Neopisivo je otkinuti se od kopna.


Tko nije upoznao osjećaj odvajanja od bitve, ne može znati što znači iznenada se naći na talasima što te podižu i odvlače dalje od obale kao da si i sam talas i to je tako neočekivano opojno osjećanje - baš kao da se tek kidajući veze s kopnom otvaramo za onaj neslućeni prostor slobode što nas ushićuje i udara o naše nevidljive nutarnje obale kao da smo i sami more što nas zapljuskuje sa svih strana.

Neopisivo je odmaknuti se od kopna nošen takvim osjećajem i sve dalje od njega odmičući - mogla sam povjerovati da ispod mene ne bruji brodska mašina što snažno i velikom brzinom siječe morske talase već me to ruke Posejdona kao u školjci nose u svojim dlanovima kroz koje bruji huk njihova života i kovitla snagom svoje plave krvi iskonska snaga mora.

Bilo je uistinu neopisivo otkinuti se od kopna. Ali još i mnogo prije nego što će se i ukazati otok na koji sam krenula, a brod uploviti u lučicu gdje će pristati tek na kratko, bilo je to kao da se vraćam kući iako sam tad prvi put stupila nogom na ovaj komadić tla u moru a barba Miru kojeg ću sutra po njegovom izlasku iz barke s ulovom od samo tri ribe koje će pljusnuti na mol, pitati - barba, a što rade ova jata riba u plićaku, da li se možda mrijeste ovdje ili što...? - a on mi odgovori samo - aha... - vidjela prvi put u životu.


***


Postoje u životu trenuci kad moramo potražiti svoju kuću - svoju istinsku kuću, ne onu koju nastanjujemo već koju živimo - pa sam odmah po silasku s broda na mol ali još i daleko prije pristajući pogledom uz kamena pročelja kuća utonulih u gusto zelenilo mediteraskog rastlinja kraj kojih ću malo zatim i proći - krenula od čaške do čaške udišući mirisne cvjetove oleandra i zastajkujući kraj svakog cvata ili neobičnog lista kojeg nisam poznavala razmišljajući koliko je najednom toga što ne znam ni imenovati a kad sam usput (čitajući s lica tko bi mogao biti starosjedilac otoka) pitala za ime jednog stabla i doznala da ga ovdje zovu sempre verdi - Sempre verdi je postala riječ koja je najednom mogla obuhvatiti sve što je u sebi čuvalo tajnu jednog jedinstvenog imena

Listajući nađeni rukopis, shvatila sam da su to pisma. Pisma ispisana gustim, žurnim rukopisom, pa sam mogla zamisliti Žurnost i kao lik koji hita ispred autorice i još s ulaznih vrata prije nego što će ući u kuću dodaje joj olovku i papir osvrčući se i razgledajući treba li joj dodati još što (šalicu kave, obvezno) i učiniti te trenutke što ugodnijim, a potom se povlači ostavljajući je u miru.
Kome je pisala, pitala sam se čitajući retke ispisane O tišini... O praskozorju, putovanju brodom...
Da li je to pisala ne znajući da će dospjeti u ruke slučajnom nekom ili upravo znajući.
Da li je pisala samo Njemu, kao što žena bira haljinu koju će obući a onda u najljepšoj izlazi na terasu udahnuti dašak ljubavi s nasmiješenih usana, udaljenih i bliskih kao i zvijezde.
Ili je pisala samoj sebi koju prsti tišine sve češće ušutkivaše - neka bude tiha i spava - dok je još mogla umaknuti težini što se sve više zgušnjavala u njoj a ona opet stremila iz nje izroniti. Ne znam a nije ni važno.


Tišinu sam ovdje prvi put s iznenađenjem oslušnula i zaustavila dah,
kad je jedan zrikavac na šum mojih koraka – gotovo nečujan – i sam prestao da diše...
Toliko je bilo tiho.

