Odnekud sam morala doći.
Ali sad mi se čini kao da sam od svijeta iznjedreno nahoče, ostavljeno na putu – kamo, gdje?
Pomislim, možda odgovori i nisu toliko komplicirani ako bih se usudila povjerovati u njegove dobre namjere.
Ima li svijet uopće namjere?
I što namjerava s nama?
Od svega otrgnuta, nisi li zamišljao da će baš tako jednom izgledati moje potpuno neznanje?
Mogu li sjesti na ovaj kamen kad sam već ovdje?
Postoji li nešto što bih mogla uraditi?
Tko se krije iza Tebe kad si me skutima tako rastužila? Ti nisi čak ni rod, govorim ti On, Ona...
Ne usuđujem se pogledati dalje od neba, od zvijezda, toliko si dao da propustim. A sad, tko mi može reći da ovo nije slijed događaja kojeg neki demon prekraja preko tvojih nacrta?
Što sam to trebala znati ako se k znanju tek stiže a neznanje iskupljuje po pravilu – da nema olakotnih okolnosti?
Što smo – ako ništa nismo – i ako nam duša samo spletena titra kao da nikad ništa prije i osim nje i nije bilo.