sempre verdi

Neopisivo je otkinuti se od kopna.


Tko nije upoznao osjećaj odvajanja od bitve, ne može znati što znači iznenada se naći na talasima što te podižu i odvlače dalje od obale kao da si i sam talas i to je tako neočekivano opojno osjećanje - baš kao da se tek kidajući veze s kopnom otvaramo za onaj neslućeni prostor slobode što nas ushićuje i udara o naše nevidljive nutarnje obale kao da smo i sami more što nas zapljuskuje sa svih strana.

Neopisivo je odmaknuti se od kopna nošen takvim osjećajem i sve dalje od njega odmičući - mogla sam povjerovati da ispod mene ne bruji brodska mašina što snažno i velikom brzinom siječe morske talase već me to ruke Posejdona kao u školjci nose u svojim dlanovima kroz koje bruji huk njihova života i kovitla snagom svoje plave krvi iskonska snaga mora.

Bilo je uistinu neopisivo otkinuti se od kopna. Ali još i mnogo prije nego što će se i ukazati otok na koji sam krenula, a brod uploviti u lučicu gdje će pristati tek na kratko, bilo je to kao da se vraćam kući iako sam tad prvi put stupila nogom na ovaj komadić tla u moru a barba Miru kojeg ću sutra po njegovom izlasku iz barke s ulovom od samo tri ribe koje će pljusnuti na mol, pitati - barba, a što rade ova jata riba u plićaku, da li se možda mrijeste ovdje ili što...? - a on mi odgovori samo - aha... - vidjela prvi put u životu.


***


Postoje u životu trenuci kad moramo potražiti svoju kuću - svoju istinsku kuću, ne onu koju nastanjujemo već koju živimo - pa sam odmah po silasku s broda na mol ali još i daleko prije pristajući pogledom uz kamena pročelja kuća utonulih u gusto zelenilo mediteraskog rastlinja kraj kojih ću malo zatim i proći - krenula od čaške do čaške udišući mirisne cvjetove oleandra i zastajkujući kraj svakog cvata ili neobičnog lista kojeg nisam poznavala razmišljajući koliko je najednom toga što ne znam ni imenovati a kad sam usput (čitajući s lica tko bi mogao biti starosjedilac otoka) pitala za ime jednog stabla i doznala da ga ovdje zovu sempre verdi - Sempre verdi je postala riječ koja je najednom mogla obuhvatiti sve što je u sebi čuvalo tajnu jednog jedinstvenog imena

27.04.2017., 11:24
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>






opis bloga


nešto poput...

niska

neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



kuća iza ove


florija@gmail.com


info

design by snd