Tišinu sam upoznala kad me probudila još istu večer po dolasku na otok. Izlaskom na terasu hotelske sobe mogla sam čuti šum vjetra kako nježno mreška površinu mora tek povremeno se zavlačeći između usidrenih barki da bi naglasio zvuk pljuskanja vode ili udarac katarke o nešto nevidljivo u zraku – tek takt – nešto poput lakog dodira udaraljkom o rub vjetra – poluzvuk. Tišinu sam prepoznala i u zvjezdanom nebu što je mirovalo u ovoj uvali zatomljenoj kao uzdah u prepunim grudima ovog prekrasnog svijeta. Prepoznala sam je u zvuku zvona s obližnjih crkvica što bi se uvijek oglasile jedna za drugom – kao da jedna drugoj predaju ton – i kako se svaki put nečujno zanjiše prije nego što udari o stijenke zvona a onda opet stane i ostane titrati u zvuku i kada se zvono umiri i utihne. Prepoznala sam je i dok me slijedila ukorak šumskom stazom, oprezno, onako kako u prirodi i sami postajemo oprezni i izoštrenih čula kao i sve što u njoj živi – kao račić što je odlutao sa svog kamena u moru i zašao između stolova kavane na obali – oprezno, pipkajući krhkim ticalima kao da hoda po skliskom rubu izoštren do najizoštrenije točke sluha gdje korak postaje kao najistančaniji ples... (tako malo treba da nestane, tako malo da ga netko zgazi pa da sve prestane)... ali on zateže u najtanju strunu onu nit neraskidivu od života na čijem bridu tišina trne sva sapeta u muk, prije nego što se razlomi u vrisak ili otpusti u lagani mol, pa je i račić (kojeg sam nazvala Klaus) opet pronašao svoj put do mora a možda je imao i sreću jer je kavana u to vrijeme bila prazna ali zato nije bilo ni kave.
Kavana, jedina u maloj luci, otvarala se tek u devet.


Pitala sam se tu istu večer i kako bi izgledao otok da nema električnu uličnu rasvjetu što se protezala duž ceste uz more sve do pristaniša, pa sam je utrnula mislima a silaskom na plažu pobola visoku baklju u mokri pijesak i uputila se strminom između kuća zgrčući prstima krajeve dugačke haljine kako bih se što lakše penjala i izmicala trskama i travi što su obrastale puteljak, da bi potom kuće postajale sve rjeđe – toliko rijetke da je svaka sljedeća zaboravljala onu prije i ja sam usput osluškujući kako je noć pokrala sve duše pa nije bilo ni jednog pokreta koji bi bio privučen mojim koracima (nije bilo sjene što bi se pomakla u prozoru ili se otvorila vrata... nije bilo ni jedne kretnje iznutra koja bi dala naslutiti da netko kroz san čuje moje korake) – stigla i do one posljednje, još nedovršene kuće u kojoj nitko nije stanovao i gdje je puteljak prestajao a iznad mene se otvaralo zvjezdano nebo što je već svijetlilo prvim kristalno plavičastim svjetlom praskozorja što je blistalo izvan vremena, pa sam tu i zastala... – možda na samom pragu vremena i stvarnosti što je mogla živjeti u bezbroj različitih odraza istog - pitajući se "Zar bi čovjek otoka ustajao ovako rano gledati izlazak sunca?"

Možda je negdje ponad mene uz brežuljkasti otok, u nekom selu što je postojalo a možda i nije, ustajao netko u ovo doba ali samo za poslom – možda je izlazio nahraniti magare što se snažno glasalo još i prije prvih pijetlova i prvog jutarnjeg zvona, možda je odlazio razgrnuti pepeo u ognjištu i odložiti vatru, umijesiti kruh. „Čovjek otoka ne ustaje ovako rano samo da bi gledao izlazak sunca“, razmišljala sam vraćajući se istim putem natrag ali ovaj put osjećajući se pomalo kao uljez...


