Čiji je to krik? Dubok, nutarnji, podzemni, istrgnut iz dubine tame unutar bedema grada, bezdna.
Čiji je to dubok i prodoran iskidan tek udasima da bi udahnulo zraka, glas što se odziva kao ranjeni vuk.
Odakle si? Odakle dolaziš - ti, koji progovaraš svojim jezikom kroz moje grlo izduženo iz mračnog grotla iz kojeg probija utamničen zvuk?
Nazvala bih te mladunčem kad bih bila toliko starija i veća od tebe da taj glas što kroti tišinu mogu nazvati svojim mladim, ili bilo čijim, rođenim, poznatim, othranjenim u mojoj jazbini pod rebrom gdje se klupčalo i raslo a da i ne znam što ga je hranilo i iz kojih sve prostora do njega stižući.
Odakle sad da počnem s tobom kad me tako snažno prerastaš da postajem krmeljava kao novorođenče što se zajedno s tobom izvija i plače iz jednog glasa, iz jedne kolijevke?
Zašuti! Dosta!
Pretijesan mi je moj trbuh - kako da te nosim? Kad znam da si neutješno, nenamireno i nikad toliko daleko a da isti tren ne bi bilo tu i preotelo me.
Postajemo prognanici i jednim šumskim okom hitro gledamo - kamo pobjeći? Postajemo prilika što se pretvara u naćuljen sluh šumskog vepra ili krilatog bića jednom davno začaranog u kamen.
Preostajemo jedno drugom kao vrijeme prošlo i vrijeme buduće progledalo u kamenu između dva sna.
Kada miruješ i ja mogu zaspati.
Mogu se dosjetiti toliko stvari koje me čine sretnom, poput - savijati mislima zlatne vilice i žlice.
Mogu zaboraviti.
Zaboraviti te.