Nije ga bilo teško prepoznati na pozadini od mora i neba gdje su njegova tamna kosa i preplanuli ten, nonšalantnost i osmijeh na usni istetoviran, učinili da započnemo razgovor kao da smo netom prekinuti dijalog dok je on ustao donijeti vino a ja prekopavala po torbici u potrazi za cigaretama, nastavili ponovno.
Nije mu bilo teško prepoznati me, jer je slijedom mojih misli unaprijed znao da mjesto za stolom na terasi hotela gdje sam sjedila sama i za provaliju udaljena od ostalih, sretnih parova i onih s djecom kao i grupica prijatelja što su uvijek za par nijansi bili bučniji od drugih, prirodno pripada njemu.
Slutim da me ipak primijetio još ranije, možda još onog dana kad sam s dva teška kamena pod rukom, u neobičnoj kombinaciji zlatnog kupaćeg prslućića i bijelih tangi, s maramom oko glave i tamnim naočalama, niotkud stvorena, pregazila plićakom ispred njegovih očiju dok je preslušavao šum mora oko dalekih otoka i možda na čas pomislio da dolazim upravo otud, neobično označena svim onim što sam nevidljivo nosila sobom, skrivajući svoj autentični svijet kao auru kojom zrače naši životi slobodni od svega čemu smo inače podređeni.
Nije se predstavio sjedajući za stol ugodno osjenčen predvečernjim sjenkama ali ja sam ga poslije uvijek nazivala nekim imenom iako nikad dovoljno smislenim da bi se dalo uobličiti i upisati u registar imena. A nisam ga čak ni gledala nego sam gledala more kad sam mu rekla: I need a friend..., a onda se osmijehnula opažajući krajičkom oka kako i on gleda u istom smjeru puštajući da se moje riječi sjedine u plavetnilu mora i utope negdje u sve tamnijim nijansama predvečerja toplog od prvih narančastih svjetiljki što su se palile bojeći nebo neobično svijetlom ultra ljubičastom bojom.
Pitala sam ga potom jednu opscenu stvar koju neću ovdje ponoviti jer sam to mogla pitati samo njega, a on mi je odgovorio: Zašto ne? Sve što želiš!
Nastavili smo razgovarati i gledati u more a s vremena na vrijeme pridruživao mi se u šutnji. Iznenadila sam ga pitanjem - da li je on možda spisatelj?
- Nisam nikad ništa drugo radio dok sam postojao u svijetu u kojem si sad ti, dok sam živio, ali otkako ne pišem, ne pristajem na drugo nego živjeti svoje misli i ispisivati ih u svemu s čim se dotičem. Zar se i mi dotičemo i na koji drugi način nego samo mislima? Nema potrebe za pisanjem, ondje gdje se misao više ne napreže izraziti sebe u svijetu. Sve je sad samo u doživljenom. A to što vidiš od spisateljstva u meni spisateljsko je iskustvo.
Od trenutka kada sam ga upoznala, prati me kao najtiši i najodaniji pratitelj s kojim se razumijem bez riječi a kada govorim mogu reći sve što mi taj tren padne na pamet, bez primisli da ću biti ikako drugačije shvaćena nego onako kako je to i izraz moje trenutne misli ili osjećanja.
Naš odnos je čisto intelektualan.
Kada poželim da bludničim on odlazi u kupaonu da se istušira a ujutro pravi kajganu dok ja na terasi raspremam svoje papire na stolu i razmišljam – što pisati?
- Nikad nemoj pisati ništa što nije forma mišljenja. Dubina koju najprije izdubi misao a potom iz nje potekne kao voda iz vodene žile koja će je ispuniti i u njoj se oblikovati - rekao mi je dok smo sjedili na terasi stare otočke vile i razgovarali o umjetnosti.
I sad me gledaju sa zanimanjem. Primjećujem poglede s okolnih stolova kako me s vremena na vrijeme okrznu čudeći se mojoj usamljenosti. Među ljudima, samotan čovjek, prije ili poslije izdvojit će se od njih i potražiti neki kut u kojem će i doista moći biti sam.
Tako sam jutros doručkovala u sali hotela gdje sam bila jedini gost, dok su drugi sjedili i doručkovali na otvorenoj terasi.
Večeras sam pozvana na Dalmatinsku večer.
Tamo će mi on praviti društvo za stolom. Njegove oči listam kao stranice knjige pronalazeći u njima pasuse kakve tražim cijeli život u odnosu s drugim.
Sinoć, dok smo šetali zapjevali smo oboje Strangers in the night. A onda se on sagnuo i na uho mi šapnuo: - Znaš, mogao bih se zaljubiti u tebe.
- I ja u tebe - rekla sam mu i otpjevušila to kao posljednji song pjesme...
zapis s otoka, 2007. Koločep