Osjećala sam se pomalo kao uljez držeći u rukama taj mali svezak slučajno pronađen kraj ceste uz more, nekoliko listova pričvršćenih spajalicom s nekoliko još mokrih mrlja od vode što ih nije uspjelo osušiti prijepodnevno sunce pa su ostale kao mala suzna ili kišna ostrvca okružena talasima rukopisa.

Kome je pisala, pitala sam se, shvaćajući da su to zapravo pisma. Kome je uopće bilo važno napisati nešto takvo bez fabule i njenog toka, bez poante, sredine, kraja.

I da li je zato ostavila ove listove uz cestu - onako, kao što netko ostavi cipele uz more na pijesku, prije nego što im se pronađe vlasnik.





foto: benoit courti

Oznake: iz ciklusa Sempre verdi

Ostati na žalu zbilje najednom iščezlog mora.
Ostati posred raspršene iluzije s palmom što negdje daleko još stoji nasred nasukanog otoka.
Postati najednom građanin što uredno stupa putem svojih sazrelih želja - nije mi bilo spojivo s nekim tko se stubama do stana uspinje sad kao ti.
Pališ svjetlo drugačije i drugačije sad izgleda soba u koju stupaš s par koraka više što nisu i moj par.
Večer započinje s drugom i noć je ispunjena tvojom usredotočenošću na nešto što me nije zamijenilo jer mene i nije bilo.
Novi čovjek sad gleda očima što učas promijeniše svijet. Par se formira ondje gdje je ispražnjeno jedno mjesto.
Ondje gdje i nije bilo mora.
Ondje gdje je slika mora raspeta s jednog na drugi kraj beskraja bila pridržavana mojim rukama.
Pališ svjetlo na način koji me tjera da zatvorim oči. U mraku, tvoje oči zriju životom što obećava ovjerenost drugačijim pečatima nego što su to bili oni zvjezdani, moji, ničim potkrijepljeni osim vječnim što se prostiralo u srcu.
Vječno more. Iluzija što se raspada pred svrhovitošću što uspostavlja stvarnost od opipljivijih niti. Postojanijih, pristalijih tvojim prstima što započinju tkati život vrijedan tvog zauzimanja.
Haljina što leži prebačena preko naslona tvog kauča nije moja.
Čovjek koji izgovara tvoje riječi onaj je što tka repliku tvoje šutnje u mojoj sobi.
Izmjena reda veličina.
Brisani prostor jednog dojučerašnjeg beskraja. Pobjeda funkcionalnog nad refleksijama.
Moji bljeskovi, žućkasti, u očima, nestaju pred izglednim, smijeranim, očitim. Tvoji rubovi savijaju se prema unutra. Nikada više nećeš osjećati nesigurnost pred svime otvorenim i bez-zahtjevnim. Od sebe ćeš zahtijevati najviše da održiš postojanost.

Gledam te kroz tisuću godina.
Gledam te kroz sjaj grmlja odjevena samo u lišće kako nas tisuće razdvajaju istom sponom što nas ulančava kroz vrijeme i uvijek razdvoji.
To je korak ka stabilnijem sebi; uvijek za korak sebi bliže u novom jedinstvu s drugim bićem.
Ja sam oduvijek bila samo tvoje ispraćanje.
Sigurna, kao što je sigurno da je nešto oduvijek moralo od nečega početi.
Ja sam od takve tvari.
Od zaborava koji stiže sa rođenjem.

Čiji je to krik? Dubok, nutarnji, podzemni, istrgnut iz dubine tame unutar bedema grada, bezdna.
Čiji je to dubok i prodoran iskidan tek udasima da bi udahnulo zraka, glas što se odziva kao ranjeni vuk.
Odakle si? Odakle dolaziš - ti, koji progovaraš svojim jezikom kroz moje grlo izduženo iz mračnog grotla iz kojeg probija utamničen zvuk?
Nazvala bih te mladunčem kad bih bila toliko starija i veća od tebe da taj glas što kroti tišinu mogu nazvati svojim mladim, ili bilo čijim, rođenim, poznatim, othranjenim u mojoj jazbini pod rebrom gdje se klupčalo i raslo a da i ne znam što ga je hranilo i iz kojih sve prostora do njega stižući.
Odakle sad da počnem s tobom kad me tako snažno prerastaš da postajem krmeljava kao novorođenče što se zajedno s tobom izvija i plače iz jednog glasa, iz jedne kolijevke?
Zašuti! Dosta!
Pretijesan mi je moj trbuh - kako da te nosim? Kad znam da si neutješno, nenamireno i nikad toliko daleko a da isti tren ne bi bilo tu i preotelo me.

