Danas je opet opala kiša. Zato je u gradu bio krkljanac. Ostala sam dulje u prvoj smjeni, u nadi da će se naći nešto posla. Radim inače do pol 1, ako treba ostanem i poslije. Uvijek ima ljudi, pogotovo susjeda iz ulice, koji se sjete u zadnji tren nešto obaviti kod mene. Sad im je najmilije od mene poslati faks. Pošta inače zimi radi samo do 2 popodne i poslije nema šanse za poslati faks, osim kod mene. Imam faks, radim cijele godine pa mi je glupo odbiti molbu da nekome faksiram komad papira. Sad pošta radi po cijele dane, ali se susjedi navikli. Iako je do pošte dvije minute pjehaka, milije im je doći k meni. Kad sam ja mila i draga i ljubazna. Većinom.

Strogo sam poslovna s onim prdonjama u starijim srednjim godinama koji misle da sama njihova pojava baca u trans žene poput mene. Da, baca me u trans miris isparavanja njihovih tijela. Dođe danas jedan takav šarmer bez pokrića. Pozdravim odmah ljubazno i glasno, on ništa. Važno i prepotentno ravno do pulta. Pa se nalakti a iz njega oblak znojnog smrada. Tek onda "Dobar dan, gospodična!" Duhovita li muškarca... Ajd, ovaj me ne tika, nego vika. Mali, sitni plus za njega. Da jel´ bi mu ja... poslala faks. Bi, a što ne bi mogla. Onda teatralno pruža papir. Taman da ću ga (papir) uvaliti u faks-helizim mašinu, sjeti se da bi poruka za slanje trebala biti povećana. Znači, treba kopirati sa zumom. Dobro, napravim ja i to. Stavim papir s povećanim sadržajem u faks. On trepće okicama. Zamolim lijepo da mi da broj na koji bih trebala poslati tu poruku. Aaaa.... pa mi daje posjetnicu. Na njoj broj telefona i faksa iz nekog grada u Njemačkoj. Inače sam stvarno ljubazna, vjerujte mi na ČPR, ali ovaj puta tjerah mak na konac. Pristojno zamolim da mi da cijeli broj, s predbrojem za daleku zemlju. Mogla bih ja to naći u nekom rokovniku, ali čemu? Sigurno čovjek zna. Zna. I tako. Poslala faks. Nisam bila neljubazna ni nepristojna. Ali na distanci. Mislim, halo?! Ne´š ti mene.

A dan je baš neki bljak nervozan. Otvorih vrata radnje širom. Neka klime, neka hladi i mene i ulicu. Jer turisti inače dođu do pred vrata. I vire kroz njih da vide. Što ima (šerafa i gedora nema). Ako su vrata pritvorena, onda naslone znojno čelo na staklo i gledaju. Nekima se nasmiješim, posebno zanimljivima i mahnem. Gledaju pa odu. Ako su vrata napol otvorena, gurnu samo glavu kroz taj otvor i isto tako gledaju. Zato, rekoh, vrata sada širom otvorena. E, sad odu na suprotnu stranu ulice pa od tamo gledaju u radnju...

I da, danas još jedan biser, u stvari Biserka. Uđe mi nasmijana ženskica. Pozdravimo se. Pita me kako sam. Hvala na pitanju, dobro. Ima ona posebnu ponudu za mene. Da čujem i vidim. Vadi iz torbe sauna-pojas.
- Hvala lijepa, nisam zainteresirana.
- Ali, to Vam je izvrsna stvar, za mršavljenje. (Znate da sam mrš... vitka, zar ne?!)
- Hvala lijepa, nisam zainteresirana.
- I nije samo za mršavljenje...
- Hvala lijepa po treći put, nisam zainteresirana.
Znam da joj posao nije lagan, ali sama si ga je izabrala. Znam da su je drilali kako treba nuditi i ne dati se smesti, ali ja ZAISTA nisam zainteresirana. Ajde, jednom, pa i dvaput (dvaput je dvaput), ali tri puta dobiti košaricu... Još je na kraju čak i pozdravila, jer ima ih koji se uvrijeđeno okrenu na peti i izlete van. Ohne Worte.