Samo korak izvan čarobnog kruga i eto me bez prtljage pod začuđenim nebom (ili su samo moje oči isuviše ravnodušne pred tom začudnošću pa mi izgleda kao da se ono meni čudi). Pružam prst dotičući prozirnu opnu neba pod kojom kao u stakleniku rastemo i bujamo i gradimo nešto nalik na dom u suživljenju sa svom živopisnošću oblika i zvukova, boja, kojima opisujemo naš svijet - živopisnim.
Pružam prst ne bih li njime proniknula u nešto izvan ali pronalazim samo toliko koliko i kad ga uronim u more a oblaci što sporo promiču nebom kao gustina mora zakriljuju beskrajno dno što tek razrijeđeno vjetrom otkriva duboku prozirnost u kojoj se s noći raskrivaju zvijezde u njem utopljene.
Bez prtljage - to je iskorak iz sigurnosti, iz one male izbe u koju sam se sklonila kao i svako biće što čezne svoj komadić neba ali pod golim nebom postaje sve sažetije na samo sebe kad nestane sigurnosti što je omatala toplinom čisto zemaljsko trajanje, omatala ljubavlju, odgađala odrastanje što se tako neobično - kako nam se u sjećanje urežu neke slike - vezalo uz jedan bijeli ljiljan iz doba djetinjstva, pred kućom u dvorištu, jarko žutih prašnika od kojih ostaje žuti trag na nosu, jer sam žudjela udahnuti miris iz svega.
Sad žudim onu istu mjeru koju je tim tragom označila Dovoljnost. Žudim dometnuti riječima ondje gdje mi se dovoljnost uskratila i biti što sažetija pod nebom, bar toliko koliko treba da postanem kao i ta žuta mrlja, koju bih samo iz dva tri puta malo snažnije trljajući naposlijetku ipak obrisala.