Postajemo prognanici i jednim šumskim okom hitro gledamo - kamo pobjeći? Postajemo prilika što se pretvara u naćuljen sluh šumskog vepra ili krilatog bića jednom davno začaranog u kamen.
Preostajemo jedno drugom kao vrijeme prošlo i vrijeme buduće progledalo u kamenu između dva sna.
Kada miruješ i ja mogu zaspati.
Mogu se dosjetiti toliko stvari koje me čine sretnom, poput - savijati mislima zlatne vilice i žlice.
Mogu zaboraviti.
Zaboraviti te.

Samo korak izvan čarobnog kruga i eto me bez prtljage pod začuđenim nebom (ili su samo moje oči isuviše ravnodušne pred tom začudnošću pa mi izgleda kao da se ono meni čudi). Pružam prst dotičući prozirnu opnu neba pod kojom kao u stakleniku rastemo i bujamo i gradimo nešto nalik na dom u suživljenju sa svom živopisnošću oblika i zvukova, boja, kojima opisujemo naš svijet - živopisnim.
Pružam prst ne bih li njime proniknula u nešto izvan ali pronalazim samo toliko koliko i kad ga uronim u more a oblaci što sporo promiču nebom kao gustina mora zakriljuju beskrajno dno što tek razrijeđeno vjetrom otkriva duboku prozirnost u kojoj se s noći raskrivaju zvijezde u njem utopljene.
Bez prtljage - to je iskorak iz sigurnosti, iz one male izbe u koju sam se sklonila kao i svako biće što čezne svoj komadić neba ali pod golim nebom postaje sve sažetije na samo sebe kad nestane sigurnosti što je omatala toplinom čisto zemaljsko trajanje, omatala ljubavlju, odgađala odrastanje što se tako neobično - kako nam se u sjećanje urežu neke slike - vezalo uz jedan bijeli ljiljan iz doba djetinjstva, pred kućom u dvorištu, jarko žutih prašnika od kojih ostaje žuti trag na nosu, jer sam žudjela udahnuti miris iz svega.
Sad žudim onu istu mjeru koju je tim tragom označila Dovoljnost. Žudim dometnuti riječima ondje gdje mi se dovoljnost uskratila i biti što sažetija pod nebom, bar toliko koliko treba da postanem kao i ta žuta mrlja, koju bih samo iz dva tri puta malo snažnije trljajući naposlijetku ipak obrisala.

Postoje ptice koje se javljaju cvrkutima samo u svitanje i samo u suton.
Cvrkuti su im glasni – najprije jedan spiralno izvijeni melodijski ton
a potom kao da je netko zgužvao i zgazio ono što je od cvrkuta preostalo.
I tako ponavljajući...
Potom, učinilo mi se da to ipak nije sve-jedan cvrkut nego dva.
Jedan što poziva a drugi što mu se odaziva.
Jedan što se izvija stremeći uvis i drugi što ga odmah zatim svodi do tla,
prizemljujući.
Kakve li su to ptice čudnih cvrkuta što se javljaju samo u suton i u svitanje dana?
Što li mi o njima govori upravo takva pravilnost koju je ishodila priroda?
Što o prirodi?
Što mogu naučiti, što zaključiti iz takve pravilnosti – kakvu uzročnost?
Čega bi to mogao biti simbol; na što upućuje?
Da li u tom, tako neobičnom ustroju što zaiskri kao kremen pri kretanju
cjeline sustava, pljusne kao pregršt vode izbačen lopaticom vodeničnog kola
pri njegovu ravnomijernom okretanju, leži i neka tajna šireg sustava?

