Kiša pomiješana s vjetrom miluje mi obraze.
Sunce mi sa svoje tople postelje šalje prvo tek razbuđeno svjetlo, grli me.
Pod jednim mladim stablom okupa me nježno zelenilo lišća kakvim zrači placentni svijet.
Primadona breza samonikla iz raspukline u podnožju jedne kuće
izvija svoj tanki vrat ne bi li što bolje čula pjesmu svog lišća, milijuna titrica na vjetru.
Zvuk zvona s katedrale miješa se s negdje u taj tren kristalnim zvukom žlice u šalici prvog jutarnjeg čaja.
Maslačci u parku plamte gorućim živim sjajem dok jedna ženska ruka bere cvijet po cvijet tik do ograde što dijeli park od novog groblja.
U mislima stižem u jedno predvečerje kad sam prolazeći tim istim putem kroz park skrenula na travnjak zastajući kraj jednog stabalca izniklog iz smrti gotovo raspalog panja i kao hodočasnik koji bilo gdje može prepoznati oltar - kleknula kraj njeg.
„Svijet je jedno potresno mjesto...“, govorih sebi utrnulog glasa.
U parku pronalazim slobodnu klupu i čudesan trenutak kada mi kod nogu slete dva goluba.
Na kratko sam nedjeljiv prizor s njima, prije nego što stazom odšetam do stabla s kojim dijelim sve svoje neizgovorene tajne.
Prolazim kraj klupe na kojoj sjedi jedan par. Pogađam trenutak kad će on podignuti ruku i nju zagrliti.
Odvraćam pogled i gledam u zeleni atlas progoren buktinjama cvijeća.
Ostajem tiha, nemam stablu puno što za reći. Samo to - da sam sretna.