Bane je prijatelj. Iz Siska. Još iz osnovnoškolskih dana mog dragog. Ja sam u to društvo upala u studentskim danima. Živjeli smo u istom gradu, zabavljali se na nekim istim mjestima, ali nismo zajedno tulumarili. Bane je bio dežurni zabavljač, prepun viceva, pošalica, dosjetki. Uvijek spreman za spačke. Kad je on bio u društvu, atmosfera je uvijek bila na vrhuncu, samo si čekao da izvali nešto.

Prohodao je s poznatom ženskom, otkačenom i zabavnom. Bilo je nekako logično da će završiti zajedno, nadopunjavali su se. Jedino mi se nije sviđalo što se ona jednako ponašala u društvu i kad je on bio prisutan i kad je plovio. Bio je on, naime, jedno vrijeme član posade riječnog broda. Plovio velikim, širokim i dubokim rijekama. A ona bi za to vrijeme očijukala sa svim dečkima. Ili bi se prikrpila samo jednom i pilila ga cijelu noć. Dečki su nekako osjećali obvezu brinuti o njoj, čuvati je, pokoravali se njenim mušicama i prohtjevima. Što je ona debelo koristila. Kad je on bio u gradu, to očijukanje smo gledali drugim očima, ipak je on bio prisutan. Ako on tolerira takvo ponašanje, tko smo mi da osuđujemo. Ali, njegovi izostanci unosili su ponešto nervoze. Ponekad čovjek nije znao zeza li se ona s tim dečkima zbog dosade ili zabave. Ili ih pokušava zavesti.

Kad smo se vjenčali dragi i ja, napravili naknadni tulum za društvo. U vikendici u tzv. Zelenoj dolini, prekrasnom području iza Petrinje, u pravcu Bačuge. Šuma, potok, polja kukuruza, pčele, voćke. Tada pitomi krajolik. Roštilj, pršut, vino, pivica, glazba. Prekrasan sunčan dan, radostan povod. Pred kraj dana sam bila skoro na rubu suza. ONA je toliko plazila po mom mužu da mi je već postalo mučno... Nisam Banetu zamjerila. Iako sam mogla.

Slao nam je pisma s plovidbe. Da je tada postojao blog, njegovi bi postovi bili među najposjećenijima. Toliko duhovitih i živopisnih opisa broda, ljudi, krajolika! Izvrtao je riječi, ubacivao dijelove poznatih viceva, knjiga, filmova...

To ljeto su došli k nama busom, on i draga mu. Ujutro bismo dragi i ja otišli svaki na svoj posao, oni bi ostali spavati. U garsonijeri, u našem krevetu. Dragi i ja smo provukli kroz kuhinju fotelju na razvlačenje i jedan madrac. Pa, treba ih dostojno ugostiti. Kad bismo se vratili s posla, u kući ne bi bilo više tople vode. (Malo bi se pomazili ujutro pa istuširali. Dok ne bi potrošili cijeli bojler.) Nije bilo mlijeka u kući. (Prekasno su izašli "u grad", nije više bilo za kupiti.) Dva dana sam pravila ručak za nas četvero u 3 sata, nakon posla. Ručali bismo tek oko 4. Pa sam zamolila prijateljicu da bar pripremi krumpir za slijedeći ručak, da ranije budemo gotovi s jelom. Pristavila je vodu tek kad bih došla s posla. Velike li pomoći... pa sam nastavila sama. Svako popodne išli bismo na plažu. Iz Buja inače vozi bus, par puta dnevno. Za Umag, Novigrad, Poreč. Rekli smo im da mogu slobodno ujutro otići negdje na kupanje, mi ćemo im se pridružiti popodne. Ma ne, pričekat će oni nas. I tako. Poslije kupanja i večere opet van. Na pijaču. Nikad nisu platili. Kod njih, ona je bila ministar financija. Ili bi "zaboravila novčanik" ili bi se mašila za njega tek kad bi moj muž počeo plaćati račun. Onda su jedan dan kupili bocu viskija, da imamo za popiti u kući, da ne moramo skupo plaćati. Viski je nestao u roku tri dana, vrlo tajanstveno. Boca je na očigled ishlapljivala. Onda su kupili loptu, za igre u vodi. Kad su odlazili, ponijeli su sa sobom loptu. A nisu otišli kad su planirali. Večer prije nego su trebali otići, taman prije nego ćemo leći, objašnjavala sam im gdje stoji bus, gdje da mi ostave ključ. Jer mi radimo pa ih ne možemo ispratiti. Još me čudilo što se nisu spakirali, a ujutro odlaze. Kad, ona reče kako im se baš svidjelo kod nas i mogu li ostati još jedan dan. I što da joj čovjek kaže?! Bane je šutio. Što sad, pristali smo. Slijedeće godine su nam se opet najavili. Taj put im rekoh da očekujemo druge goste i da im mogu pokušati naći neki smještaj u apartmanu ili bungalovu u Umagu, pa se možemo vidjeti svaki dan. Nisu došli.

Onda je počeo rat. Preživio je Bane. Ostao je bez posla. Izgubio je smisao života. Promijenio je do sada bar deset zanimanja i poduzeća. Čega god bi se uhvatio, prvo bi bio euforičan, htio bi prevrnuti svijet i onda bi pao u depresiju. Ništa nije bilo dobro. Svugdje nepravda. Dobili su sina. Žena je imala donekle stabilan posao. On se tražio. Petnaest godina.

Neki dan ga je nazvao moj dragi. Čuli smo to jutro da je bio sprovod Banetovog oca. Odlaze naši starci... Muž ga je nazvao navečer. Popričali su. Nedavno je promijenio posao. Zadovoljan, koliko može biti. Sin raste. Žena radi. Društvo se rasulo, nema druženja, svatko se povukao u svoja četiri zida. Koji život...