Moja majka poredi svoj život preko mog i mene kroz svoj život. Tu - na liniji razdvajanja - gledamo se u tišini svaka sa svojim skrivenim mislima i neodredivim značenjima, ne poduzimajući ništa da se stvari dotičemo u njihovoj suštini jer je suština daleko izvan dosega svega što bi mogle obuhvatiti pogledom čak i kad bi se nastavile ovako gledati danima.
Zato mijenjam teme, pričam o tome kako moram izdržati još jedan ponovni posjet gostiju koji tek što su bili otišli a opet bi htjeli doći, pričamo kako treba izlaziti na izbore jer moja majka još uvijek vjeruje kako građanska svijest može promijeniti svijet (bar ovaj lokalni), nudi mi kolačiće s čokoladom i kandiranim voćem, pa se nasmijemo sceni koju mi prepričava ukratko: tek što je htjela izaći iz dućana sretne znanicu s malim sinom kako upravo ulaze pa se vrati i kupi mu čokoladu a on joj kaže „meni je ovo tvjdo“ i osmijehne joj se osmijehom bez zuba. Smijemo se preko naše linije razdvajanja i nastavljamo pričati o toj znanici - da nije trebala dati otkaz jer se posao danas teško nalazi, da će osjetiti što znači biti u kući, dodajem da ja to najbolje znam a moja majka ne dodaje tome ništa jer ona dobro zna što znači biti - kućanica. Potom se zainteresiram za neke ljude kod kojih je nedavno bila u posjetu - oni imaju probleme isključivo zdravstvene prirode ali dobro izgledaju, dobro se drže, nitko na njima ne bi rekao... itd. - potom se priča polako prazni kao kava u šalici a njene oči opet dobiju onaj predznak slutnje kako ništa nažalost nije onako kako izgleda.
Trudim se izgledati uobičajeno, veselo s povremenim ozbiljnim tonom u očima kad pričamo o nečemu naizgled važnom.
Ne volim kad me pita koliko pušim jer joj tad lažem.
Ne volim da u njenom pogledu vidim kako mi je lice blijedo jer se rumenilo otopilo.
Ne volim taj fluidni efekt make-upa što se izdajnički topi i nestaje pred njenim očima.
Ne volim što kad odlazim od nje, odlazim starija nego što sam došla.
Ima u njenom pogledu i još nešto - usporedba s bijelom kragnom od angora vune našivenoj na ružičastu haljinicu od buklea uz obvezne dokoljenke što se s ruba presaviju bar dva puta, možda i s nekim odlascima na more, pažnjom da ne otplivam isuviše daleko.
Možda gledajući me i poredeći tu razdaljinu s koje me nekad i mogla dozvati ne shvaća tu ogromnu udaljenost s koje me više ne može izvući na istu sigurnu obalu što ničim ne može nadoknaditi sve što je sa nje odnijelo more.
Možda se neusporedivo jednostavno ugnijezdilo u naše šutnje poput malenog jezerca na izlasku iz šume odakle se pogled rasprostire i seže sve do daleke linije horizonta.
Naizgled stvarna ta linija, i naša linija razdvajanja postaje tako poput dalekog ravnog horizonta što se utapa u nešto još dalje čemu se i ne nazire udaljenost i tek pokatkad - kad ponestane važnijih tema ili nam se u razgovor uplete poneki nečujan uzdah - zagledamo se u njega bez riječi.
Post je objavljen 23.02.2017. u 17:16 sati.