Koja je jučer oluja ovdje harala! Puhalo, nosilo, rušilo, pljuštalo, grmilo, tutnjalo. Pravi povodanj. (Čujem da se i pijavica pojavila negdje dolje u Istri.) Ulice pod vodom, jedva se probijali auti i ljudi. Došla doma iz prve smjene mokra. Prije toga u radnji isključila svu struju, izvadila sve utikače..., ručnik nagurala uz vrata.
Doma kaos. I nabrušeni muž. Vrijedno jedino moje kreči dnevnu sobu. Nakon svih priprema, koje su trajale par dana, krenuo farbati jedan zid. Okrene se, kad niz suprotni zid curi voda! A prije dvije godine su nam majstori presložili cijeli krov i konačno smo mogli odahnuti od kapanja, curenja, podmetanja posuda, ručnika pored zidova... Nedavno su susjedi popravljali antenu pa su izgleda ili razbili koji crijep ili ga pomaknuli. Dovoljno da voda nađe put. Muž ljut ko leptir. Em nam kućni upravitelj još uopće nije riješio zahtjev za povratom uloženih sredstava ili makar oslobađanjem od plaćanja pričuve do kraja života. Utukli smo novaca za jedan pristojan auto kako bismo mogli mirno živjeti pod krovom, bez bojazni od svake malo jače kiše. Mjesec dana smo imali promenadu raznih majstora po kući. Veselili se ko mala djeca kad je prvi put pala kiša poslije tih radova a stan SUH. Suhi zidovi, prozori ne prokišnjavaju, ma milina. I sad opet. Zvati majstora ili tražiti susjede da oni pozovu majstora? Čekati dok se ne smiri ovo vrijeme (a baš se pokvarilo ovaj tjedan, čudo jedno) pa tek onda krečiti? A soba je u opsadnom stanu. Sve odmaknuto od zidova, preskačemo razne komade namještaja. Ni televizor nije bio ukopčan, ni kompić. Potočnicama dosadno, starija bi najradije tražila negdje azil jer glumi tajinog šegrta...
Stigla kući supermama. Presvukla mokru odjeću i skuhala kavu dragom svom jedinom. Saslušala jadikovke, pogledala štetu na zidu. Pristavila ručak. Prebrisala prašinu i oprala pod, pa malo počistila i naš dio stubišta. Ajd, malo fizičke aktivnosti nakon sjedenja u radnji. Nakon ručka pomogla dragom premjestiti još neke ormariće i ormare. I na posao.
Kiša je jučer padala u jedno sedamnaest navrata. Pa se pojavi sunce pa sva ona vlaga iz kamena ode opet u zrak. Pa odjednom dojuri neki vjetar, sruši stalke i suncobrane i onda opet pljusne... U gradu raje u naletima. Sunce – izmile ljudi iz auta poparkiranih na svim mogućim i nemogućim mjestima (jučer u Glasu Istre objavljena slika policijskog auta na zebri u Umagu, netko uslikao, he-he), iz kafića i trgovina. I stignu prošetati jedno sto metara kad ih novi vjetar utjera u zaklone. I tako par puta. Na kraju se oko 9 navečer sve smirilo. Šetači odustali, otišli na večeru. Na glavnom trgu trebala je biti Fešta od rajčica. Neopisivo pametni, organizatori su se ove godine posavjetovali s meteorolozima i zbog najavljene kiše odgodili feštu za desetak dana. Ideš! Jer lani je jedno pet takvih fešti započelo i prekinuto ili održano po kiši. Ostala sam sinoć do pol 11. Inače me dragi zamijeni navečer ali evo već dvije noći ja dežuram. Uletili mi prije 10 neki ljudi, traže uslugu. Rekoh, bit će gotovo za 15 minuta. Dođite, radim do 10 ali ću vam napraviti. Čekala tako do pol 11. Onda više nisam imala živaca. Ljudi su na godišnjem, kužim ja. I mogla sam pričekati desetak minuta nakon dogovorenog vremena i jednostavno otići. Ali kako ću? Sigurno će naići. Stojim na vratima, gledam lijevo-desno hoću li ih ugledati. Neima. U pol 11 zaključam radnju. Krenem doma. Dođem do ulaznih vrata u kuću i ustanovim da sam ostavila mobitel na radnom stolu. A mobitel me budi svako jutro, ima baš lijepu melodiju za te svrhe. Vratim se, uđem u radnju, pokupim mobitel, zaključavam. Kad. Stiže ženska predstavnica očekivanog društva. Što, zatvaram? (Ne, otvaram...) A oni se malo zapričali. Joj, nek im oprostim. I velikodušno mi ostavi 50 lipa za bakšiš!!!
Stigoh konačno kući svojoj. A soba u blago narančastoj boji! Osim zida s mokrim mrljama kojeg će dragi sutra ofarbati, kad je već sve pripremio. Pa kad se riješi rupa na krovu, okrečit će ponovo taj dio. Vratili dio namještaja na mjesto, upalili TV. Potočnice oduševljene. Dragi se uvalio u fotelju, popio Andol. Večerala u njihovu društvu, pomazila se s dječicom. Jedva otjerala maloljetnice u krevetac. Pa se negdje oko 1 sve smirilo. Vani opet nekih 20°. Milina za spavati.
Kiša pala jutros oko pola 6. Prestala ubrzo. Popih kavu jutros sama. U radnji ugodna toplina. Ubrzo mi se pridužio Franc, malo smo pročavrljali. Oblajali smo neke od vas još jučer ujutro, na nagradnoj kavi. Gajo kaže da mu se štucalo. I ne štucalo se... Franc nastavio svojim poslom, ja očekujem poneku zalutalu mušteriju. Dok vam ovo pišem, već je jedna kiša pala i prestala...
Post je objavljen 04.08.2006. u 10:39 sati.