između poređenja

Moja majka poredi svoj život preko mog i mene kroz svoj život. Tu - na liniji razdvajanja - gledamo se u tišini svaka sa svojim skrivenim mislima i neodredivim značenjima, ne poduzimajući ništa da se stvari dotičemo u njihovoj suštini jer je suština daleko izvan dosega svega što bi mogle obuhvatiti pogledom čak i kad bi se nastavile ovako gledati danima.
Zato mijenjam teme, pričam o tome kako moram izdržati još jedan ponovni posjet gostiju koji tek što su bili otišli a opet bi htjeli doći, pričamo kako treba izlaziti na izbore jer moja majka još uvijek vjeruje kako građanska svijest može promijeniti svijet (bar ovaj lokalni), nudi mi kolačiće s čokoladom i kandiranim voćem, pa se nasmijemo sceni koju mi prepričava ukratko: tek što je htjela izaći iz dućana sretne znanicu s malim sinom kako upravo ulaze pa se vrati i kupi mu čokoladu a on joj kaže „meni je ovo tvjdo“ i osmijehne joj se osmijehom bez zuba. Smijemo se preko naše linije razdvajanja i nastavljamo pričati o toj znanici - da nije trebala dati otkaz jer se posao danas teško nalazi, da će osjetiti što znači biti u kući, dodajem da ja to najbolje znam a moja majka ne dodaje tome ništa jer ona dobro zna što znači biti - kućanica. Potom se zainteresiram za neke ljude kod kojih je nedavno bila u posjetu - oni imaju probleme isključivo zdravstvene prirode ali dobro izgledaju, dobro se drže, nitko na njima ne bi rekao... itd. - potom se priča polako prazni kao kava u šalici a njene oči opet dobiju onaj predznak slutnje kako ništa nažalost nije onako kako izgleda.
Trudim se izgledati uobičajeno, veselo s povremenim ozbiljnim tonom u očima kad pričamo o nečemu naizgled važnom.
Ne volim kad me pita koliko pušim jer joj tad lažem.
Ne volim da u njenom pogledu vidim kako mi je lice blijedo jer se rumenilo otopilo.
Ne volim taj fluidni efekt make-upa što se izdajnički topi i nestaje pred njenim očima.
Ne volim što kad odlazim od nje, odlazim starija nego što sam došla.
Ima u njenom pogledu i još nešto - usporedba s bijelom kragnom od angora vune našivenoj na ružičastu haljinicu od buklea uz obvezne dokoljenke što se s ruba presaviju bar dva puta, možda i s nekim odlascima na more, pažnjom da ne otplivam isuviše daleko.
Možda gledajući me i poredeći tu razdaljinu s koje me nekad i mogla dozvati ne shvaća tu ogromnu udaljenost s koje me više ne može izvući na istu sigurnu obalu što ničim ne može nadoknaditi sve što je sa nje odnijelo more.
Možda se neusporedivo jednostavno ugnijezdilo u naše šutnje poput malenog jezerca na izlasku iz šume odakle se pogled rasprostire i seže sve do daleke linije horizonta.
Naizgled stvarna ta linija, i naša linija razdvajanja postaje tako poput dalekog ravnog horizonta što se utapa u nešto još dalje čemu se i ne nazire udaljenost i tek pokatkad - kad ponestane važnijih tema ili nam se u razgovor uplete poneki nečujan uzdah - zagledamo se u njega bez riječi.

23.02.2017., 17:16
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>





opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano

niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



florija@gmail.com



O knjizi 'Viviana
- Sve ostalo su priče...'

Marinko Košćec:

Pročitao sam tvoju knjigu.
Zbog neiskustva u tom žanru,
ne osjećam se kompetentan suditi
o njezinom literarnom dosegu.
Ali mogu ti mirne savjesti reći
da je puna dirljivih mjesta,
lirskih i nježnih.
Neupitno ju je stvorila fina duša.

24.6.2015.

Ćiril Ćoh:

Stoji ono što kažeš u predgovoru - materija duboko intimnog karaktera prerasla je u svojevrsno ogledanje u jeziku kako u sredstvu izraza tako u umjetnini zbirke kao konačnom proizvodu. Tome bih dodao da zbirka jest konačna, ali zahvaljujući mnogim ogledavanjima zapravo i beskonačna. Budući da se neke pjesme mogu shvatiti kao samoogledavanje (autrefleksija) o njima samima i zbirke koje su dio, tome možemo dodati ono što kaže jedna od pjesama: knjiga je jednostavna kao formula smrti, ali istovremeno i zahtjevnija, kao formula ljubavi. Ponekad je manje zbunjujuća - kao formula iskustva, a zna biti od toga teža, kao formula čovjeka.

Nama čitaocima je dostupno samo umjetničko djelo, no, za tebe, (imam taj dojam kad čitam pjesmu 'Pred zrcalom') ova knjiga je i osobno samoogledavanje. Ono nama nije dostupno. Kad bi bilo ova zbirika ne bi bila umjetničko djelo već samo osobna ispovijest. Tvoja knjiga je još jedno svjedočanstvo da je magija umjetnosti upravo u tome da nam zatvori pristup svom izvoru i nadahnuću, a da istovremno njime napaja i hrani naš umjetnički doživljaj.

29.11.2014.


























info

design by snd