Ne draga moja, odgovara mi glas koji ipak uspijeva doći do riječi:
Ti samo nisi stajala prije, u takvoj tišini – budna pred licem buđenja dana
i u smiraj kad s njega bjelina kopni – a da bi ih čula.

Umjetnost je laž koja nam pomaže shvatiti istinu o stvarnosti
Picasso


Pokušavam u filozofskoj misli pronaći onu stvarnosnu, istinski dodirnu točku s ljudskom prirodom, ne odveć teorijsko precijenjeno mjesto, ne odveć otuđeno od ljudskog, slabog i lomnog bića, ne odveć nad-čovjeka - ono što ne mogu biti.
Proplovih dosad nekolikim morima prepunim otočića na kojima obitavaju Bića koja mi još niti jednom nisu domahnula sa svojih obala iako sam kraj njih prolazila sasvim blizu u svom krhkom čamcu od orahove ljuske - jer i nisu bića. Pokušavala sam uhvatiti bit tih ne-bića za koja doznah da su nešto što bi (mi) sami trebali imati a to je - njihova savršena opremljenost meni superiornim idejama. Opazila sam da se u njihovoj blizini moji prirodni sklopovi neobično rasklapaju u namjeri da propustim unutar sebe što više svojstava tih ne-bića ali ona su me uvijek željela učiniti još minornijom i popustljivijom, kao da su sva - kao jedan - stajala u prešutnom dogovoru da me moraju opovrgnuti ili bar pokolebati svaki put kad bih željela biti to što jesam - nesavršena u odnosu na njih u mnogo pogleda.
Počela sam se korigirati. Strukturno prilagođavati. Popustljivo prihvaćati da su njihove istine - iako sasvim ravnodušne prema meni - nešto prema čemu sama ne smijem biti ravnodušna, pa sam sebi proturiječila ili bih se povlačila ostavljajući svoje tek začete pobune ili bure da se pjenušaju same negdje onkraj poljuljanog ljudskog samoostvarenja.

Nije bilo lako rastvoriti se pored tih utvara što su resile horizont neke daleke i razobličene ljudske božanstvenosti što je otimala lica a stavljala maske, pa su i takve, maskom okrunjene forme izraz strukturnog nesporazuma.

Možda je umjetnički najbolje razrješenje tog nesporazuma, kubizam.
U kubizmu forma je razbijena, sadržaj forme razbijen - upojedinjen pa ponovno sastavljen stvarajući strukturu ostavljenu vlastitom slobodnom povezivanju u kompoziciju. U životu, prilagođavamo li se strukturno formi koju želimo zadržati postajemo tamničari vlastite slobode i taoci prepušteni na milost i nemilost premoćnijoj stvarnosti.

Odnekud sam morala doći.
Ali sad mi se čini kao da sam od svijeta iznjedreno nahoče, ostavljeno na putu – kamo, gdje?
Pomislim, možda odgovori i nisu toliko komplicirani ako bih se usudila povjerovati u njegove dobre namjere.
Ima li svijet uopće namjere?
I što namjerava s nama?
Od svega otrgnuta, nisi li zamišljao da će baš tako jednom izgledati moje potpuno neznanje?
Mogu li sjesti na ovaj kamen kad sam već ovdje?
Postoji li nešto što bih mogla uraditi?
Tko se krije iza Tebe kad si me skutima tako rastužila? Ti nisi čak ni rod, govorim ti On, Ona...
Ne usuđujem se pogledati dalje od neba, od zvijezda, toliko si dao da propustim. A sad, tko mi može reći da ovo nije slijed događaja kojeg neki demon prekraja preko tvojih nacrta?
Što sam to trebala znati ako se k znanju tek stiže a neznanje iskupljuje po pravilu – da nema olakotnih okolnosti?
Što smo – ako ništa nismo – i ako nam duša samo spletena titra kao da nikad ništa prije i osim nje i nije bilo.

