinu prođosmo Portorož i eto nas već u Kopru. Autocesta se puni, u oba traka. Čeka nas odluka da li idemo na "normalni", službeni ulaz u Italiju ili na malogranični (malograđanski, hehe). Na čvorištu prema Ljubljani i Trstu, gro auta ide prema glavnom gradu. Jupii! Potom, na ulasku u Trst, slijedi odvojak prema Veneciji gdje biramo izlaz u industrijsku zonu Trsta i eto nas u željenom robnom centru.

Popili kavicu, curke sok i krenuli u obilazak. Gužva, žamor. Sniženja još uvijek traju, ali je stigla i nova roba za jesen i zimu. Ima i japanki i čizama, majica s bretelama i debelih jakni. Tko voli... Djevojke izabrale majičice, tajo i ja uspjeli i sebi nešto naći. Kupovinu prekinuli ručkom, prizalogajili u jednoj od prčvarnica. Još malo obišli dućane, završili obilazak kavom i sladoledom. Kroz stakleni krov zgrade promolilo se sunce. Kad smo napuštali Trst, cesta je već bila suha. Povratak brz, bez ikakvih zastoja. Niti iz Hrvatske nije bilo nekog osobitog prometa. Otišli su... bez sarme...

Završetak dana – modna revija, po običaju. Kako je tajo pomagao starijoj a ja mlađoj Potočnici u odabiru odjeće, sad je bila prilika vidjeti što smo u stvari pokupovali. Djevojke zadovoljne, mi sretni zbog toga. A mislim da će se i mojoj nećakinji svidjeti poklon za malu Doru. (Spremamo se početkom rujna u Zagreb, još nismo vidjeli to novo dijete u našoj familiji.)

Navečer nisam išla raditi. Nije imalo smisla. Radije sam skuhala punjenu papriku za danas i speglala nešto veša. Da bar malo budem vrijedna. A noćas sam sanjala majice, hlače, veste, cipele, čizme...