Kiša pomiješana s vjetrom miluje mi obraze.
Sunce mi sa svoje tople postelje šalje prvo tek razbuđeno svjetlo, grli me.
Pod jednim mladim stablom okupa me nježno zelenilo lišća kakvim zrači placentni svijet.
Primadona breza samonikla iz raspukline u podnožju jedne kuće
izvija svoj tanki vrat ne bi li što bolje čula pjesmu svog lišća, milijuna titrica na vjetru.
Zvuk zvona s katedrale miješa se s negdje u taj tren kristalnim zvukom žlice u šalici prvog jutarnjeg čaja.
Maslačci u parku plamte gorućim živim sjajem dok jedna ženska ruka bere cvijet po cvijet tik do ograde što dijeli park od novog groblja.
U mislima stižem u jedno predvečerje kad sam prolazeći tim istim putem kroz park skrenula na travnjak zastajući kraj jednog stabalca izniklog iz smrti gotovo raspalog panja i kao hodočasnik koji bilo gdje može prepoznati oltar - kleknula kraj njeg.
„Svijet je jedno potresno mjesto...“, govorih sebi utrnulog glasa.
U parku pronalazim slobodnu klupu i čudesan trenutak kada mi kod nogu slete dva goluba.
Na kratko sam nedjeljiv prizor s njima, prije nego što stazom odšetam do stabla s kojim dijelim sve svoje neizgovorene tajne.
Prolazim kraj klupe na kojoj sjedi jedan par. Pogađam trenutak kad će on podignuti ruku i nju zagrliti.
Odvraćam pogled i gledam u zeleni atlas progoren buktinjama cvijeća.
Ostajem tiha, nemam stablu puno što za reći. Samo to - da sam sretna.

Kad sam čula priču o stabalcu naranče što je umrlo razbuktano toplinom lažnog proljeća u studenom da bi ga u siječnju ubio prvi mraz, shvatila sam da je i priroda ljubavi kao i priroda biljke, osjetljive i nježne biljke što svojom snagom i otpornošću može prevladati i studen zime kad zima ne bi donijela i privid proljeća.

Odjeci takve smrti traju dugo... neznano koliko dugo. Duh se uvijek iznova nadnosi nad mjestom s kojeg još nije bio spreman otići, raskinuti vezu s tijelom. Prepušten samom sebi on traži način postojanja, traži oblik, neku sponu sa životom kroz kojeg će opet zastrujati životnim sokovima, bujati obiljem.

Dugo se nisam usuđivala reći koliko je duboko moje korijenje potkopala zima. Koliko je godišnjih doba prošlo neosjetno izmjenjujući se bez mojih udijela. Sad gledam proljetno bujanje, cvjetanje stabala, vedrinu neba između isprepletenih grana, predvečerje mjestimično obojano u plavo i ružičasto kao da je dan svijetlo rublje što se nehotice opralo s komadićem tamnog i purpurno crvenog. Vrijeme odlučnim potezima kista naglašava spregu vječnog i prolaznog, pupanjem grana. Ja znam da se nikad više neću upisati u sadašnjost ovako kitnjastim rukopisom, kao bijeli cvat stabla jabuke.

Možda su moji ciklusi negdje duboko u zemlji, onkraj ravnanja velikog dirigenta na zemljanoj pozornici svijeta. Onkraj redoslijeda godišnjih doba.

"Zemljo, nije li to ono što hoćeš: nevidljiva u nama uskrsnuti? - Zar ti nije to san, jednom biti nevidljiva? - Zemljo! nevidljiva! Što, ako ne preobrazba, nevidljivi tvoj nalog? Zemljo, ljubljena, hoću. O, vjeruj, ne treba ti više proljeća da me osvojiš -, jedno, ah, jedno jedino već krvi je mojoj previše. Bezimeno za te odlučih se odavna. Svagda bila si u pravu, a tvoja sveta pomisao povjerljiva je smrt."
Rainer Maria Rilke